Živeti se može samo bez ljudi

540 rsd
Odlomak iz knjigeŽiveti se može samo bez ljudi

Odmetnik

Grliš bistre zore,
divlja jutra nevinog sunca.

Mladi hrast grane savija,
radosnicom rosnom ti oči
umiva.

Pod senom tvojom,
divlje ruže otvaraju srca
za rojeve svetih pčela.

Ptice ti šapuću tajne
koje su od neba ukrale.

Na tvojoj stopi, u klupku
zmija sneva mlečnu reku.

U žuboru vodopada
slušaš reči od anđela
koji sudi:
Živeti se može samo bez ljudi.

Velika subota

Trče senke neživih i
nepokretnih stvari.

Noćna žega grize vazduh.
Crno sunce vezalo na krovove
marame od pare.

Mrak se rascvetao,
lije mi pod uzglavlje toplu tminu.

Taj jastuk dubok je san u kojem se
zdravim sa ljudima bez lica.

Uzalud mi neko šapnu:
ne idi za njima.

Ljudi koji nemaju nikoga

Ljudi koji nemaju nikoga
prodaju polovne igračke
na betonskim ostrvcima
među barama
ilegalnih buvljaka.

Ljudi koji nemaju nikoga
vrte prazne kese
u džepovima ukiseljenih kaputa.

Ljudi koji nemaju nikoga
spavaju u liftovima.

Ljudi koji nemaju nikoga
rodili su se na stepenicama
samačkog hotela,
povijeni krilima
mrtvih golubova.

Ljudi koji nemaju nikoga
hladni su odrazi
mrcina raspetih u ružičnjacima.

Ljudi koji nemaju nikoga
trepere na ulicama
kao ekrani televizora
bez programa.

Ljudi koji nemaju nikoga
pljuju kada prolaze pored crkve.

Ljudi koji nemaju nikoga
slave Zadušnice,
ispijaju žestinu i kafu
ostavljenu na grobovima.

Ljudi koji nemaju nikoga
nisu zaplakali nikada.

Rosa

U rosi mlade deteline
jedan oblak cveta.

U rosi mlade deteline
šarene se odrazi livade
dok zvuk frule nemuštima
prepričava snove pastira.

U toj kapi spava Mesec i
zvezdana duša
noćnog leptira
nemog svedoka bratimljenja
između vuka i jelena.

U drhtavoj suzi
nebo ljubi zemlju
kada zver u čoveku zaplače.

Kolevka

To nebo je drugačije,
poduprto je ekstazom tišine.
Taj mir; san usnulog
ispod drvenog poklopca,
dah grumena zemlje
u šaci kosača oblaka.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Zoran Antonijević

Zbirka je objavljena u okviru Presingove poetske edicije Vrtlog, kao 10. po redu.

Iz recenzije Ognjena Petrovića:

Zbirkom pesama Živeti se može samo bez ljudi, ubedljivo najboljom koju je potpisao do sada, Zoran Antonijević potvrdio je da je u biti pesnik ontološke i egzistencijalne jeze.

Njegova uznemirujuća poezija, sa pojedinim pesmama koje kao da su čitane i prepisane sa oljuspanih pergamenata ili vlažnih zidova drevnih pećina – od trošnosti i propadljivosti svega što čoveka okružuje (a ponajviše čoveka samog) – izgradio je čvrstu strukturu, građevinu sa zidovima premreženim znakovima koji nas podsećaju kako nestalan je i kratak ovaj interval vremena u kom smo se obreli –  kuću čija nam je vrata odškrinuo, u koju ćemo se vraćati iznova i iznova, mirni i spokojni pred onim što nas u njoj, u čuđenju i sumnji može zateći, iz koje ćemo, na koncu,  tiho otići, naravno,  svako na svojoj zveri.   

Kolevka

To nebo je drugačije,
poduprto je ekstazom tišine.
Taj mir; san usnulog
ispod drvenog poklopca,
dah grumena zemlje
u šaci kosača oblaka.

Crni pastir

Stražar odlazi
da kukuriče.
Oko mi se
iz sna odmeće.
Polećem
da iz podnebesnih
kaveza
isteram zvernike
i ostala stada kleta
gladna i žedna
ljudske nesreće.

Pejzaž insomnije

U sobama gde ljudi ne sanjaju nikoga
vetar otvara prozore i vrata munji
da otkrije nagost obešenih nemira.

Sove razgrću trule krovove,
piskom zaustavljaju satove i
gase ulične sijalice.

Psi su pregrizli rešetke
od ljudskih rebara,
praćeni škrgutom odraza
sa crnih izloga grada
traže san u podzemnim vodama.

*
Iznad jastuka
probuđeni leleci.
Jutro bez mene.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Živeti se može samo bez ljudi”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *