Montaža anonimnih dojava

720 rsd
Odlomak iz knjigeMontaža anonimnih dojava

МОЖДА ЈЕ ДОБРО

Можда је добро
што су наши возови прастари,
што су заборавни
и није поуздано
да ће набасати на шине.
Сигурно је утешно
што нам се распали аутобуси тркају
са времешним корњачама,
тако постоји могућност
да добрано закаснимо
где се мора.
Наша кожа данима
без карте путује,
увоштена од црно-сивих смогова,
ретро фотографије ћемо
скупље продати,
бићемо сачувани,
као светитељи,
нико неће трошити
на новокомпоноване мумије,
црви ће одложити журку
до даљњега,
поверљиве податке о року трајања
чуваћемо у Винчи,
повремено ћемо се димити
од среће.

ИОНАКО

Наше речи су се без дозволе
сусретале са лакомисленим бескрајима
у необележеним тишинама.
Добро су знале
да сам ти за песму
поклањала Њујорк,
а ти мени своје обријане браде.
Свет је свакако био
на другој страни
јужних мостова слободе,
где су легализоване
миграције сећања.
Ревносно сам претражила,
до последњег милиметра,
твоје забораве.
Натоварила сам ти на врат
рације, инсајдере и потказиваче,
„утиске недеље“ и скупе цинкароше,
петоколонаше и квислинге,
тајне службе Варшавскога пакта,
винарије и подруме пића.
И не нађосмо ни трептај,
ни подметнуту варку оптичке варке.
На нашим мрежњачама
слике су касниле
вечност пута 0,2 делића свакога трена
и веруј, сунца ми,
ни Ејзенштајн ни Мендез
не могу саставити такав филм,
на чијем ће крају,
на белој застави,
писати само – ионако.

МАЈСКИ

Привиђало ми се презиме,
тек онако изречено,
заиста случајно пригодно,
о самом концу маја.
После слатког смеха,
учинило ми се нежније и тише
непосвећено мени.
Безнадежно прерушена нам исповест
џепарила је прошла времена.
У себи сам, по старом обичају,
бездушно немо, па у сто гласова,
брже и брже,
изговарала истрошену реч
да би засвагда изгубила смисао
и само напразно одјекивала.
Једино њу сам слушала
и не могу да те замолим
да поновиш причу:
„Неко га је дозивао,
бацао потпетице, модрице,
пивнице и кључаонице
према умиљатим крововима.
Било је сијасета и света
као у помахниталим мегаполисима
на почецима лета.
Окретао сам се око себе даномице,
није ми помогло
нити моје нити његово лице.
Нестајао је у милиметрима
притворних близина,
докле сам ослушкивао топоте
негдањих трулих кобила.“

НА СИГУРНОМ

Док сам померала памећу,
оставила сам те на сигурном,
као да си кључ од куће,
као да си лична карта,
аутобиографија познате ми
расејаности,
што ме води
до чизама од моје коже,
да будем што тиша
када те тражим
где сигурно ниси,
где из свих даљина
можемо да волимо
само Морине и оморине.

ПОДСЕЋАШ МЕ

Опет нисам рекла
да ме подсећаш на магловите
планинске зоре у непознатим крајевима,
гледане са прозора
наших прљавих јужњачких возова,
подсећаш ме на ничије
урамљене породичне слике,
на мађарске царинике
поред којих годинама не могу
да прошверцујем ниједну љубав,
на мртваје којима сам кришом
и без поклона
долазила на рођендане,
подсећаш ме на песму
„Бамбина, бамбина, тако сам сам“…

Категорије: , Izdavač:
Autor: Ljiljana Đurđević Stojković

Zbirka je objavljena Presingovoj poetskoj u ediciji Vrtlog, kao 22. po redu.

Iz recenzije Zorice Paunović:

Pesnikinja hrabro eksperimentiše kompozicijom, što je razlikuje od savremenika. Autori uglavnom nasumice ređaju pesme u zbirkama, pokušavaju i tematski da ih grupišu, ponekad grade hronološki sled, ili nemotivisano i formalno vaspostave izvesne skupine. Imate utisak da se na tom planu nije bogzna šta postiglo poslednjih decenija.

„Montaža anonimnih dojava“ nudi sasvim originalnu vezu između pesama, ali i između celina. (…) Kompozicija ove zbirke može da nas asocira na prirodne cikluse, na talase u harmoničnim periodama, obuzete plimom i osekom, na vetrove sa simultanim, gradacijski ozvučenim biografijama, na skladnu disocijaciju vazdušnih struja, na skrivene emotivne frekvencije, što nas uvlače u vrtloge i lirskih samerljivosti i anarhija. (…) Uživaćete i u intertekstualnoj asocijativnosti. Introspektivni obredi prizivaju svetove glumaca, filmova, režisera, pesnika, nezaobilazne Milene Barili, rok pesama iz naših bivših života. Poetesa, od moguće sentimentalnosti, u vezi sa nekadašnjim hitovima, gradi grotesku i prikrivenu ironiju, na čijim ivicama se, ipak, nećete poseći. Jer – možda je najveća smelost praviti višeznačne pošalice od recikliranih uspomena i nezalečenih rana.

Link sa prve promocije knjige u klubu KIRKA:

https://fb.watch/ljHc3-bzsc/

PREMA POSLEDNJEM POPISU

Prema poslednjem popisu
pahulje ćemo čekati sve duže,
čitavu prosečnu večnost,
na sanke ćemo stati samo
kada po prašnjavim kutijama,
na vrhu crvotočnih ormana,
tražimo račune za
davna boravišta,
garancije frižidera,
računara i usisivača starih
pedeset i kusur godina.
Prema poslednjem popisu
svi ćemo biti
nesrećno zaljubljene rudareve kćeri,
ispod raskomadanih udova Starog mosta
od njihovih tapkaroša
kupovaćemo na gram
zapakovan sjaj sunca,
posle ćemo, tu i tamo,
za vreme godišnjih odmora
od dvadesetak minuta,
šetati na tačkice
da bismo svoje kancere
izveli na pravi put.
Slavićemo rođendane
i uz prigodne pesmice
brojaćemo koliko nismo živeli,
obeležavaćemo godišnjice brakova
što su tekli od jednog do drugog
crnog petka,
jubileje markiranih splačina,
po ceo bogovetni dan
čekaćemo post ekspres kurire
da nam donesu papirne maramice,
kupljene na akciji,
a onda ćemo morati
bar malo i da zaplačemo.

U TREĆEM LICU

Moramo da podelimo
što je ostalo od nepotrebnih
i hronično obamrlih prepodneva,
da bi se donekle skratio dan.
Kapi su bile prigušene,
a mi smo uskoro promukli
jer smo govorili
jačinom kišnih glasova,
jer smo sasvim čuli njihov govor
o krovovima bez kuća,
o šarenim pogrebima
ovih tamnih voda,
o jednoj sestri u tri sna,
mokrim i mrtvim muškim kosama
u rukama veselih devojaka…
Pokušavamo da pričamo,
da niko od nas ne pomene
nikoga od nas,
najsigurnija je iskrenost
u trećem licu,
na stari način ispripovedanoj priči.
I mada smo savršeno tumačili reči,
poštedeli smo sebe njihovih značenja.
Tako sam halapljivo i savesno
gutala svoje rečenice:
u bezbednoj,
do samoće bezbednoj mojoj nutrini
vrlo su pažljivo pohranjena
moja sabrana i odabrana dela.
Nikada ih neću ukoričiti, posvetiti,
niti naplatiti.
Znam da ih imaš i ti
na istom mestu,
sa istim motivima.
Opet nisam rekla
da me podsećaš na maglovite
planinske zore u nepoznatim krajevima,
gledane sa prozora
naših prljavih južnjačkih vozova,
podsećaš me na ničije
uramljene porodične slike,
na mađarske carinike
pored kojih godinama ne mogu
da prošvercujem nijednu ljubav,
na mrtvaje kojima sam krišom
i bez poklona
dolazila na rođendane,
podsećaš me na pesmu
„Bambina, bambina, tako sam sam“…

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Montaža anonimnih dojava”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *