Poslednji sati samoubice

990 rsd
Odlomak iz knjigePoslednji sati samoubice

1. Kloaka

Trinaesti maj dve hiljade sedme. Dva časa posle podne. Naš patrijarhalni komšiluk odnedavno je postao bogatiji za još jednog malog delinkventa, a verovatno i budućeg narkomana, silovatelja, ludaka i serijskog ubicu. Bože me prosti što te spominjem, ali ja antipatičnije, razmaženije i nevaspitanije derište u životu nisam sreo. Ne bih, doduše, smeo da ustvrdim da do srži prezirem baš svu šestogodišnju srpsku balavurdiju, ali to naprosto postaje nepodnošljivo. Juče sam, sa bezbedne distance voajera, imao priliku da prisustvujem jednom užasavajuće morbidnom obredu: Đurađ je u blizini kontejnera pronašao leš pregažene mačke (kojoj su kerovi već stigli da raščerupaju utrobu), a zatim ga preneo i stavio nasred naše ulice, da bi potom i sâm prilegao na asfalt, u njegovoj neposrednoj blizini, zažmurio i odjednom postao nepomičan. Naša ulica je malo uvučena i ne previše prometna, s obzirom da je jednosmerna, i da se njome pešice bez problema može ući u veliki gradski park. Znajući da majka više ne naseda na njegove otrcane marifetluke, palo mu je na um da se, umesto dotadašnjih jalovih nastojanja da istraumira svoje najmilije (izležavajući se beživotno u travi svoje okućnice), sada nasred ulice počne praviti mrtav; ne bi li, možda, neki slučajni prolaznik pomislio da su kola, pregazivši mačku, istom prilikom udarila i dete, koje se – gle čuda! – sa svojom sirotom macom sve dotad bezbrižno igralo van ograđenog prostora dvorišta, nasred proklete ulice, maltene u strogom centru grada od sto hiljada stanovnika! Po svemu sudeći, još jedan u perverzno dugom nizu dokaza da glupost ne poznaje granice. Ipak, nećete verovati, jedan dobroćudni omaleni starčić, duge sede brade i smežuranih obraza, u lakom platnenom kaputu sa širokim reverima boje trule višnje, upravo je toga jutra pošao u šetnju ka parku, da malo uhvati jutarnje svežine; i to baš našom sporednom uličicom. Kad ga ugleda gde leži, onako mršav i, usled anemije, bled kao utvara, jadni čovek samo što u nesvest nije pao. Sine! Jesi li dobro?! Sine! Kuku, majko, ne odaziva se! Dete! ‘Alo, dete! Ljudi, iz koje je kuće ovo dete?! Nije mu dobro. Zovite hitnu pomoć! Čujete li?! Upomoć! Upomoć, ljudi, upomoć! Kukao je starac, zapomagao, u tri se vode bio preznojio – nigde žive duše. Za sve to vreme, mali antihrist nije se ni mrdnuo. Potresnu scenu posmatrao sam kroz zatvoreni prozor terase, dezerterski pritajen iza zavese od ljubičastog tila, zato što nisam imao želudac da se u sve to opet uplićem. Nije prvi put da se ovako iživljava nad nedužnim starcima; jednog sam već spasao iz slične situacije, otkrivši mu da mali nitkov blefira samo da bi privukao pažnju. U zlo doba, pošto se starčeve vika i kuknjava neko vreme nisu stišavale, Đurađeva majka, očito razdražena bojom tog promuklog staračkog glasa, napokon nađe za shodno da izađe, u brzini greškom nazuvši muževljeve kaljače. Međutim, Đurađ, čim to vide, od početka sve vreme lukavo čkiljeći na jedno oko, ustade i brzinom vetra utrča u dvorište, pa stade ispod ragastova ulaznih vrata, i odatle nastavi da pomno prati dalji razvoj zbivanja, uvijajući telo i nesvesno opisujući krugove desnim kolenom, gledajući starinu ispod oka, podsmešljivo, izazivački. Majka se najpre izvinila starcu, u svoje ali i u sinovljevo ime, a potom je i malu ništariju nekako privolela da priđe da se i lično izvini, što ovaj, naposletku, teška srca i učini. Sine mili, tako si me uplašio. Opasno je tako da ležiš nasred ulice; neki auto je stvarno mogao da naiđe. Sa tim stvarima nije se šaliti. Nekada vozač, iako te vidi, možda neće moći na vreme da prikoči. Nemoj više tako, dušo dedina. Vidim ja da si ti dobar dečak, poslušan. Hajde, živ mi bio, sokole, i zdravo mi ostao!

DOBAR DEČAK! Izlapeli starče, gde su ti oči? Drtino matora, šta to govoriš? Taj isti dobri dečak, kako ga tada nazva ovaj smeteni starac, je, u danima koji su usledili, počeo da seje užas kakav do tada nije viđen u našem susedstvu. Sklon sam tome da pomislim da će, bude li se ovako nastavilo, Đurađ jednoga dana završiti kao ljudožder.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Milenko Sokić

Jedan od najkontroverznijih romana svih vremena.  Roman koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Roman o svim našim zabludama. Nemilosrdno, snažno, bez dlake na jeziku. Roman o nama.


Zemlja sa dijagnozom.

Narod bez budućnosti.

Dnevnik eskapiste.

.

Odlomak iz knjige:

„Okani se tenisa, idi gaji cveće, Novače! Druži se sa decom, odvedi ženu na Maldive, pročitaj neku knjigu, iskuliraj se. Život će ti proći, i posle ćeš se uzalud kajati što si od sebe tako dugo pravio budalu. Pogledaj istini u oči. Preterao si, burazeru. Tvoje sulude pobede izgubile su svaku draž, i postale hrana za tvoju debilsku sujetu. Sem prokletog tenisa, ti, čoveče, ništa drugo ne umeš da radiš. Ostaćeš duhovno prazan, intelektualno zakržljao, tipični prosek. Pritom, budimo realni, dosad si se već svima popeo na glavu, nego ljudi nemaju srca da ti to saopšte. I, mada je tvoje tenisko umeće i dalje bez premca, tvoja opsesivna strast za tenisom prerasla je u bolest, i potpuno te deformisala kao ljudsko biće. Ti nisi bog, Novače, a hteo bi da budeš slavljen kao isti. To je nenormalno, to uopšte nije prirodno, i zato ti toplo preporučujem da batališ tenis i da pod hitno počneš da posećuješ psihijatra, a ovaj jadni narod najzad oslobodiš dvadesetčetvoročasovne hipnoze, jer, umesto da se bave svojim devastiranim životima, oni gube enormne količine vremena gledajući te kako se blesinjaš po terenu prebacujući loptu preko mrežice, i zarađujući od tog jednog finala pet puta više nego što ti isti lumpenproleteri, koji te opčinjeno gledaju, zarade za čitav svoj jadni mali bedni životni vek. Doveo si nam živote do besmisla, našu tužnu svakodnevicu pretvorio u teatar apsurda. Još gore – u rijaliti! Šta me briga šta se s tobom dešava! Šta me briga šta si juče pisao na tviteru, s kim si danas napravio selfi, koju haljinu će tvoja žena sutra obući na nekoj od snobovskih žurki, na koju budete bili pozvani! Šta me briga da li si osvojio masters u Parizu, koja je omiljena pesma tvoga sina, koje su boje oči tvoje ćerkice! Neću da te gledam, neću da slušam o tebi, sjaši nam više sa života! Totalno si nebitan i zauvek ćeš to i ostati. Ne zaslužuješ toliki novac, ugled i medijsku pažnju, iz prostog razloga što si jedan obični mediokritet, u svetu kojim već dugo ne vlada meritokratija. Da si vrhunski naučnik, profesor, pisac, lekar, modni dizajner, filozof, ili pak proslavljeni glumac, tada bih ti, nesumnjivo, odao priznanje. Ovako, ti si klasični zabavljač. Kao pevaljka. Klovn neoliberalnog kapitalizma.“

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Poslednji sati samoubice”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *