O ljubavi i još koječemu

400 rsd
Odlomak iz knjigeO ljubavi i još koječemu

ĐAVOLJA STVAR

Kaže meni danas moja cica:

– Grr…, dr, frr…, ol, zum zum…, rim, tim tim.., suk mok…, tok tok…

I ja joj na to odgovorim:

– Trr, juuu…, au…, puk puk…, te, frk frk…, krk kok…

I onda opet ona meni:

– Au…, op cup…, krk kok…, jok jok…, i kr, mr tr, ddd, ok…

Pa onda opet ja njoj:

– Te ok, puk puk…, oho op cup…, im, rim tim tim, krk kok…

I tako se nas dvoje baš lepo ispričasmo. Svako da nam pozavidi. Stvarno! Mada, da nas je neko video, krstio bi se šta to nas dvoje radimo. Mislio bi da smo blesavi. Ali baš nas briga. Kako se mi zabavljamo to je naša stvar. To se nikoga drugog ne tiče. No, kad smo već načeli tu temu, da pojasnimo onda u čemu je stvar.

Elem, tako se nas dvoje baš lepo ispričasmo, a šta smo rekli jedno drugom, pojma nemam. Uostalom, nije ni važno. Samo da nismo ćutali. Ćutanje je đavolja stvar. Stvar koje se treba kloniti. Ono ume da se zarije prâvo u srce, poput dobro naciljanog kuršuma, i ubija polako, kao otrov, neosetno. Samo jednog trenutka shvatiš da si mrtav i da ti nema više spasa. Da nema više ko da ti pomogne, jer onaj sa kim si ćutao do smrti je takođe mrtav, tako da ni njemu nema pomoći. Naprosto ni ne može biti drugačije: kako da se nađete jedno drugom u nevolji, kad ste se upravo pokokali do smrti tako hladnokrvno i bez dvoumljenja kao da ste se za to spremali čitav život? Kao da ćete se još hiljadu puta ponovo roditi? Kad pobedi ćutanje, kasno je za kajanje. Kasno je i za oproštaj i za novi početak. Kad padnete oboje mrtvi, zar je važno ko je koga izazvao na dvoboj ćutanjem! To nas dvoje najbolje znamo, zato ne uzimajte ovo olako. I nemojte ništa da se čudite.

Jednom smo, tako, moja cica i ja ćutali od ujutru do uveče, sporečkali se oko neke tužne gluposti, pa oboje nadigli nosine, uskopistili se bože sačuvaj, ona ni reč, ja ni reč, ona ni glasak, ja ni glasak, kao da se toliko ne podnosimo da ne možemo ni da se gledamo. I – verujte mi – jedva smo taj dan preživeli. Toliko je to bilo grozno. Od tada više ne ćutimo kad smo zajedno. Nikad. Zerekli smo se i toga se strogo pridržavamo. Ne ćutimo – što pesnik reče – ni kad vrućine zapeku, ni kada mećava briše… Čak ni kad nemamo jedno drugom šta da kažemo, kao ovo danas, recimo. Onda remetimo tišinu ovako, na naš način – da nas ceo svet razume – makar izgledalo da smo oboje načisto fijuknuli, briga nas, važno je samo da ne pobedi ćutanje. Da ne zavlada onaj crni muk, ona nema kosmička tišina koja razdvaja galaksije. Jer onda nam, stvarno, nema spasa. Desiće se ono čega se najviše pribojavamo: skončamo jedno drugome na savesti kao dve najveće budale. Ja na njenim, a ona na mojim rukama.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Zoran Škiljević

Ova zbirka kratkih priča Zorana Škiljevića očigledno predstavlja piščevu reakciju na ovovremene tendencije u književnosti, kako u svetu, tako i kod nas. Većina teoretičara razlog popularnosti žanra kratke priče, u pogledu pisanja, pa i nagrađivanja, ali i kod čitalačke publike, vidi u ubrzanom tempu života i ravoju savremenih tehnologija kojima se rapidno prenose kratke informacije, što utiče na manjak vremena za čitanje, ali i na čitalačka očekivanja – da se u što kraćoj formi dobije što više novosti (informacije). Ovi činioci su i uslov, a polako izgleda postaju i imperativ, što za pisce nije nimalo lak zadatak, pogotovo, ukoliko se odluče za tematiku svakodnevnog života, kao što je to Škiljević u ovoj zbirci.
Naizgled trivijalna, a upravo zbog toga i vrlo intrigantna, ova Škiljevićeva proza sadrži i dublji smisao, stoga je čitajte pažljivo, jer:
…Ćutanje je đavolja stvar. Stvar koje se treba kloniti. Ono ume da se zarije prâvo u srce, poput dobro naciljanog kuršuma, i ubija polako, kao otrov, neosetno. Samo jednog trenutka shvatiš da si mrtav i da ti nema više spasa. Da nema više ko da ti pomogne, jer onaj sa kim si ćutao do smrti je takođe mrtav, tako da ni njemu nema pomoći. Naprosto ni ne može biti drugačije:
kako da se nađete jedno drugom u nevolji, kad ste se upravo pokokali do smrti tako hladnokrvno i bez dvoumljenja kao da ste se za to spremali čitav život? Kao da ćete se još hiljadu puta ponovo roditi? Kad pobedi ćutanje, kasno je za kajanje. Kasno je i za oproštaj i za novi početak. Kad padnete oboje mrtvi, zar je važno ko je koga izazvao na dvoboj ćutanjem!
To nas dvoje najbolje znamo, zato ne uzimajte ovo olako. I nemojte ništa da se čudite…
(Đavolja stvar)
Smatram da bi ovu zbirku trebalo pročitati u dahu, pa zastati i razmisliti o svim sugestijama, nakon čega ćete uvideti mnogobrojne sintnice koje zanemarujemo, a koje zapravo čine život, a pišući o njima Škiljević je odgovorio na imperative, ali i na zlurade fenomene današnjice, koji nas podmuklo vrebaju. Stoga, branite se čitanjem…

Marina Đenadić

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “O ljubavi i još koječemu”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *