Poglavlje 1.
Sa velikog trema u panamskom stilu pružao se umirujući pogled na korito LaVile koja je vijugala između nepreglednih plantaža kafe, šećerne trske i banana. Bila je sezona suše pa je reka bila čista i neboplava, na površini vode kupao se još jedan letnji dan na smiraju. Na obodu negovanih polja, levo od trema, nalazila se Emanuela, odnosno njena glavna građevina sa pomoćnim objektima, a sve dokle pogled seže pripadalo je hacijendi.
Raul Ignjasio stajao je na tremu svoje novoizgrađene kuće zagledan u prizor u kojem bi mogao uživati bilo koji čovek na ovoj planeti, bilo koji sem njega. Gušila ga je usamljenost, čak i topao letnji vazduh mirisao je na samoću. S čežnjom je gledao u Emanueline crvene krovove u daljini koji su počeli poprimati tamniju boju zbog sumraka koji je nadirao s planinskih vrhova Kordiljera. Na tren je zatvorio oči vraćajući u sećanje dane i večeri koje je proveo tamo. Nije sve bilo med i mleko, ali je bio srećan onoliko koliko mu je dozvoljavao život koji mu je podario Bog.
Seta mu je zaposela srce zbog sećanja na sve ono što je ostavio iza sebe… svojom voljom. Oseti tupu bol koja mu na tren prože grudi. Na Emanueli se sada spremaju za večeru… Valdina, kuvarica koja je zamenila ostarelu Marisol, užurbano postavlja sto za obedovanje, brojeći po sto puta pribor i čaše za vodu, za sok, za vino… i okreće nagore salvete sa amblemom hacijende jer zna da tako voli dona Tesa. Ne plaši se ona mlade gazdarice, ali želi da joj udovolji jer ona to zaslužuje, a i kada svi nagrnu u trpezariju, biće nemoguće uraditi bilo šta drugo sem izneti hranu. Prvo će utrčati dvanaestogodišnji blizanci Lukas i Markos, a odmah za njima devetogodišnje bliznakinje Nero i Bruna. I… svađaće se oko mesta za stolom jer devojčice ne daju za pravo svojoj braći da samo oni mogu sedeti u čelu, odmah do Magnusa, svog oca. Potom će ući Tesa, još lepa i vitka uprkos dvema blizanačkim trudnoćama, neprospavanim noćima i radu u kome je učestvovala rame uz rame sa Magnusom kako bi Emanuela bila to što sada jeste, vodeća hacijenda u Ereri, i počeće da smiruje uzavrele strasti svoje dece pre nego što u trpezariju uđe don Magnus Holton. A onda će ući on, njegov stariji brat, polubrat, i nekoliko trenutaka s ponosom gledaće u svoju dečurliju zajapurenu od svađe, skrivati osmeh i praviti se strog… Termiš… I izgovoriće ono čuveno: „Dosta više, kazniću vas! Sekirate majku…”
Nesvesno i tužno se osmehnuo. Koliko mu je sve to nedostajalo! Kako bi voleo da je večeras tamo i da sedne u čelo, odmah do brata, a prekoputa Kruza… i da za stolom sva mesta budu popunjena. Kruz, gde si sada?, kroz glavu mu prođe pitanje, još jedna bol sa kojom živi i sa kojom ne zna kako da se nosi. Uzdahnuo je i ušao u kuću. Dočekala ga je hladnoća, ali ne od rashladnih uređaja već od mrtve tišine, grobne. Ponovo je osetio probadanje u grudima. Ušao je u trpezariju i brzo pogledom preleteo preko praznog stola, ta praznina ga je bolela mnogostruko više od onih praznih stolica na Emanueli.
Sipao je čašu čistog viskija i ponovo se uputio u svoju radnu sobu. Tu se osećao najprijatnije, među svojim knjigama, kodovima i algoritmima. Tu je jedino mogao da ćuti a opet da priča, programskim jezikom, i bio je maher za oboje – najveći ćutolog među ljudima i najpoznatija pričalica među programerima. Među ljudima je ćutao jer posle svega što se dogodilo smatrao je da nema prava da se oglašava, a vezao je na programskim jezicima kako bi svojim blistavim umom, znanjem, nadomestio ono što je uskratio sebi i svojim bližnjima. A uskratio je sebe sebi, braći, Tesi… a učinio je to… vrag će ga znati zašto. Tako se priča na hacijendi, tako misli većina, a razloga je mnogo, možda i neosnovanih, a među njima i pravi – koji zna samo on.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.