8i Šta razlikuje čoveka koji je ekstremno zadovoljan sobom od onoga koji ekstremno sebe mrzi? Baš ništa – na kraju i jedan i drugi završe kao besmisleni onima koji „čekaju“ u redu za isto…
9i Novac uvek i jedino pouzdano meri čovekovo uzbuđenje… Zato je danas konačno dostigao čak i formu ozvaničene virtuelnosti sa kojom možete „kupovati“ za sebe svakojaka materijalna uzbuđenja…
10i Muzika koju čujem oko mene uvek me tako jasno i konačno odeli od ljudi kojima bi trebalo da pripadam. To su trenuci kada se moj um oseća oslobođenim. Ali i primirenim, istina –uvek privremeno…
11i Kada čujem „dobar dan“ od čoveka sa kojim ne želim verbalnu komunikaciju, a još kada budem i „sateran“ da to isto i uzvratim, nestaje svaka samokontrola u meni i sve što tada kažem jedino je vredno od onoga što „uopšte“ ikada pre ili posle izgovorim. Tada izričem i osuđujem bez ikakvog pomilovanja. Ne promišljam; ne manipulišem; ne lažem.
12i Zašto ne podnosim ezoteriju čovekovog ukopavanja posle njegovog biološkog kraja? Zato što svi koji prisustvuju tom najbezumnijem od svih bezumnih čovečijih činova beskrajno lažu, i to ćuteći!
13i Zašto religije u manje ili više sličnoj formi traju i danas iako se već ozbiljno pretvaraju u banalne ezoterije, čije su globalne predstave i globalno najmasovnije tragikomedije aktuelnih čovekovih masa? Samo zato što je čovekova životinja nemerljivo podlija i prikrivenija u dobru negoli u zlu… Zlo jasno odslikava čovekovu životinju, a lažne i blasfemične predstave iz takvog „verovanja“ današnjem čoveku samo daju onaj savršeni i konačni vrednosni „amen“.
14i Zašto se neki ljudi boje mase, čak i one koja bi ih potencijalno mogla staviti na neki pijedestal? Zato što su takvi ljudi na putu da konačno primire, ili su već „primirili“ životinju u sebi. A da je nisu konačno i „pobedili“, pouzdana je potvrda to što su još biološki živi…
15i: Šta je samoća do jedinog i poslednjeg pribežišta čovekove svesnosti? Mesto za tako teško čuvanje čovekove antiživotinje…
16i Čovek komunicira sa drugim čovekom jedino zato što se boji prečestih susreta sa svojom svešću. Svaki razgovor sa drugim, a posebno oni besmisleni i dugi formalni razgovori, izričaj su čiste čovekove životinje, odnosno njena najsavršenija mehanička radnja do koje je dosegla. Spram ćutanja koje je savršena metafizika čovekove antiživotinje, prezir savršenstva uma nad prostom mehaničkom telesnom radnjom govora.
17i Zašto onda ja puno pričam? Zašto se ponosim svojim „dugim“ rečenicama? Pa samo zato što nisam pouzdano ni započeo da se borim sa životinjom u sebi. To što sam je svestan, ne znači ništa, jer pred njom sam apsolutno nemoćan i besmislen… Čeka se samo onaj poslednji „odgovor“ moje antiživotinje, jedini „odgovor“ koji bi pobrisao ništavilo koje se tako dugo „taloži“ po mome umu.
18i „Prolazi život“, reče čovek pored mene. Pomislih u trenu: „Pa šta?!“ Zar se u tome i ne krije jedina njegova „podla“ smislenost sa kojom se čitavim svojim tokom poigrava sa bednom i mizernom svešću svih čovekovih masa do sada?
19i Šta me je do sada najviše razočaralo u dosegu čovekove prosvećenosti? Pouzdano je to izgled mesta za čovekovo sopstveno „odlaganje“. Groblja su tako jadna i ezoterična mesta na planeti, ali mesta koja istovremeno tako jasno ocrtavaju čovekovo još uvek dominantno životinjsko utemeljenje. Kada gledam ta mesta iz daljine, uvek „vidim“ čopor vukova koji vrebaju svoju žrtvu; i to na ciči zimi, žrtvu koja se već odavno „okamenila“ i predala…
20i Zašto radim tako bedno plaćeni posao, a posao koji me istovremeno tako obuzima, koji ima „moć“ da paralelno „teče“ pored moje svesti. Ponekad se samo „pogledaju“ posle čega i „on“, posao, i „ona“, svest, samo povećavaju autopercepciju sopstvene superacije u odnosu na „ono onog“ pored sebe? Pa samo zato što u meni još uvek ima previše „životinje“ sa kojom više ne znam ni kako ni „kuda“!
21i Koji i kakav se čovek uvek ponosi sobom? Samo onaj bezvrednog uma. A kakav se tek onda beskritički ponosi svojom decom? Onaj koji je još za red niže na skali čovekove „umnosti“, onaj još potkapacitiranijeg uma…
22i Kada kročim među ljude, kada zakoračim prostorom u kome u trenu pre svega osetim poglede ljudi na meni, uvek uistinu premrem, i tako omamljen od njihovih nepobrojivih životinjskih nakana samo čekam da se što pre vratim svojoj samoći – brlogu svoga uma.
23i Zašto se sve civilizacije pre hrišćanstva danas čoveku čine tako jasne i određene, zašto za njima tako „prosvećen“ sve jače žudi? Samo zato jer su sve te civilizacije tako vidljivo odeljivale čoveka i ostale životinje, čak i onda kada je čovek u njima bio najveća „životinja“. Sa hrišćanstvom čovek samo započinje podlije da „prikriva“ svoju životinju, a gde će ga to odvesti do u nedokučivi prostor njegove beskonačnosti. Jer prosto mora sve brže da „beži“ od svoje životinje, od sebe. I zato tvrdim da ništa ne preostaje ovakvom čoveku nego da započne sa svojim „popravljanjem“. Jer kad se „pogleda“, još mu je samo um ostao neistražen!
24i Koji je čovek najnemirniji, najkonfuzniji, najnezadovoljniji? Uistinu samo onaj kome je razum pobednička strana njegove svesnosti, čovek „slabe“ životinje u sebi.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.