Tog dana…
Sebastijan Katano užurbano je zatvarao drvene žaluzine na prozorima svoje kuće, mrmljajući ljutito sebi u bradu. Nije voleo loše vreme, pogotovo ne vetar, on ga je činio nervoznim i lenjim. Tamni, skoro crni oblaci približavali su se strahovitom brzinom sa pučine kopnu, vukući za sobom kišu. Olujni vetar brisao je sve pred sobom i valjao more praveći ogromne talase koji su udarali u okomite litice i sa velikom bukom ponovo se stropoštavali u nemirno more.
U tom delu Kalabrije, tačnije u okolini Pelara, retko su nailazile takve oluje jer ga je štitila Sicilija koja se nalazi tačno prekoputa, ali ovog puta to nije bio slučaj. Sve je obećavalo jedno olujno popodne sa jakim padavinama nad celim najjužnijim poluostrvom Italije. Počinjale su prve krupne kapi kiše kada je izašao poslednji put na verandu da dozove svog psa.
„Kalo!”, uzviknuo je ljutito, tražeći pogledom crnog labradora. „Kalo!”
Obradovao se začuvši njegov lavež koji je dopirao iz daljine pokušavajući da nadjača fijukanje vetra i zvuk gromova koji je uveliko parao uši. Ubrzo ga je i video kako se velikom brzinom spušta niz padinu. Sebastijan je čekao na ulaznim vratima kako bi ga pustio u kuću. Kalo je znao da odluta, čak i da lovi, ali nikada se nije udaljavao tako daleko od Sebastijana, posebno ne po nevremenu. Jako dobro je predosećao loše vreme i uvek bi pre početka kiše zauzeo svoje mesto na verandi i sa bezbedne udaljenosti posmatrao dobovanje kišnih kapi.
Brzo se našao ispred, ali nije se popeo na verandu niti pokušao da uđe u kuću. Stao je ispred Sebastijana i nastavio da laje i to veoma glasno. Gledao ga je pravo u oči, kao da želi nešto da mu kaže.
„Šta je bilo, druže? Plaši te grmljavina? Hajde u kuću!” Sebastijan se okrenuo da uđe unutra, a pas je još jače zalajao ne pomerajući se s mesta. „Šta je sa tobom danas?”, upitao je gospodin Katano. „Kalo?!”
Na njegove reči pas se okrenuo i ponovo se počeo udaljavati od kuće, stazom prema liticama.
Nešto nije u redu, prošlo je Sebastijanu kroz glavu. Brzo je obuo gumene čizme, navukao kišnu kabanicu i pošao za Kalom savijene glave, jedva zadržavajući kapu koja ga je koliko-toliko štitila od naleta kiše. Da se neko nije nasukao? Najavili su nevreme, niko ne bi ribario po ovakvom vremenu. Mora da je more izbacilo neku olupinu i on radoznalac laje! Kalo, iščupaću ti uši za ovu šetnju!
Pas je stajao na vrhu i čekao da se Sebastijan približi, a zatim nastavio da trči prema stenama. Već je padala veoma jaka kiša. Popevši se na brdo i pogledavši u pravcu psa, Sebastijan je primetio ljudsku figuru na samoj obali, na samim hridima iznad klifa. Zastao je za trenutak posmatrajući figuru koja je stajala zagledana u pobesnelo more. Kada se još malo približio, video je da je to žena. Buka mora, udaranja talasa o obalu, vetra i kiše, zaista je bila zaglušujuća, tako da nepoznata osoba nije ni čula lavež psa niti njihovo približavanje. Odakle si se ti stvorila i šta li tražiš ovde?, pomislio je Sebastijan Katano.
„Hej! Hej…Vi!”, povikao je glasno, pokušavajući da nadjača huk vetra i mora, veoma ljut što se po takvom nevremenu našao na tom mestu. „Hej!”, uzviknuo je još jednom približivši se nepoznatoj osobi na svega dvadesetak koraka.
Njegov uzvik je bio propraćen Kalovim lavežom. Žena je odskočila u stranu i okrenula se prema njima.
„Šta radite? Š-šta raaaditeee?”, vikao je Sebastijan veoma glasno, ljutito osmotrivši ženu, pokušavajući da zadrži kapu na glavi.
Vetar je nemilosrdno šibao, nanoseći kišu skoro u mlazevima. Muškarac i pas su se približili ženi još korak-dva. Bila je mlada, duge kose vezane u rep. Kiša joj je šibala lice, tako da se nije primećivalo da plače. Suze su se mešale sa kišom. Svetloplava haljina natopljena vodom i slepljena uz telo pokazivala je mršavu figuru. Uprkos kiši i tome što joj nije mogao osmotriti lice, po držanju tela shvatio je da se radi o nekome ko želi da naudi sebi. Ispružila je ruku prema njemu, kao da želi da ga zaustavi i povikala:
„Ne prilazi!”
Drhtavi glas ugušila je buka izazvana igrom mora i vetra. Stajala je skoro na samoj ivici ambisa. Sebastijan se uplašio da bi je sledeći nalet bure mogao oboriti u pomahnitalo more puno hridi i oštrog kamenja. Znao je, ako se to dogodi, pad će biti smrtonosan. Koraknuo je prema njoj, ali ostao je ukopan u mestu kada se i ona pomerila korak unazad.
„Ne! Ne prilazi!”, vrisnula je.
Jedva je razaznao reči koje je vetar nosio u etar.
„Neću, neću!”, doviknuo je panično. Nikada nije bio u takvoj situaciji. „Stani! Pomeriiii se od iviceee!”, vikao je, pokušavajući da nadjača oluju. „Vetaaar…oboriće teee… u more!” Misli Katano, misli!, ponavljao je u sebi.
Do nje je dopirao ispresecan glas nepoznatog muškarca. Drhtala je od hladnoće, ali više od nemoći i bezizlaznosti u kojoj se našla. Želela je to da učini, samo da sklopi oči i nestane.
„Tooo… To…i žeeelim! Kad…k-kad već nemam…hrabrosti da sama skočim!”, stizao je na mahove njen glas do Sebastijana.
Nije čuo šta je tačno rekla, ali mu je bilo kristalno jasno šta joj je namera. Cela njena figura odavala je utisak rastrojenosti, ali i nesigurnosti. Osvrtala se. Čas je gledala u njega, čas u more iza sebe. Unezvereni pokreti glave, opuštena ramena, ruke koje vise niz telo, šake stisnute u pesnice… O, moj Bože! Sledio se.
Primakao se još jedan korak bliže u momentu kada je pogledala iza sebe, munjevito razmišljajući šta da radi i kako da je spreči u onome što je namerila. Od nje ga je delilo, možda još devet-deset koraka, ali to je bilo jako dugačko za datu situaciju. Čak i da potrči, ne bi stigao da je uhvati, ako odluči da skoči.
„Heeej!”, viknuo je ponovo, pokušavajući da nadjača buku mora. „Nee…Hej! Hajde, dođi!”, ispružio je ruku prema njoj. Isuse Hriste, skočiće! „Ne, ne, ne… ”, ni sam nije znao koliko je puta izgovorio tu reč. Ništa mu drugo nije padalo na pamet, a i da jeste, sigurno ga ne bi čula, vetar i kiša su se pojačavali.
„Želim da umrem!”, viknula je.
Opet je nije dobro čuo, ali je nekako sklopio glasove koji su doprli do njega. Naježio se, svaka dlaka na telu mu je stajala dupke. Kalo je nemirno trčakarao tamo-vamo, krenuo bi prema ženi, pa se vratio i motao oko Sebastijanovih nogu. I životinja je osećala ozbiljnost situacije. A ona kao da je u bunilu, kao da je u transu, samo se tresla, vikala, mrmljala, osvrtala se… kao da joj je um razdvojen od tela.
„…da umreeem!”, počelo je odzvanjati u Sebastijanovoj glavi, a on se počeo moliti: Bože, molim ti se, imaj milosti! Molim ti se, ne dozvoli…
Tog trenutka svetlost munje na kratko je obasjala stenje. Vatrena strelica rasporila je modro nebo i spustila se u nemirno i skoro crno more. Prolomio se još jedan snažan udar groma, žena je refleksno zatvorila oči i rukama prekrila uši. Taj trenutak je bio dovoljan da se Sebastijan u dva skoka nađe pored nje i uhvati je za ramena. Odvukao ju je na bezbednu udaljenost i dobro prodrmusao.
„Šta je teeebi, ludačooo?!”, vikao je na sav glas.
Nije ga gledala, osetio je kako se trese kao prut pre nego što će početi lagano da klizi iz njegovih ruku. Onesvestila se. Podigao ju je u naručje i brzim koracima pošao ka kući, Kalo ga je pratio u stopu, ali više nije lajao.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.