Prizma

550 rsd
Odlomak iz knjigePrizma

Buđenje

Stajala sam nepomično kao da sam bila odsutna. Misli su se polako budile usled želje da bar jedna reč oživi – da je izgovorim i ostanem nepovređena. Posmatrala sam promenu prirode i osluškivala šum mora. Upijajući lepotu zvezda, do kojih bi trebalo putovati milion svetlostnih godina od laganih talasa, sa znatiželjom sam ulazila u njihove tajne. I dok je svodom putovala spokojna i mirna noć, bila sam svedok jedinstvenog trenutka. Ovde bih mogla da ostanem zauvek, nepomična, uživajući u noćnoj idili sećanja. Tražila sam inspiraciju za predstojeći period, kap vode da me oživi, tlo na kome ću biti bezbedna, nove ličnosti koje će poput glumaca probuditi hiljadu misli u mojoj svesti. A onda… Zažmurih i upitah se šta ako se probudim tek za sto godina – šta ću ugledati. Odjednom… Duboke usnule oči su se širom otvorile. Ispred mene je zatreperila noć: topla i tiha; telo je bilo opušteno, bez stresa, misli bez pokajanja; negativna energija i nepodnošljiva bol kao da su nestale; na horizontu se razlio spektar tamnih boja, koji je bistru noć i zvezdano nebo iznad široke pučine spojio u tajanstvenu perfektnu harmoniju Prizme.

Grčka – Danska

Lukasu sam nehotice mahnula pre nego što sam krenula prema severu. Nisam mogla da zamislim da ću prolaziti kroz fazu zaboravljanja jedne kratke veze, koja se odigravala najviše u mojoj mašti i na morskoj obali. Sreli smo se na dugačkoj peščanoj plaži i poželeli da zauvek ostanemo zajedno, mada smo pouzdano znali da se to neće desiti. Tog jutra, pred odlazak, pogledao me kao da sam jedino biće na planeti; znala sam da su nam želje ogromne kao more, međutim, uznemirenost njegovog tela mi je govorila da je došao kraj. Mi jednostavno nismo imali hrabrosti da produžimo trenutak. Prepustili smo se sudbini. Da je ostalo na tome, slike bi izbledele, bol bi se vremenom stišala, ali – iskrsle su nove okolnosti, i svaka je, poput crnog konca, koji protka celu tkaninu, otkrivala nove tragove istine.

Putovanje je bilo dosadno i dugo. Dešavale su se saobraćajne nezgode, automobili su se sudarali, redovi su bili dugački, vreme se usporilo dok je sat brzo otkucavao. Bilo mi je jasno da ću zakasniti i da će planirani poslovi biti odloženi. Srećom, strpljenje je moja jača strana. Iza ponoći, stigla sam kod sestre Ariete, probudila je iz dubokog sna i ušla u njenu kuću. Nakon dužeg razgovora očni kapci su počeli da se spuštaju; više nisam razumela reči, magla snova je ubrzo osvojila polupraznu prostoriju.

Sledećeg jutra, ustala sam pre Ariete i pohitala do kuhinje da napravim kafu. Marko, njen muž, već se pre nekoliko sati odvezao na posao u Grac. Ostavio je jutarnje novine i ja počeh da ih prelistavam. Pošto sam uočila samo lokalne vesti i nekoliko članaka o događajima sa svetskih ratišta, sklopih poslednji list i pogledah kroz prozor. Razmišljala sam. Vraćam se kući u Kopenhagen, raspakovaću stvari, odvojiću sve što je za pranje, a ono što nisam oblačila, završiće u ormaru; konačno ću krenuti na posao koji mi je sve manje davao inspiraciju najviše zbog mog psihičkog stanja, koje je bilo alarmantno već dugo. Ko zna – možda se nekim čudom pokrenem i počnem punim plućima da dišem, pa ću se tako sa puno više elana posvetiti poslu…

Arieta je prekinula moje misli.

„Ti si baš ranoranilac. Zašto nisi spavala duže da se odmoriš od putovanja?”

„Bila sam pod stresom za vreme vožnje. Telo je reagovalo, nisam mogla da se opustim celu noć.”

„Pričaj, zanima me kako je prošao tvoj susret sa Grkom.”

„Nikako. Mislim… sasvim OK.”

„Nešto mi to zvuči bez inspiracije. Opiši mi strast, želju, poljupce…”

„Bilo je i toga. Pisala sam ti.”

„Pa šta čekaš? Pričaj!”

„Susreti su se nizali, a onda me je jednom prilikom, dok je ispred restorana sedeo sa ocem, pogledao kao nikad pre: prodorno, živu me je progutao. Međutim, osetila sam strepnju koju nije mogao da prikrije. Telo mu je lagano drhtalo iako je pokušavao da bude smiren. Znala sam da je kraj, da je naš poslednji susret bio zaista poslednji.”

„Ne razumem. Kako? Zašto?”

„Ne znam šta da ti kažem. Nakon par sati, javio mi se sa nekom glupom porukom. Nisam mu odgovorila kao ranije, kada sam jedva čekala da istipkam slova. Javiću mu se iz Danske. Ne moram odmah. Previše su me pogodile njegove nepromišljene reči. Nisam očekivala da će se ponašati kao godspodar situacije i pridikovati šta je najbolje za našu vezu. Ja upravo znam kakav život želim i od toga ne odustajem. Još se nisam oporavila emotivno i ekonomski posle razvoda. Biće sve u redu od sada, samo da me Lukas ne zaboravi…”

„Pa, zašto misliš da je to bio poslednji susret?”

„Lepo. On nije dovoljno jak da ga produži, a možda ni ja nisam spremna. Ko zna… Ako napustim Dansku, moram da ostavim i decu. Pitanje je hoće li neko od njih krenuti sa mnom; koliko će mi nedostajati, koliko često ću ih viđati… Razumeš. Možda je on to znao pre nego što ću priznati da je tako. Verovatno bežim od istine. Krijem se kao ptica od lovca. On, iako osećajan, dovoljno je vešt da priguši emocije prema meni.”

„Rekao je da će zbog tebe napustiti ženu; ne razumem.”

„Jedno je što je obećao – drugo je što nije u stanju da to učini. Ona će mu dosađivati. Uz nju će ostati i nastaviti monoton život. Radiće svoj dosadan posao maštajući o povremenim avanturama. Ništa on neće uspeti bez mene, a i meni se isto piše ako me ostavi.”

„Hajde, oslobodi se tih crnih misli. Možda te poželi i napiše da će te uskoro posetiti u Kopenhagenu. Šta ako izmisli neki poslovni sastanak? To bi bio pravi pogodak. Pred vama je veliki izazov, potrebni ste jedno drugom. Samo zajedno, daleko od svih stresova koje prouzrokuju nebitni ljudi, doživećete uspeh. On će tek sada, kada mu nedostaješ, razumeti koliko te voli.”

„Nadam se da si u pravu.”

Nakon kratkog razgovora, istuširala sam se i pripremila za putovanje. Ispred mene se pružio put od preko hiljadu i po kilometara. Predstoji mi bura misli i prevrtanja u glavi. Arieta mi pruži nekoliko sendviča i flašu obične vode, a ja, u autu, zamakoh iza žive ograde putem koji će me odvesti do moje idilične kućice u Kopenhagenu.

Deca, Marika i Leonardo, jedva čekaju da me vide i da me zagrle, da otpakuju poklone koje im nosim iz Grčke, kao i od moje sestre Ariete. Život se nastavlja, bez obzira na sve prepreke. Iako srce ne želi da prizna da se veza sa Lukasom završava, glava je to već prihvatila.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Ana Frost

Novi žanrovski roman srpsko-danske spisateljice Ane Frost donosi uzbudljivu naučno-fantastičnu misteriju. Kroz vekove, svetlost iz prošlosti i budućnosti prelama se kroz drevnu Prizmu, izuzetnu tvorevinu univerzuma i okidača neverovatnih zbivanja među civilizacijama udaljenih svetlosnim godinama i vremenskim epohama. Može se uopštiti da su i pored svih tehnoloških razlika, bića širom vasione u suštini ista; ljubav, bezobzirnost, zavist i borba za vlast daju im smernicu ma kojoj svemirskoj maglini i galaksiji ona pripadala. Svemir je tajna, a u ovoj knjizi se nazire pokušaj da se ona otkrije.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Prizma”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *