Ryan
Danas je trideset i treći dan otkako nijemo blejim kroz prozor. Trideset i treći dan otkako sam došao u ovo mjestašce, Bogu iza nogu, samo da pobjegnem od svijeta i ljudi. Svaki dan mi je isti: buđenje u osam sati, toalet, doručak, vježbe, tablete, televizija, ručak i onda sve iznova do spavanja. Brojim svaki taj dan, poznajem ga u minutu, svaki me guši i vuče u tamu, svakom priželjkujem kraj, ali onaj vječni.
Biti sam, osamljen, opet je bolje nego među svim onim ljudima jer ovako poznajem svaku svoju misao, svaki kutak svoje duše. Opet, ne poznajem se dovoljno jer se svaki taj prokleti dan pitam iznova.
Ne znam uopće zašto sam živ, zašto sam preživio ako ne mogu biti čovjek kakav sam bio. Da mogu vratiti samo jedan dan moga staroga života, uživao bih više, ljubio bih iskrenije, grlio snažnije i trošio lovu luđe. Danas nemam s kim uživati, koga ljubiti ni grliti, a nemam ni s kim trošiti lovu.
Kucanje na vratima trzne me iz razmišljanja, iako nema biti tko drugi osim Oscara, pa bezvoljno viknem.
„Naprijed.” Njegova ćelava glava proviri, pa se natjeram podignuti glavu s jastuka. Pogledam ga dok mi se obraća.
„Donio sam Vam doručak pa bih otišao do dućana po namirnice i u ljekarnu po lijekove.” Samo kimnem i posegnem za daljinskim upravljačem da upalim TV.
„Da Vam pomognem iz kreveta?” Ponudi se ljubazno kao i svaki put.
„Ne treba.” Mrzim ovo pitanje iz dna duše, kao da ništa ne mogu sam.
Posegnem za mobitelom te konačno upalim zvuk. Dvanaest poziva od sinoć i nekoliko poruka. Znam tko zove. Moja majka.
Prije nego sam doselio ovdje u Odessu, objasnio sam joj zašto napuštam Toronto. Roditeljska me kuća gušila, smetali su mi svi ti ljudi koji su svaki dan dolazili i na čijim sam licima gledao sažaljenje. Mislim da nitko ne razumije da me to peklo do boli. Trpio sam mjesecima nadajući se potajno da će me ta bol dokrajčiti. Kad sam shvatio da neće, jer život ne igra tako, pokušao sam samom sebi presuditi i okončati ovaj život. Ovo nije život. Ipak, u jednom lucidnom trenu, na samome rubu, odustao sam i ispljunuo sve tablete van. Nisam to mogao napraviti majci i sestrama, one su jedini razlog zašto sam živ, iako daleko od njih.
Kako je Lilly sve rjeđe dolazila i kako su me prijatelji, s kojima sam prije svaki dan provodio, sve rjeđe zvali, shvatio sam da se moram maknuti. Probudio sam se, izabrao ovo malo mjesto i kupio kuću na osami. Dao sam preurediti ovu najveću sobu na katu, ugradio dizalo i sobu opremio vrhunskom opremom za vježbanje, LCD TV-om i stereo uređajem.
Jedini lijek koji me za sada drži da ne poludim je glazba. Kad potonem i shvatim da se nemam čemu nadati u svom jadnom životu, uzimam gitaru i sviram. Jedino se tad osjećam živim, jedino tad kad moji prsti ljube žice i proizvode umjetnost, znam da sam možda ostavljen na životu zbog svoga talenta. Iako me svaka pjesma koja je istekla iz moje duše podsjeća na ono što sam imao, a sad više nemam; život na kojem su mi zavidjeli, život za koji bi se sa mnom svi redom mijenjali, a sada… Sada za one koji su mi bili bitni, ja više ne postojim.
Živ sam dok sviram i u ovim trenucima dok gledam van, u predivan vrt pun šarenoga cvijeća, kojega jedan stariji gospodin svaki dan dolazi zalijevati i brinuti se o njemu. Vrt nije moj, pripada kući koja se nalazi na samom kraju sela, udaljenoj od moje kuće svega pedeset metara. Tu nikada nisam nikoga vidio, samo vrtlara. Svako jutro promatram kako zalijeva, plijevi, presađuje biljke i kako se pažljivo i nježno odnosi prema svakom cvijetu. Predan mu je kao da njeguje najkrhkiju ženu.
Šarenilo boja draži moje oči dok gledam dolje kroz zavjese, božanstveni mirisi donose dah proljeća, koje postoji jedino u ovom trenu kad sjedim pred balkonom iza zavjesa i gledam van. Iz nekog razloga ova scena na mene djeluje umirujuće, daje mi osjećaj da sam dio svijeta koji živi u rapsodiji živopisnih boja i slatkih mirisa. Pogledam u plavetnilo pa opet u cvjetnu raskoš i potom moju monotoniju razbije neočekivana pojava.
Moje se oči šire jer prema vrtlaru korača smeđokosa djevojka, čijim se licem širi prelijepi osmijeh. Ušla je kroz dvorište i krenula prema čovjeku, potom sve stvari od nestrpljenja i izrazite sreće bacila na pod te prisno zagrlila vrtlara. Nije se snašao, izgleda, a ona ga i dalje grli srdačno. Stišće oči dok joj osmijeh i dalje postojano uljepšava lice te drži svoje ruke oko vrata ovog sretnog čovjeka. Potom se odmakne od njega te se zagleda u njegovo lice, zadržavajući pogled na njemu sve vrijeme dok pričaju.
Njen osmijeh me fascinira. Izgleda toliko iskren i nježan. Dugo me nijedna žena nije tako pogledala; nakon toliko vremena čežnja da osjetim ono što taj čovjek sad osjeća preplavi moju dušu, dok mu se ona osmjehuje. Čežnja za toplim ženskim dodirom i možda zavodničkim pogledom. Tog mi prije nikada nije manjkalo. Žene su mi se bacale pred noge, a ja, budala, nisam to koristio jer sam bio vjeran Lilly. Ženi koja me na kraju iznevjerila. Ženi kojoj sam htio dati sve, čak sam i prsten kupio.
Buljim i dalje dolje, stvarajući rukom tek mali razmak između zavjesa, u djevojku koja i dalje priča s vrtlarom, pa posvetim punu pažnju skeniranju njezinoga lica. Njezine su usne pune i sočne, kosa joj je smeđa i valovita, na njoj je šarena haljinica koja joj seže do koljena. Zgodna je. Nije baš moj tip, ali što da sad glumim, ja nemam više svoj tip žene, kad niti jednoj ne mogu pružiti ono što sam mogao prije.
Ne mogu skloniti pogled s nje jer se sve vrijeme smješka pa dira čovjeka po ruci odajući koliko su bliski. Okreće se oko sebe i čujem kako hvali njegovu brigu o vrtu. Prilazi cvijeću i divi se pa korača sve bliže mom balkonu. Podigne pogled prema gore, ali mislim da me ne može vidjeti iza zavjesa.
Minute prolaze u njihovom razgovoru, čujem polovično što pričaju, a potom vrtlar pokupi u torbu svoj alat i odlazi, ali ona… Ostaje? Pratim njezine pokrete po vrtu, a ona se i dalje smješka i miriše svaki cvijet. On je već spremio stvari u svoj kombi i ona još jednom mahne prije nego vrtlarev kombi napusti susjedno dvorište. U tom trenu pogled mi padne na plavi auto koji stoji parkiran do mjesta gdje je bio kombi.
Zar je ovo moja susjeda? Misao je koja bombardira moj mozak i uštrcava u moje vene dozu neke neopisive znatiželje.
Kuća ne izgleda kao da itko živi u njoj. Jedini znak brige upravo je vrt. Nikada nitko u kuću nije ni ušao ni iz nje izašao. Znam jer sate provodim na balkonu. I dalje pratim njezine pokrete dok se saginje da uzme svoje stvari s poda te potom uđe u kuću. Dalje ne vidim više ništa, a htio bih, pa me znatiželja natjera da posegnem za mobitelom i nazovem Oscara.
„Oscare, molim te, kupi mi dalekozor”, izdiktiram mu nakon što se javi i poklopim gledajući van, iako se više ništa ne zbiva.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.