Stranci u srpskoj drami (1734-1990)

900 rsd
Odlomak iz knjigeStranci u srpskoj drami (1734-1990)

SLOVENCI

Jedina dramatis persona slovenačkog porekla je kapetan Boštjan, dvadesetpetogodišnjak, partizanski komandant zatvora za političke protivnike, smeštenog u oslobođenoj Srbiji 1945/6 godine.

Kostim

Na Boštjanu je sve vreme „besprekorna partizanska uniforma” (Selenić, 1988: 7), što potvrđuje stereotip Srba o Slovencima kao o urednim, vrednim ljudima.

Jezik

Boštjan govori srpski, s jakim slovenačkim akcentom (Selenić, 2002: 15).

Koncepcija lika i karakterizacija

O Boštjanu, pored navedenih podataka, govori i to da je upravnik zatvora za političke zatvorenike u komunističkoj zemlji. Niz poteza koje povlači proizilazi iz ove činjenice. Naime, da bi došao do pozicije i na njoj se održao, on mora da bude pravoveran, surov, dosledan, bez ijedne mrlje u biografiji. Boštjan je mlad, ima 25 godina i želi da se dokaže. Njegova profesija, pogotovo što drži mahom političke zatvorenike u neslobodnom sistemu, podrazumeva nemilosrdnost i pribegavanje svim prljavim sredstvima. Boštjanu su u „opisu radnog mesta” korupcija, batinanje, ucena, bacanje u samicu, sejanje međusobne omraze među zatvorenicima. Boštjan je mlad, i samim tim mora dodatno da se dokaže pred nadređenima. Upravnikova strogost je određena i njegovom pozicijom, s obzirom da je njegov nadređeni Uča, Užičanin, sklon čestim kontrolama. Na njegovu nesreću, Uča je, podjednako koliko i partijskim ciljevima, privržen i pijanstvu i ekscesima, pa tako upada u ćeliju i oružjem tera zatvorenike da recituju „Početak bune na dahije”.

Boštjan je, ne samo kao čvrstorukaš, već i kao Slovenac, omražen kod robijaša. Kuštrimović ga zbog toga i vređa nazivajući ga „govno kranjsko” (Selenić, 1988: 60). Upravnik kaznionice se, pri svom prvom pojavljivanju, određuje kao manipulant koji vedri i oblači u zatvoru. U odnosima sa zatvorenicima, Boštjan neguje neku bizarnu kombinaciju neiskreno neposrednog, skoro drugarskog odnosa i strogosti. On poseduje uobičajen komunistički vokabular i naziva zatvorenike „reakcijom”, „izdajnicima” i „klasnim neprijateljima”. Upravnik zatvora je prevarant kojem svi znaju pravi lik, ali zbog njegove moći ne mogu da ga razotkriju. Boštjan napominje Kuštrimoviću da njegov život zavisi od upravničke milosti. Kapetan ne okleva da koristi doušnike i kažnjava na osnovu dojava. Dobro poznaje „primenjenu psihologiju”, pa tako Stevana Stankovića, strastvenog pušača, kupuje cigaretama. Kuštrimovića, stalnog doušnika koji je izdao svoje saradnike i nadređene, drži u strahu da neće ispuniti obećanje i ostaviti ga u životu. Radi i na zavadi samih zatvorenika. Medakovića koji je, iako nije komunista, bio deo Vlade poratne Jugoslavije, stavlja u istu ćeliju sa Kuštirmovićem. Vladajući makijavelističkim metodama, Boštjan dobija „kompliment” od Uče: „Jesi đubre!” (Selenić, 1988: 24).

I upravo u toj „pohvali” stoji razlika između Uče i Boštjana. Uča, verovatno prvoborac, sa traumama iz rata, u pesmi o buni na dahije vidi svoju suštinu, ustaničku, borbenu, protiv okupatorskog zuluma. Ova pesma je i opravdanje za kabadahijsko ponašanje kakvo je Čapajeva, nekadašnjeg Učinog saborca, dovelo u tamnicu. Da se izvesti zaključak da će i Uča doživeti sličnu sudbinu. Uča poseduje trenutnu moć, ali njegovo stihijsko rasuđivanje u ključnom momentu zavisi od Boštjana jer, da nije njega, pobio bi sve zatvorenike. Boštjan sprečava pokolj iz pragmatičnih, razloga. Ovaj „zatvorski makijavelista”, eksplicitno sebe predstavlja kao brižnog, strogog ali pravednog zaštitnika i to čini u svojim eksplicitnim autokomentarima. Jasno je iz njegovih poteza da je, kroz implicitnu tehniku karakterizacije, u pitanju njegova manipulativnost radi lične dobiti. Kod njega nema preobražaja i potpuno je zaokružen kao tip prevejanog sluge koji može postati gospodar.

Boštjanova političko-istorijska dimenzija je posebno zanimljiva. On je pragmatičan predstavnik generacije komunističkih političara koja je ubrzo došla, a među kojima su mnogi bili Slovenci i Hrvati. Ne treba smetnuti s uma da je ovaj komad premijerno izveden u vreme Miloševićevog uspona na vlast, kad su težnje za nezavisnošću slovenačkog rukovodstva dobijale na zamahu. Samim tim je Boštjan, pored Kuštrimovića, najnegativniji junak komada. Da li to znači da su, po Selenićevom mišljenju, Slovenci poslušne sluge dok im se ne ukaže prilika da se osamostale? Ili su, možda, samo narod čije potrebe srpske političke elite nikad nisu shvatale ni priznavale u potpunosti? Siguran sam da postoje argumenti i za jedno i za drugo. Prvu soluciju smatram za bližu istini, s obzirom da je u Selenićevom Knezu Pavlu kao slična, prevejana i pragmatična persona, prikazan slovenački predratni političar Anton Korošec.

Napomenuo bih da je Boštjan kao dramatis persona tip i oličenje najboljih i najgorih srpskih stereotipa o Slovencima. On jeste uredan, metodičan i inteligentan, ali je istovremeno i prevarant, čovek bez kičme, „austrijski (ili bilo čiji) konjušar”. On se, u zavisnosti od trenutnih istorijskih okolnosti, može zbližiti sa Srbima ali i distancirati od njih. Zanimljivo je da, iako pripadnik srednjoevropske kulture, Boštjan, bačen duboko u Balkan, vlada po svim negativnim balkanskim stereotipima. Njegova „vladavina” podseća na Miloša Obrenovića, koji, u trećem paralelnom toku Selenićevog istorijskog skaza „laži koja je prava istina” (Selenić, 1988: 83) žrtvuje kuma Karađorđa za spas svog prestola i Srbije. Boštjanov izbor je olakšan, jer sa zatvorenicima nije povezan verski, etnički ili rodbinski. Da je upravnik zatvora u tekstu Srbin, verovatno bi se ponašao isto, dakle kao stereotipni komunistički upravnik zatvora za političke protivnike, ali ovako upravnik ima i dodatnu dimenziju, negativni etnički stereotip.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Aleksandar Novaković

U ovom sažetom i tečnim jezikom ispripovedanom delu Novaković se bavi nacionalnim stereotipima koji su obeležili našu političku i društvenu istoriju. Od vremena našeg prvog dramskog pisca, Manuila Kozačinskog preko Sterije i Nušića pa do legendarnog Dušana Kovačevića, stranci se pojavljuju u našim pozorišnim komadima kao saveznici ili neprijatelji, a ponekad i kao egzotični narodi o kojima se slabo zna. Novaković, koji se u svojim prethodnim radovima bavio stereotipom Slovena u dramama engleskog govornog područja i Srbima kao junacima u američkom filmu, u ovoj vrednoj knjizi sagledava drugu stranu iste medalje. Ovo delo, s temom koja je retko obrađivana u našim pozorišnim istorijama, knjiga je koju preporučujemo ljubiteljima teatra i umetnosti.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Stranci u srpskoj drami (1734-1990)”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *