JAVA
Prolazi već treći dugi sat, a bučna mašina i dalje neumorno pukće i brekće meljući pod sobom silne kilometre. Usmjerava je ruka iskusnog šofera koji neprestano marljivo vrti volan lijevo-desno, naizmjenično pritiska kvačilo, gas ili kočnicu, mijenja brzine i pali i gasi žmigavce, kratke i duge farove, a stiže čak i da bira stanice na radiju, kad god umjesto muzike započne neka dosadna priča. Vidi se po svemu da je to pravi profesionalac koji rutinski radi svoj zahtjevni posao: prevozi ljude sa jednog mjesta na drugo, brzo, pouzdano i precizno, ne razmišljajući previše u koju svrhu – jer zašto bi se, pored punih ruku redovnog posla, zamarao još i sa nečim što ga se uopšte ne tiče? Radije će to ostaviti onima koji putuju! Sudbina je htjela da jedan od tih sretnika budem i ja, mlađani momak koji sjedi sâm u komotnim šaragama i tu privilegiju plaća trpljenjem užasnog brundanja i drmusanja motora: poskakujući i tresući se bez prestanka, zurim kroz prljavo staklo u svjetla naseobina u daljini, podsjećaju me na tople domove i na mirisnu večeru, na mekanu postelju i ugodan san, zbog čega mi izgledaju daleka i nedostižna kao i prve zvjezdice što se pomaljaju na nebu iznad njih. Ali i mnogo bliže stvari, još vidljive u taj pozni sumrak, postaju mi nekako prozirne i neuhvatljive: promiče brojno drveće, žbunje, kamenje, stubovi dalekovoda, saobraćajni znaci, i samo što se pojave na musavom ekranu ispred mene, a već žurno nestaju negdje iza, kao da ih nikada nije ni bilo… Čitav spoljašnji svijet najednom je postao beskoristan i neupotrebljiv za mene, na raspolaganju mi je ostala jedino tupava stvarnost zamračenog i zagušljivog autobusa, čiji uspavani putnici, onako mlitavo zabačenih glava, poluotvorenih očiju i razjapljenih usta, najviše sliče mrtvacima koje je neko poslao na posljednju vožnju. Klatare se na svojim sjedištima u ritmu nadolazećih krivina, i tek ponekad se trgnu ne bi li sačuvali krhku ravnotežu uspostavljenu između zbilje i sna, što pokazuje da su još živi i pomalo me zabavlja, kao kad u filmovima strave i užasa likovi iz otvorenog sanduka nekim naglim pokretom isprepadaju okolinu, koja se tako brzo pomirila sa njihovom smrću!
No, bez obzira na naš lični doživljaj ovog noćnog putovanja, domaća javnost skoro unisono je smatrala da smo svi mi, koji se vozimo ovim specijalnim busom, iznimno povlašćeni putnici! Ne zato što je dotični prevoz spadao u neku ekstra visoku klasu, što na raspolaganju možda imamo klima-uređaj, ili televizor, ili WC, ili što u njemu sjedimo zbog nekog svog visokog statusa, ili obrazovanja, ili imovne moći – naprotiv, svako živi je dobro znao da je u pitanju obična izraubovana konzerva koja vonja po nafti i po prljavštini, u kojoj knjavaju klinci tek izišli iz školskih klupa i tek pomalo zabradatili – već iz jednog mnogo, mnogo uzvišenijeg razloga: naime mi mladci smo, svi odreda, zvanično odabrani za ovu posebnu vožnju! Nimalo naslijepo i nimalo nasumično, već veoma pedantno i sistematski, po vrlo strogim kriterijumima, kako to i dolikuje počasti koja je sve muškarce u našoj miroljubivoj državi zapadala, htjeli to oni ili ne htjeli, najmanje jednom u životu. A da slučajno ne posumnjamo u tu prejaku naklonost odraslih prema nama i u veličinu istorijske misije u koju su nas poslali, pompa i halabuka sa kojom smo ispraćeni na put jasno nam je stavila do znanja da se svuda oko nas dešava nešto veoma značajno i povijesno važno, nešto što daleko nadilazi naše uske lične i porodične okvire i poglede, takoreći balavurdijske, u kojima smo se sve do juče naivno kretali, živjeli i razmišljali… A u čemu, eto, mi izabrani imamo čast aktivno sudjelovati! I to blagovremeno, bez imalo docnje i odlaganja, ili neke suvišne dileme i nedoumice oko ispravnosti našega poslânja. Za tu petu brzinu u koju smo naglo ubačeni svakako da smo mogli zahvaliti milosti darežljive sudbine, ali još više blagoslovu raspomamljene sredine i naših oduševljenih srodnika i znanaca, i ponajviše, revnosti zahuktale i za kavgu i tuču sa susjedima raspoložene državne administracije… Zato smo, valjda, i ispraćeni iz zavičaja uz fanfare i osmijeh roditelja, uz podršku rodbine i zdravicu prijatelja, i uz gromki aplauz cijeloga društva, tek toliko da ne zaboravimo na dûg koji imamo prema svima njima.
Shodno svemu tome trebalo bi da se ja, sada i ovdje, dok pod zvaničnim pokroviteljstvom nacije putujem u pustolovinu, dobro osjećam u svojoj mladoj koži. Imati takvu unisonu potporu za bilo koji poduhvat, a kamoli za onaj od državnog značaja, pa još u mojim poluzrelim godinama, rijetko je postignuće koje valja cijeniti i poštovati, jer koliko me na nešto obavezuje toliko mi isto, valjda, i olakšava. Ali ja se, naprosto, osjećam drugačije. Osjećam se nimalo ushićeno i poletno, već potišteno i snuždeno. Moglo bi se reći, čak nekako protivzakonito. Uz to još, spopada me na momente i snažna mučnina. Ta podmukla zvijer kidiše na mene drsko i u naletima, ujeda me i mrcvari postupno, kao što čopor hijena dugo masakrira svoju bespomoćnu žrtvu, u kratkim pauzama čekajući da nasmrt iskrvari… Modar sam u licu i sav klonem i malaksavam. U pitanju je najodvratnije stanje patnje, kojeg se najviše užasavam i bojim. Sve one gadne zubobolje, glavobolje, kostobolje, opekotine, posjekotine koje su me ikad zadesile, sve mi je to, ma koliko neprijatno i bolno bilo, govorilo da sam živ i da postojim, i te kako postojim, a ovo, ovo do raspadanja mučno stanje govori mi skroz suprotno, da fizički nestajem, i kakav je to grozomorni osjećaj kada se nestaje… Rastavlja mi tijelo na mrvice i na trunčice, dezintegriše me do posljednjeg molekula i posljednjeg atoma, izobličuje me do neprepoznatljivosti, svodi na blijedu sjenku bivanja sklupčanu na izlizanom somotu sjedala. Nije to ona obična bolest vožnje, ona što se zakuvava dolje u stomaku i što se može lako zaliječiti bljuvanjem u najlonsku kesu, ne, ovo apokaliptično pomračenje dolazi pravo iz glave, negdje u njoj se roji i širi dalje po tijelu, uništavajući kao uragan sve pred sobom. Da me tako propisno zgužvaju i deformišu kao zgnječenu limenku pića, mogu samo moje teške i sumorne misli, kužim to. Teške kao nikada dosad, jer je olovno breme prinude i moranja koje faktički od rođenja junački teglim na plećima naraslo do nepodnošljivih razmjera. Čini mi se da čovjek čitavog života isuviše toga mora. Malo toga mu ostaje za hoću, želim, volim. I to me izbezumljuje: sa ovom prisilnom vožnjom mrsko moranje je, odista, prevršilo svaku mjeru! Kažu u šali da u normalnim zemljama, onima u kojima vojaci profesionalno vojuju za službenu plaću, obični ljudi moraju za svoga vijeka učiniti samo dvije stvari – odužiti dug prema državi, to jest platiti joj poreze i tako napuniti kasu, i umrijeti. Na Balkanu taj je ionako već dovoljno šturi životni optimizam oduvijek bio još jednostavniji i praktičniji: običan čovjek mora, takođe, vrnuti dug državi, ali tako što će na njen mig obući uniformu i džabe ratovati za nju, i možda čak odmah i umrijeti! Sve u paketu. Ne sviđa mi se baš nimalo to ovdašnje moranje, pogotovo zato što je proteklih turobnih dana i mjeseci frankenštajnski oživjelo iz vica, i nažalost počelo se na više mjesta najsurovije obistinjivati!
Recenzije
Trenutno nema recenzija.