Voronjež, vrana, nož

600 rsd
Odlomak iz knjigeVoronjež, vrana, nož

CRNICA

Preuvažena, nanovo crna, svu je na pažnju svode,
Sva u malenim grebenima, sva vazduh i bez nadzora,
Sva u raspadanju, sva u formiranju hora, –
Vlažne grudvice zemlje moje i slobode.

U dane ranog oranja crna, do plavetnila sine,
I bespomoćni će se rad na njoj da zasniva, –
Hiljadugorje uzorane glasine:
Nezaokruženo u krugu, nešto važno biva.

Pa ipak, zemlja – zagonetka je u stvari.
I kad joj padneš pred noge, ona se ne umiljava:
Trulom flautom nad sluhom stražari,
Jutarnjim klarinetom uho zamrzava…

Kako je na raoniku prijatna masna naslaga,
Kako stepa ćuti u aprilskoj spretnosti vidnoj!
Pa, zdravo, crnice, budi srčana, okata i blaga…
Crnorečito ćutanje u radu neprekidnom.

April 1935.

* * *

Pusti me Voronježu, i slobodan ću biti:
Spustićeš me, il’ ćeš me slomiti,
Ispustićeš me, il’ povratiti skroz,
Voronjež – nastranost – Voronjež, vrana, nož.

April 1935.

* * *

Dečija usta žvaću plevu,
Smešeći se, žvaću,
Kao kicoš ću dići glavu
I štiglića ugledaću.

Crno žuto perje, kao čamac repić,
Više kljuna u boju saliven.
Shvataš li koliko si štiglić,
Koliko si kicoš gizdav i umiven.

Diviću se svemu, još koji put,
Deci i snegu u oči dok bije,
Ali je osmeh nedeljiv, kao put,
Neposlušan je, sluga nije.

9–13 decembar 1936.

* * *

Borove šumice to je zakon:
Viole i harfe porodični zvon.
Stabla krivudava i grane gole,
Pa, ipak, harfe su to i viole.
Rastu kao da je stablo svako
Za harfu Eol povijao polako,
Pa ostavio, žaleći korenje što ječi,
I žaleći stablo, žaleći snagu,
Violu probudio i harfu dragu
Da zvuče u kori, crneći.

16–18. decembar 1936.

* * *

Kao dar zakasneli po svemu,
Osećam zime svežinu.
Ispočetka volim njenu
Neuverljivu širinu.

Lepa je kad plaši se i strepi
Kao pred početak poduhvata,
Pred ovim krugom golim, slepim,
Strah neki čak i vranu hvata.

Al jača od svega što vide oči, –
Plavetnila je ispupčenost ta!
Poluokrugli led slepoočnih
Rečica, što romore bez sna.

29–30 decembar 1936.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Osip Mandeljštam

Zbirku pesama Osipa Mandeljštama preveo je Svetislav Travica. Zbirka je objavljena u okviru edicije Vrtlog.

Iz recenzije Emilije Obuhove:

Čudesan je pesnik Osip Mandeljštam. Ko je makar jedanput pokušao da čita njegove stihove, počinjao bi, gotovo odmah, da se utapa u stihiju muzike. Ona očarava, vodi i odvodi od briga i svakodnevice, od besmislenih pitanja i odgovora, od osećanja vremena i predosećanja rastajanja. Neophodno je samo, na samom početku, učiniti mali napor, postarati se ući u taj ritam, dospeti do melodije stiha. Melodija pesme osvaja vas mnogo pre no što dođete sebi i započnete sa pitanjima: o čemu je to, o kome? I zašto sa muzikom nije teško umirati i, ono što je tu najmanje razumljivo – kakva je to crna bunda što će ostati da visi na vešalici i posle smrti pesnika?

Sovjetski literarni svet je bio, kao što je poznato, podeljen na one koji su pevali u slavu nove vlasti, pisce u gospodskim bundama, i na ozeble, na hladnom vetru represije, bez šinjela. Gogoljevski Bašmačkin je za Mandeljštama bio simbol globalne nezaštićenosti – nigde, ničim, ni u čemu. U tom smislu i sam je Mandeljštam bio Bašmačkin – prosjak, beskućnik, mnogima nerazumljiv i čak neprijatan.

CRNICA

Preuvažena, nanovo crna, svu je na pažnju svode,
Sva u malenim grebenima, sva vazduh i bez nadzora,
Sva u raspadanju, sva u formiranju hora, –
Vlažne grudvice zemlje moje i slobode.

U dane ranog oranja crna, do plavetnila sine,
I bespomoćni će se rad na njoj da zasniva, –
Hiljadugorje uzorane glasine:
Nezaokruženo u krugu, nešto važno biva.

Pa ipak, zemlja – zagonetka je u stvari.
I kad joj padneš pred noge, ona se ne umiljava:
Trulom flautom nad sluhom stražari,
Jutarnjim klarinetom uho zamrzava…

Kako je na raoniku prijatna masna naslaga,
Kako stepa ćuti u aprilskoj spretnosti vidnoj!
Pa, zdravo, crnice, budi srčana, okata i blaga…
Crnorečito ćutanje u radu neprekidnom.

***

Živim u znamenitim baštama.
Vanjka ključar tu bi mogao da šeta.
Uzalud vetar služi fabrikama,
I udaljeni nasip beži na kraj sveta.

Crnouzorana noć u stepskim krajevima
Promrzla kraj sitnostaklenastih vatri.
Uvređeni domaćin okružen zidovima
U ruskim čizmama korača i snatri.

I obilato je patos kriv i neravan –
Toj palubi sanduk mrtvački je.
Kod tuđih ljudi uvek loše spavam,
I život moj mi nimalo blizak nije.

***

Kakva je to ulica?
Ulica Mandeljštama.
Kakvo prezime, da ga nosi đavo!
Kako god ga okreneš
Zvuči krivo, a ne pravo.

Malo je u njemu bilo linijskog,
Karaktera ne beše ljiljanskog,
I zato se ta ulica
Ili tačnije, ta jama
I zove po imenu
Tog Mandeljštama…

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Voronjež, vrana, nož”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *