APRIL 2012. KLINIČKI CENTAR, NEUROLOGIJA
Moj krevet je do prozora, pa mogu da vidim ulicu. Tek sam došla, smestila torbu ispod kreveta i čekam. Ne podnosim čekanje. Uvek su mi govorili polako, biće sve u redu, samo moraš da budeš strpljiva. Teško podnosim strpljenje. Glava mi trne od straha, mislim na tatu. Kako je njemu bilo. Još uvek mi je miris njegove pidžame u nosu. I njegov krevet je bio blizu prozora. Okreneš glavu i vidiš nebo, vidiš ljude, život. Sećam se koliko je bio hrabar i dostojanstven a ja… Miris vlažnih maramica me i danas asocira na smrt. Stalno sam mu brisala čelo. Nisam znala šta ću drugo sa rukama. Ceca i ja sedimo pored njegovog kreveta i dolazi jedna crnokosa devojčica koja gleda u mog Vitu i smeje se. I on se njoj smeje. Krenu mi suze, ali ne smem da plačem. Nije fer. Idem da operem ruke. Gledam se u ogledalu. To uvek radim kada mi pođu suze. Pogledam se i kažem sebi: „Nemoj”. Ceca i ja mu masiramo noge i on zaspi. Gledam u Cecu i njen uplašen pogled. Vidi joj se umor na licu. Tata se probudio i kaže:
– Sanjao sam da sam u Boru.
Opet mi trni glava, ali širim lice u osmeh. Sledećeg dana posete nisu dozvoljene. Sreda je. Ulazim u zgradu VMA samo na pola sata. Tata me gleda, pogled mu je fokusiran oko moje glave. Čini mi se da vidi neka lica i događaje moje budućnosti. Iscrpljen je. Kaže:
– Zašto dolaziš? Nemoj da se mučiš.
Zauzmem isto mesto pored njegovog kreveta i ćutimo. Trudim se da mi mozak brže radi i naprežem se, moram da pričam o nečemu sa njim, nemam mnogo vremena. Opet ga brišem maramicama koje mirišu na smrt. On drhti od bolova. Kaže:
– Majo, moraš da ideš na posao. Opet nisi na poslu.
Moj Vita, to divno biće, i u ovim trenucima misli na mene a ne na sebe. Dolazi medicinska sestra i kaže mi da moram da napustim sobu.
– Tu je neka delegacija, pustila bih vas duže, ali imaću probleme.
– U redu je, odgovaram joj mehanički. Razumem.
Ljubim tatu u čelo, on se ljuti i kaže:
– Prljav sam, nemoj. Pita me: Margita, je l’ je ona još uvek tu?
– Jeste – kažem.
Suza mu se sliva niz levo oko i kaže mi:
– Majče, ne mogu da se javljam na telefon. Nemoj da se ljutiš.
– Zašto bih se ljutila, Vito?
Vidim ga kako pokušava da ostane priseban i pozdravlja se sa mnom. Izlazim iz sobe, ulazim u lift i ne znam ni da li nešto više osećam, ne znam više ništa. Ogromna rupa mi je u grudima i intuicija mi govori da više nikada neću moći tu rupu da popunim. Da li je to deo mene koji odlazi sa mojim Vitom, ili je to bol koji se nagomilao pa mi treba jedna velika lopata da sve to počistim? Divim se ljudima koje gledam, kako stoički podnose smrt i puštaju svoje najdraže da odu. Ja to nikada nisam naučila. Izlazim iz te zgradurine i odlazim sa Cecom kući. Svraćamo u hram da zapalimo sveću. Počinje kiša, tata voli kišu. Dolazi noć, kreću još veće mentalne borbe u mojoj glavi. Ne drži me mesto, hoću negde da pobegnem a ne znam gde. Strah me lomi. Hoću u svoj stan. Biću dobro, neću biti dobro. Čika Viden mi je pre neki dan rekao: „Majče, niko još rak nije preživeo”. Ta rečenica izlazi iz jedne police mojih misli. U glavi mi je sve izmešano, postajem opsesivna, sva treperim. Taj mali Cecin stan uvek mi je bio utočište. Noć nikako da prođe, tada sve postaje izražajnije, bolnije, rupa u grudima mi je još veća i puni se crnilom. Stalno se gledam u ogledalu i u očima tražim tatinu dušu. Imala sam nadu da će hemoterapija da mu bude data i da će se desiti čudo. Sada se samo nadam da će mi neka sila dati snage da izdržim sve što me čeka. Da budem dostojanstvena. To se uvek traži od čoveka. Budi na visini zadatka. Nemoj da budeš emotivna, to je glupo. Emotivci nisu zanimljivi. Teško nastavljaju dalje, nema se vremena za suze. Moraš da odrasteš. Imaš 35 godina. Nemaš ni voljeno biće više, nemaš dete, mnogo si neozbiljna, Marija. Noć je. Treperim, malo spavam, pa se probudim i drhtim. Ide mi se u neku drugu dimenziju, spavala bih ispred zgrade VMA da budem bliže tati. Plašim se, opet me lome misli, strah, neizvesnost.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.