Harper
„I onda je rekao da želi šansu.” Pričam mojim curama priču, od početka do kraja na dvosatnoj kavi i kolačima, a Georgina i Maisy me gledaju kao da sam prikaza iz horora.
„Šansu za što točno? Jasno se očitovao ili te opet navukao?” Maisy upita.
„Njegovim riječima, šansu da me upozna. Da mi pokaže sebe. Želi da se počnemo viđati.” Georgina i Maisy odahnu zaneseno, no Kat nije raspoložena.
„Želiš li ti to?”
„Ne znam. Pitala sam ga što time dobivam. Rekao je da dobivam njega u potpunosti.”
„Opa. To zvuči prilično ozbiljno.”
„Znam.” Povučem prstom ostatak čokoladne kreme i posišem je. Osjećam se nedvojbeno lakše otkako sam s curama podijelila ovo što mi se događa.
„I što ste dogovorili na kraju?” Georgina zagrize prste kao da gleda uzbudljivu sapunicu, iako bih ja sve ovo prije nazvala dramom.
„Zapravo, ništa. Na kraju sam ga pogledala u oči i rekla ovo: Ja ne mogu imati tebe. Ti pripadaš drugoj ženi. I dok je tako, nema svrhe da inzistira na nečemu što neće opstati.”
„Tebi zaista nije dosadno u životu, Harper.” Maisy mi se nasmije, a ja pogledam u Kat.
„A ti mačko, nisi od volje danas? Frkćeš, no ne govoriš ništa.”
„Brusim kandže. Prilično sam raspoložena da se s nekim posvađam. A za sve je kriv onaj kreten od jučer.”
„Beckford?” Pogledam je zbunjeno.
„Ne on, onaj drugi u Ralph Lauren odijelu. Onaj čiju sam kosu htjela počupati, a one biserne zube razbiti tako slatko… No vrag me držao tako čvrsto da imam modrice. Zamisli! Imam modrice od njega.”
„Znam da si mene branila, žao mi je.”
„Meni nije žao. Žao mi je jer ga nisam uspjela raspaliti po gubici. Rekao mi je da sam neodgojena, da prestanem koristiti droge, da odem na odvikavanje ili terapiju suzbijanja bijesa. Seronja ulickani. Što?” Drekne na kraju na nas kad shvati da joj se cerekamo. Ljuta je kao sam vrag kad prstima prolazi na potiljku kroz svoju kratku kosu. Prelijepa je, prava mačka. Crna pixie frizura, crna olovka na očima i najljepše zelene oči na svijetu.
Opaka i drska, žena koja ne da ni na mene ni na sebe.
„Ništa”, prva podignem ruke u zrak i pogledam u Maisy.
„No dosta o meni, što ima kod tebe?”
I onda nastavimo konačno o njihovim novostima, dok se ja trudim ne misliti na onu večer kad me Beckford vratio doma. Nisam mu dala konačan odgovor. Ne mogu zaboraviti njegov razočarani pogled kad sam odlazila i rekla mu da trebam razmisliti o njegovoj molbi, ali da prije svega on mora razmisliti o tome koliko je sposoban pustiti prošlost i duhove, koliko je spreman živjeti sadašnjost.
Treći dan od našeg razgovora, Beckford se pojavi u mojoj čistionici. Danas smo zbog obima posla i Bruce i ja tu.
„Dobar dan. Došao sam preuzeti odjeću na prezime Law.” Pogleda u mene, a ono što vidim u njegovim očima nije mi ugodno. On je jebeno… tužan.
Kao da je rastrojen i slomljen.
„Dajte meni potvrdu, potražit ću iza.” Bruce mu pruži ruku, a Beckford mu preda papirić ne skidajući pogled s mene.
„Jeste li dobro?” Bruce ima naviku svim mušterijama pristupati tako prisno i obzirno pa se ne čudim što ovo pita Beckforda. Očigledno je da mu se nešto događa.
„Ne baš.”
„Želite li vode? Doktora?” Bruce ga pita, a Beckford položi oba dlana na pult i, gledajući i dalje u mene, odgovori:
„Za ovu bol ne pomaže ništa što doktor propiše. Ovo može samo žena zaliječiti. Ista koja mi je zadala ranu, može je obrisati.” Dovraga, diraju me njegove riječi, dira me i ta žalost u njegovim lijepim plavim očima.
„Jeste li razgovarali s njom?” Bruce se zainteresira za priču, nalakti se na pult i gleda Beckforda. On se okrene prema Bruceu i odgovori.
„Jesam, ali me odbija. Ne znam što mi je činiti.”
„Hm…” Bruce se zagleda u strop kao da razmišlja. „Cvijeće? Nakit? Pokloni? Putovanje?” predlaže redom, a Beckfordov odgovor me dojmi.
„Njoj to nije bitno. Nije kao sve žene. Njoj trebaju djela. Ne pokloni i prazne riječi.”
„Pa onda djeluj, prijatelju.”
Bruce mu se nasmije i potom ode iza po odjeću. Čim nestane iz vidjela, Beckford se pokrene, dohvati me preko pulta i privuče me na svoje usne. Grabi me bliže sebi iako nas odvaja pult, naginje se preko da me drži u strastvenom poljupcu.
Zvono na vratima označi dolazak mušterije pa se hitro odmaknemo jedno od drugog, no stignem staviti prste na usta i upitati.
„Što to radiš?”
„Djelujem.” Sve što činim jest da sjednem nazad u stolac i promatram Beckforda kako se smiješka, kako njegove oči nose trag zadovoljstva. Krene preko vrata, a Bruce mu dovikne: „Sretno, prijatelju!”
„Hvala ti, trebat će mi sreća. Možda mi se smiluje.”
Uspije me nasmijati jer odlazi daleko bolje volje nego kad je došao. Jagodicama prstiju prijeđem po usnama. Osjećaj njegove arome još je tu i stvara mi potrebu. Kad bi sve bilo tako jednostavno, da mu samo kažem da pristajem. Na sve, baš sve.
Nikad nećemo moći promijeniti način na koji smo se upoznali.
„Šefice?” Bruce me trgne iz razmišljanja.
„Molim?”
„Čuješ li da ti zvoni mobitel?” Zbilja, čim naćulim uši, shvatim da se čuje zvono iz ureda iza.
„Oh!” Požurim iza i ugledam mamin broj.
„Mama? Je li se nešto dogodilo?” pitam zabrinuto. Nikad me ne zove dok joj traju predavanja.
„Ništa, dušo, što se brineš? Htjela sam te pokupiti ako si gotova s poslom uskoro?” Pogledam na sat.
„Ja jesam, ali ne radiš li ti do osam?”
„Danas sam dobila zamjenu pa bih da odemo nekamo zajedno, ako nemaš drugih planova.”
„Nemam, rado bih provela dan s tobom.” Poklopim vesela jer ćemo konačno, nakon toliko vremena, prošetati kao nekad uz obalu, otići u akvarij ili sjediti na klupi i gledati kako trajekti uplovljavaju i potom odlaze s pristaništa.
More je umiruje i vuče sebi jer moja mama je porijeklom s malenog Hat Islanda nedaleko Seattlea, a do udaje za mog oca živjela je s bakom u blizini mornaričke baze, gdje je moj djed radio. Svako ljeto odlazile smo tamo, znam da joj to nedostaje.
„Mama? Jesi li usamljena?” Sjedimo na klupici jedna do druge i držimo se za ruke.
„Nisam, Harper. Tvoj otac je umro, ali ja drugog muškarca ne želim. Imam posao i tebe. Ako me pitaš nedostaje li mi nešto, moj odgovor je ne.”
„Ali premlada si da ostaneš sama do kraja života.” Ona se podsmjehne.
„Tko zna što Bog sprema za moj put, ali zasad mi je dobro. Nije lako bez tate, ali lijepih sjećanja je toliko da je on i dalje s nama. Tu, dušo. I toliko dobroga samo proživjeli da se lošeg ni ne sjećam.” Zagrlim je jako i pustim da tišina govori za nas. Drago mi je vidjeti je ovako staloženu i spokojnu.
To je ono što meni nedostaje. Nemirna sam otkako je Beckford ušao u moj život i ne znam vratiti svoj mir.
Bojim se da to neću moći nikada, jer mi misli protiv volje bježe na njega, vrte film unatrag i namjerno mi bacaju bljeskove onih lijepih trenutaka. Ne znam usudim li se pokušati.
Bojim se da ne bih vjerovala ni njemu, a još manje sebi.
Dolazi mi potreba da nakon toliko vremena izvučem svoj stari rokovnik i skinem s njega prašinu. Nisam već dugo pisala ništa što mi se događa. Iako mislim da Beckford zaslužuje jedan novi, potpuno neispisan. Ne jedan pun cvjetića i djevojačkih mušica.
Koliko je ovo s njim drukčije i teže nego je bilo s Francisom i Mathiasom? Zašto je teže?
Na povratku doma svratimo u knjižaru, mama kupi knjigu, a ja novi rokovnik. Tek što uđem u stan i pohrlim u svoju sobu da smislim što pisati i odakle krenuti, dođe mi poruka.
Usne mi se odmah podignu u osmijeh kad vidim da je od Beckforda.
– Želiš li s poznanikom otići na kavu? Obećavam da ću biti jako dobar. 😉
Taj smajlić na kraju rečenice toliko me nasmije, kao i cijela ta poruka jer on… On ne odustaje.
To je osjećaj koji mi jako imponira.
Samo mu moram povjerovati.
Pročitam još koji put njegovu poruku i smišljam odgovor, a potom stigne još jedna poruka.
– Samo te želim bolje upoznati, dan po dan, korak po korak. Ti mene i ja tebe. Želim upoznati Harper. Milina mi se razlije prsima i prije nego se pokolebam, odgovorim.
– U redu, može kava.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.