Smej se Pajaco

300 rsd
Odlomak iz knjigeSmej se Pajaco

2.

Kada Neko izgovori reči kamp i kampovanje, Pajaco istog trenutka pomisli na letovanje, na Jadransko more, na Dalmaciju… To su njegove asocijacije, iako je kampovao i u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, tako da bi Pajaco mogao da se nazove apsolutnim kamperom.

Međutim, na početku dvadeset i prvog veka, od Pajaca su veoma udaljeni i Jadransko more, i Dalmacija… Istra, Poljska i Mađarska… Čehoslovačka više i ne postoji kao da je nikada nije ni bilo tako da može jedino da kampuje na rečnoj adi: dunavskoj ili savskoj, svejedno. To je već avantura začinjena sve sa komarcima i priobalnim muljem. A Pajaco je ionako vegetarijanac, tako da ne konzumira ni rečnu a ni morsku ribu, i zašto bi, onda, i boravio na dunavskoj ili savskoj adi?!

Pajaco:

– Zašto?

Neko:

– Ni ja ne vidim nijedan valjani razlog!

Pajaco:

– Sledeći put budi znatno oprezniji kada koristiš reči “kamp” i “kampovanje”. Tačnije, u mom prisustvu nemoj ni da ih koristiš.

3.

Neko:

– Ko ili šta je prošlost? Da li nju čine ljudi i naša sećanja na njih, ili određene situacije? Da li je prošlost podložna promenama ili je konstantna? Nepromenljiva.

Pajaco:

– Tvoja pitanja ostaće bez odgovora. A takva pitanja, bez ikakvog odgovora, najgora su, najbesmislenija.

4.

Plavuše su uvek ili skoro uvek poželjne. Ko zna zašto ili zbog čega, prosto to je činjenica.

Neko bi olako i brzopleto zaključio da su one smešne, izmanipulisane i da kroz život prolaze “kao pas kroz rosu”. Niko ih ozbiljno ne shvata. One su kao skupoceno začinsko bilje spakovano u teglice.

Plavuše prihvataju svoju ulogu. Ne bune se već jednostavno postoje i uvek su tu, pored nas.

– Ma, idite! – Pajacu ponekad dođe da se što glasnije prodere. – Sklonite se malo u stranu, levo ili desno! Samo idite! Ne mogu više da gledam vaše tužno-smešne izraze lica.

Pajaca ponekad pogledi plavuša znaju da pogode direktno u srce, kao one Amorove strele, te ga učine nemoćnim, tako ranjivim.

Pajaco:

– Plavuše, idite svojim putem! Ostavite me, ne gledajte me, ne primećujte me! Samo idite tamo kuda vas oči vode i vitke, graciozne noge nose!

Da li je moguća sledeća kombinacija: i glumica i plavuša? Naravno da jeste! I takve osobe ženskog pola postoje, i hodaju kako svud po svetu, tako i Beogradom.

Srpska prestonica je poznata i kao naseobina sa zavidnim brojem pozorišta. Jeste da su skoro sva smeštena u krugu tramvaja dvojke, ali to nikome ne smeta. Uostalom, tramvaji ponovo prevoze putnike! Sve moguće i nemoguće rekonstrukcije su okončane.

Neko:

– Znam odgovor: to je glumica sa inicijalima J.M.

Pajaco:

– Tako je! I Jovana Maksić je jedna od njih. Verovatno nije jedina. Ima ih!

5.

Neko:

– Pajaco, šta uopšte znaš o harmonikama?

Pajaco:

– Ne previše! Tačnije, jedva i da znam ponešto. Kada sam bio mlad svi su želeli da sviraju gitaru: akustičnu, električnu, bas gitaru… Čak i bubnjeve, međutim ne i harmoniku. Polako ali sigurno ona je ostajala u prošlosti.

Tako se bar mislilo kada sam i ja, Neko, bio mlad. A onda se dogodio neočekivani preokret: zvuk gitare više nije bio toliko uzbudljiv, gitaristi su postali dosadni, prepoznatljivi… Ponavljali su se, vrteli se u krug, Džimi Hendriks, Džimi Pejdž, Erik Klepton i ostali, udarili su u plafon i dalje se nije moglo.

Neko:

– Šta se dogodilo sa harmonikom: da li je nestala?

Pajaco:

– Ne baš! Ona se iz etno-folka preselila u džez, pa u pank, ma koliko to paradoksalno zvučalo!

U jučerašnjim novinama objavljena je fotografija beogradskog antiglobal-etno-pank sastava na kojoj momak u rukama drži harmoniku. Nema laži a još manje prevare: harmonika je dospela i do panka!

Neko:

– Baš je nepredvidiv taj dvadeset i prvi vek. Kako će tek da izgleda dvadeset i drugi?!

6.

Neko:

– Šta je iznad plafona?

Pajaco:

– Iznad plafona su krov i nebo. Ako ne veruješ, možeš da proveriš, odnosno da se popneš na krov, pa da se iz tog položaja uveriš da je iznad tebe nebo, a da ti sediš na krovu.

Priznajem da je glupo sedeti na krovu, a i neudobno je, međutim zarad novog saznajnog procesa, isplati se. Mada obrnuto nije moguće: sedeti na nebu i gledati krovove gradova, sela…

7.

Prethodne noći dogodio se zemljotres koji je Srbiju prodrmao uzduž i popreko.

I Pajaco se trgnuo iz sna. Sedi na krevetu i razmišlja. U stvari, ne razmišlja već samo sedi. Ko bi i o čemu razmišljao kada se dogodi zemljotres, tako da ni Pajaco nije izuzetak.

Potom je trebalo ponovo otići na spavanje jer zemljotresi su nešto prolazno, a ne stalno, konstantno.

Neke druge stvari jesu konstantne, međutim ne i zemljotresi.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Zoran Ilić

Iz recenzije Davida Kecmana:

…U pogledu teme, sadržaja i forme, knjiga „Smej se Pajaco“ potpuno je inovativno ostvarenje. Priča je to o Jednom, koji je i Pajaco i koji je Neko, (pri)povest kroz vreme pre i iza onog što se tek pričinjava trenom sadašnjim koji namah biva i tren minuli sa varljivim uvek sumnjivim utiskom da se takav život nije ni dogodio. Priča sva od unutrašnjeg dijaloga, bez stvarnih likova, ali potpuno jasnog karaktera, iako su u celosti Pajaco i Neko pojavnosti imaginarnog, fiktivnog sveta unutrašnjeg, egzistencijalnog (z)bivanja…

Izdavač je Presing, Mladenovac.

Zoran Ilić (1955), prozni pisac prisutan u srpskoj književnosti od 1989. godine. Objavio mnoštvo romana i zbirki priča, a trenutno uređuje sajt posvećen ex YU književnosti – Prozaonline.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Smej se Pajaco”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *