Grad ukletih

630 rsd
Odlomak iz knjigeGrad ukletih

Biljana Obradović

KLINIKA U GRADU

Godina 2025. Duboka jesen.

Mali, miran grad u ranu zoru, prepun ljudi koji žure na posao, neočekivano se nađe na glavnim državnim vestima. Spiker je govorio:

– Otvorena je nova klinika za sve ljude koji su zainteresovani da tokom vikenda provedu prijatan odmor. Zainteresovani mogu da se jave na telefon 909-707-…

Danima se o tome priča. Svi iz grada znaju da se klinika otvara već godinama. Međutim, nije sve tako sjajno kao što se predstavlja. Radnici koji su radili na velelepnoj zgradi, a koja se nalazi na periferiji grada, pričaju o odeljenjima ispod zgrade koja su blindirana. Niko od njih ne zna njihovu namenu. Ne žele da o tome mnogo govore. Dobili su novac da ćute.

Isprva je klinika bila oaza za sve ljubitelje masaža, raznih pilinga, sauna. Kako su meseci odmicali, tako se širila i ponuda. Razne sportske aktivnosti donosile su veći profit glavnoj upravi zgrade. U to vreme počeli su i nestanci ljudi. Ništa nije ukazivalo da klinika za odmor ima udela u tome. Dve godine posle otvaranja desio se incindent koji ju je zatvorio. Nekoliko medicinskih sestara je surovo ubijeno na radnom mestu. Istraga je tapkala u mestu. Špekulisalo se da se u tajnosti rade eksperimenti nad ljudima i da se sve otrglo kontroli. Zgrada je vrlo brzo postala prazna i sablasna.

U idućim mesecima u noći bi se čuli krici koji su odzvanjali praznim hodnicima napuštene zgrade. Mnogi iz okoline počeli su da napuštaju grad. Oni koji su ostali, trpeli su priviđanja i sve češća nestajanja suseda. Pripisivalo se to seobi. Ali, daleko je od toga bilo.

Godina 2099. Rano proleće.

Grad je već odavno poput senki. Proleće nije umanjivalo priče koje su kružile o gradu koji je naterao većinu stanovnika u beg. Rađene su analize zgrade, ispitivanja pojedinaca koji su posle razgovora sa nadležnima nestajali. Kako su godine prolazile, tako se i problem zaboravljao. Svi su bežali od odgovornosti i polagano doprineli da grad odumre. Retki stanovnici su se okupljali u grupe i krili od crnih ljudi koji su se šetali. Njihovi krici ledili su krv u žilama. Korov se širio po gradu i počeo da misli. Svoj plen su hvatali brzo i tiho.

Stanovnicima grada niko nije verovao, ili se neko trudio da sve zataška. Postojali su snimci, ali nikada nisu obelodanjeni. Ljudi su sve češće nestajali. Tada su shvatili da stara klinika za odmor ima udela u tome, ali nisu mogli to i da dokažu.

Godina 2177. Zimsko vreme.

Došla sam da snimim grad pod opsadom mutiranih ljudi nad kojima su pre skoro dvesta godina rađeni surovi eksperimenti – politika zemlje bila je takva – zarad milijarde dolara. Miran, lep gradić postao je uklet i svi ga već odavno zaobilaze.

Tišina, tišina i samo tišina. Sneg je padao u lopticama. Intuicija mi je govorila da nas neko prati. Čula sam priče o raskomadanim ljudima i odranim životinjama. Zatvorila sam oči i u sebi izrekla molitvu za spasenje. Tada, moj prijatelj kamerman kriknu i pruži mi ruku, ali je ja ne uhvatih. Mutirano zelenilo ga obuhvati oko gležnjeva i uvuče u sebe. Nisam verovala svojim očima! Potrčah prema kolima, ali motor nije davao znake da će upaliti. U zamci sam ukletog mesta i samo se njegovom milošću mogu spasiti od sigurne smrti. Sneg i dalje pada. U kolima je hladno. Uskoro će noć. Strah me parališe, dok gledam ljude u crnom i korov koji diše, kako mi se približava.

Iščekivanje boli. Kraj.

Категорије: , , , Izdavač:

Zbirka Grad ukletih rezultat je Presingovog konkursa koji je raspisan na regionalnom nivou. U zborniku su zastupljene priče 20 autora. Urednici zbornika su Tamara Lujak (Hrvatska) i Mario Lovreković (Srbija).

Svaki narod i svaka zemlja mogu da se „pohvale“ makar jednim ukletim gradom: Jerinin grad (Srbija), Alep (Sirija), Pompeja (Italija), Bodi (Amerika), Klomino (Poljska), Pripjat, odnosno Černobilj (Ukrajina), Kolmanskop (Namibija), Sanži (Tajvan), Orandur-sur-Glan (Francuska), Kovlun (Hong Kong) i možda najneobičniji od svih njih, Hašimu (ostrvo-grad u Japanu)… Različiti su razlozi njihovog nastanka: praznoverje, lokalne legende, fatalne nesreće, propast i zatvaranje rudnika, zločini u II svetskom ratu, nuklearna katastrofa…

Kada smo se odlučivali za temu konkursa „Ukleti grad“ nismo se vodili mišlju о ukletim gradovima sveta; želeli smo da otkrijemo samo one koji su plod vaše mašte, jer danas, možda više nego ikad, ljudi imaju potrebu da se suoče sa Zlom, suprotstave mu se i pobede ga, makar samo kroz priče koje smo odabrali i koje su sada pred vama.

Strah i ljubav dva su osećanja koja najdublje prožimaju čovekovo biće i koja ostavljaju najdublje ožiljke. Stoga ne čudi što teramo sebe da ih iznova proživljavamo – kako bismo uočili sopstvne greške, kako bismo sazreli i odrasli i krenuli dalje… Zlo (kao i ljubav) poprima različite oblike: za nekoga je ono senka u vratima ili prozoru, čudovište na ulici ili kuli zaboravljenog grada, za nekoga ima čeljusti ili je misao sama, magla međ prstima, vazduh koji udišemo, kamena staza kojom hodamo, za nekoga je to špil karata, tama, prošlost ili budućnost, vampirska, đavolja ili veštičija rabota, klinika koja nudi nadu u spasenje, ili pak čaša u kojoj se pronalazi „lažna“ uteha, Leteći (Ukleti) Holanđanin, Grad koji luta…

Svako se protiv zla bori na svoj način: neko ga prihvata, neko poklekne pod njegovom nepodnošljivom težinom, neko oslabi mentalno, drugi se uzdigne i otrgne, prevari ili nadmudri, treći se sakrije i drhtulji, ili se tiho, godinama bori; neko trpi, neko nasrće, neko sam izaziva borbu… Svako se makar jednom u životu susreo sa nesrećom, Zlom, svako je u nekom trenutku u životu nisko pao i dotakao dno – i uspeo da se izbori za svoj glas, svoje parče neba, svoju slobodu i ponovo se rodi. Priče iz ove zbirke govore o toj borbi i težnji za slobodom koju dobijamo kao nagradu za naše plemenite težnje.
Tema koju smo postavili pred naše učesnike bila je široka – nismo tražili da priče budu samo iz oblasti fantastike, naučne fantastike ili horora, dopustili smo svakom piscu da progovori o sopstvenim strahovima – i sa njima se izbori. Svaka od priča koja se našla u ovoj zbirci svojevrstan je pečat, slika vremena u kojem živimo. Stilovi su različiti, način pripovedanja takođe, kao što i treba da bude u ovakvoj zbirci. Šarolikost tema, načina pripovedanja, pristupa i razrešenja – oslikavaju svakog pisca ponaosob i teraju nas na razmišljanje: koji su naši strahovi, borimo li se protiv njih i na koji način. Možda vas neka od ovih priča inspiriše da se i sami oprobate u pisanju, iznesete neki od svojih strahova na videlo dana i – pobedite ih, kao što i treba.

Autor

,

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Grad ukletih”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *