2.
Stvar koju je tada doktor Markovsky imao na umu morala je ili proći potpuno nezapaženo ili biti jedna od najvećih stvari u povijesti civilizacije; drugačija joj sudbina od ovih dviju nije mogla biti, a Markovsky je to negdje duboko u sebi istinski slutio. Sva ona pitanja koja su ga mučila tih dana vezana za njegovu stvar, bila su odgovorena još davno, nije ih imalo smisla ponovno u glavi otvarati. Znao je Markovsky kojim će putem krenuti – tog je jutra šapnuo drveću: u vaš se grad više ne vraćam.
*
– Sasvim je prirodna stvar, gospođo, da je imaginacija najrazvijenija sposobnost u djece, posebice ovih dana, kada se oko njih događaju stvari koje samo odraslima mogu biti jasne – s nevjericom u svoje riječi pokušavao je liječnik umiriti Amonovu majku u stanje besprijekornog tjelesnog zdravlja, ali i bujne mašte koju je njezin jedinac imao. Objašnjenje koje je svim ukućanima bilo jasno, ali gospođu Markovsky ni malo nije ohrabrilo; čak štoviše, natjeralo ju je da razmišlja o budućnosti svojega sina i slici onoga kakav će on čovjek, naposlijetku, biti.
– Najljepša Vam hvala, gospodine – trudio se stari gospodin Markovsky ublažiti neugodni tren šutnje koji je zagrlio prostoriju – Pobrinut ćemo se da dječaka ne izlažemo svim onim nedaćama izvana.
– Svakako, svakako – složio se liječnik. – Mada, znate, i poznanstvo s drugom djecom, koliko god to teško danas bilo zamisliti, neće mu škoditi, zasigurno.
Arkadij Markovsky kimne glavom u znak potvrde i nasmiješi se svojoj gospođi, koja je već držala ruke na ustima, vidljivo spremna na plač.
Liječnik iziđe iz prostorije i za sobom ostavi patnju jedne donedavno bezbrižne obitelji, na čijim leđima sada jaše potpuno nerazumljiv strah od samoće, sifilisa i kroničnog ludila.
Stari Markovsky zatvori vrata za liječnikom, izvadi jednu cigaretu iz tabakere koja je ležala na stolu, pripali, pokretom ruke ponudi i gospođu, zatvori tabakeru i za njom i svoje srce za bolešljivog dječaka koji je u sobi pored njihove već zamišljao kako će jednog dana napraviti nešto veliko. Ili, pak, neće napraviti ništa. Trećega puta nije bilo.
*
Tog se dana Amon Markovsky nije osjećao kao ljudsko biće. Struja koja je ključala njegovom krvlju nikako nije mogla biti takve naravi koja bi budila duhove ili pravila kakve novine.
Hod mu je bio nespretan, ulica se ljuljala, a ljudi je oko njega bivalo sve više i više kako se približavao Tamnoj tvrđavi. Osjećao je kako se nebo lagano spušta ispod njegovih nogu, mogao je hodati po glavama anđela, nježno, nesigurno, a opet dovoljno zainteresirano da ne sruši niti jedan aureol.
Tih dana mjesta slutnjama nije bilo. Ostale su samo suze; miris prašine koji ih je nevoljko tjerao van svake pomisli na onu stvar koja mu je tako sebično uzimala svo vrijeme i strah.
Amon Markovsky toga dana nije popušio svoju dozu cigareta. Niti će to ikada više moći.
*
Zapravo, i od najranijeg djetinjstva Amon uopće nije mario za svoje roditelje. Uvijek su mu izgledali smiješno u svojim čudnim odeždama, poput nekih ljudi na maskenbalu, ali uvijek ozbiljnih, s licima nekog tko odista nije svjestan činjenice da se s njime u prostoriji nalazi jedno maleno djetešce kojemu s vremena na vrijeme valja posvetiti svu pozornost.
Maske koje je Amon pred njima nosio, vremenom su se mijenjale; kada je već poodrastao, tražio je od njih novce za svoje sve suludije zamisli, a pod izlikom da mu trebaju za kakav doktorat ili posao na nekom institutu. Stari je Markovsky bio ponosan na svojega sina onoliko koliko dobar seljak može biti ponosan na kakvo govedo ili svinjče koje je uhranio ne radi zarade, nego iz čiste vlastite zadovoljštine. No, Amon nije za to mario, već je bio naviknut na poziciju onoga koji je jedino sebi trebao nešto dokazati.
Možda zato još uvijek nije bio načisto s time treba li njegova stvar pred drugima proći neopaženo, ili se o njoj trebaju pisati knjige.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.