2.
Prošle su dve nedelje od Delirijum tremensa i od mog sna sa momkom čije oči liče na ukusne, crne masline. Prošao je kraj marta i moj trideset šesti rođendan. Već je sredina aprila. Bila sam poslednji put u Pragu 2008. sa mojim dragim. Moja velika ljubav koja se završila tako što smo se nakon sedam godina rastali. Ja sam osoba koja nije pristalica bilo kakvih papira, pa tako ni bračnih. Ljubav da, zajednički život, deca da. Ali papir i svadba je nešto o čemu nisam maštala ni kao dete. Uvek me familija pozivala, prijatelji takođe. Dođem, ispoštujem, a onda kad legnem da spavam imam noćne more. Posle jedne svadbe koja je zapravo bila i kulturna, imala sam takav horor u snu da sam se probudila i plašila da zaspim da ne bih sanjala nastavak. Naime, sanjam sopstvenu svadbu na kojoj mi veliki lav govori da će mi pojesti noge. Eto, to je moja vizija braka verovatno.
Idem u Prag, 28. aprila je let. Rezervisano. Putujem sama, tamo me čeka Svetlana, ona živi godinama u Češkoj. Koleginica sa Filološkog, završila je češki jezik i književnost i maltene nakon diplome bohemistike dobila posao tamo. Nije se nikad vratila. Zove me mesecima u goste. U kontaktu smo redovno. Neke moje pisanije prevodi na češki. Čudno je bilo to naše upoznavanje. Filološki, čuvena Piramida. Prostor u kome se studenti druže u pauzi između predavanja. Uglavnom je velika gužva, galama. Svi smo pod utiscima bilo ispita, bilo predavanja. Mene je Piramida asocirala na bunker, zato što je u prizemlju same zgrade, pa smo se iz Sale heroja (najveći amfiteatar na Filološkom) spuštali u Piramidu na kafu. Kada sam upisala Filološki prvi susret sa, sada to mogu da kažem, privilegijom studiranja a tada sam blokirana strahom, bila je upravo Sala heroja. Tu nas smeste, izgleda kao na filmu. Veliki prostor koji te očarava i plaši istovremeno. Dekan ti poželi dobrodošlicu i čestitaju ti na izboru fakulteta. Posmatraš ljude oko sebe, jedino pitanje koje ti je tada u glavi je: da li ću uspeti da progutam sve te ispite i dobijem diplomu. Iz ove perspektive to su bile slatke muke. To mi je bio veliki izazov, građevina koja izaziva strahopoštovanje iz prostog razloga što su neki veliki umovi ostavili svoju energiju u tom prostoru. Sama činjenica da su prvi profesori Popović i M. Stenfild odvedeni ’41 u zarobljeništvo i, srećom, kada su se vratili ’45 u razoren Beograd studenti su bili voljni i nestrpljivi da počnu sa radom. Moram još da pomenem i mog omiljenog Danila Kiša koji je završio književnost na tom fakultetu i ostavio ogroman trag.
Elem, bio je oktobar, sedim sa koleginicama u našem bunkeru, zvanom Piramida. Oktobarski rok, haotičan kakav jeste, jurimo uslove za upis naredne godine. Sve je krcato, smiruje nas i truje nikotin. Što bi rekla jedna književnica – Poludnica. Jedna devojka prilazi našem stolu i pita:
– Izvinite, da li mogu da vam se pridružim, treba mi mesto da nešto napišem, ovde jedino ima prostora da se uglavim?
– Ma, naravno, dođi, jedino da te naša priča ne ometa.
– Ne, ma kakvi. Potrebno mi je da nešto prepišem.
– Onda, upadaj.
– Ja sam Svetlana.
Upoznaje se sa svima i tako je krenulo naše druženje.
Nedostajala mi je kad je otišla u Prag, to je jedno luckasto stvorenje, ali prava dobrica. Hvala Bogu na internetu, pa se naše druženje, makar i virtuelno, nastavilo. Fino vaspitana devojka, pažljiva, uvek kada dođe iz Praga donese mi neki neobičan poklon.
Vratila sam se sa posla, danima sam mislima u svom koferu. Jovan Ćirilov je rekao: Putovao sam često po sobi. Nisam tip osobe koja se danima pakuje, ali dva dana imam neki bleskasti osećaj koji me ne napušta. Svi su oko mene srećni ovih dana, pa se to prenelo i na mene. Stojim na svom balkonu, sada sam u fazi ljubičastog i žutog cveća, zasadila sam ga prilično. Liči na kaleidoskop. Pretapaju se te dve boje, podigla sam noge na verandu, slušam Fly me to the moon… Grickam čeri paradajz, kačkavalj, papriku i masline, crne, moje omiljene. Asociraju me na more i na one čudne oči, koje ne zaboravljam. Let me play among the stars… pa, pa, ra, pa, pa. Pevušim u sebi i maštam kako pričam sa svojim slikama na zidu. Rekla sam vam već da volim što ćute, ali trenutno kao da ih čujem da prate ritam, ritam mog srca, kao da su sa mnom na Jupiteru ili Marsu. Another words, hold my hand, another words, darling, kiss me.
Moj balkon gleda na Dunav, često zamišljam kako nekim brodićem plovim. Mislima i plovim, zamišljam da sam kapetan tog broda i da mogu da obiđem ceo svet. Gomilom knjiga koju posedujem, time sam već to i učinila. Ušla u svaki delić zemaljske kugle. Dišem duboko, vazduh me mami, taj prolećni, obećavajući. Spremila bih neku večeru, ribu možda. Zovem Jelenu i Mirjanu, doneće vino i sladoled. Ovo nije bio običan dan, ovo je bio poseban dan. Pridružio nam se i Ivan, sve vreme smo se smejali. Svi smo bili raspoloženi, baš kao i moje cveće, a bogami i slike. Portret moje prabake mi je namigivao, verujte.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.