• (0)

    Ideološki habitus Ive Andrića

    792 rsd
  • (0)

    Laboratorijum

    720 rsd

    Laboratorijum

    OPĆE JE ZNANO DA MIKOLA VASILJOVIČ GOGOLJ-JANOVSKI uopće nije podnosio ribu – niti kuhanu niti pečenu.

    Odista, nikada.

    Mrzio ju je još od svojega najranijega djetinjstva i dječaštva, dapače, i uvijek ju je izbjegavao, kroz cijeli svoj život – kad god je mogao i bio u prilici.

    Od njezina prepoznatljiva vonja Gogolja je gotovo uvijek gonilo na povraćanje, a bio je Gogolj, što je i također znano – osobito pobožan i vjeran čovjek i uzoriti ortodoksni kršćanin, da tako kažemo – pokorni i čestit sluga Božji!

    Uvijek, cijeli svoj život! Dakako!

    Nije prekidao svoj kršćanski post, odista nikada, i redovito je išao u crkvu, na službu Božju.

    No, tijekom svoga posljednjega Božićnoga posta godine Gospodnje 1852, Gogolj se odlučio na koncu, unatoč svemu, suočiti s »najgorom gadošću« svoga života – ribom, i to kuhanom!

    Želio je, na koncu konaca, u »svojoj poniznosti pred Gospodinom« (kako je on to promišljao, nadasve pretjerano i posve krivo, očito), svojom duhovnom snagom pobijediti vlastita stomačna osjetila te zanijekati i osobnu dotadašnju volju i ukus za hranom, jer »riba bijaše najčišća hrana Božja, još od apostolskih vremena« – kako je šaptao Gogolj tih dana sebi samome u bradu.

    Sa osobito jezovitom duhovnom mukom (koja se očitovala u posve teškom i fatalno mrzovoljnom napuhavanju vlastite volje upravo spram tog tegobnog koraka: kušanja ribe, dakako) i tjelesnom tjeskobom (jadni Gogolj pokušao je svjesno, u mislima svojim, sugestivno i dojmljivo zanijekati postojanje očito prisutnoga i jakoga, odvratnoga vonja ribe koji ga je surovo »napadao« i agresivno mu prodirao u osjetljive nosnice i zazivao mu nelagode i mučnu grozu u želucu i trbuhu do povraćanja), prisiljavao je sebe samoga da cijelo vrijeme posta, pa i puno dulje, kuša samo ribu – a sve kako bi »pobijedio sebe osobno« kusajući – jelte – za cijelo i dugo vrijeme to »glasovito posno jelo koje je jeo i sam naš Spasitelj Isus Krist, kao kada je u rimskoj Galileji čudesno, sa samo par komada kruha i posve nekoliko riba, nahranio cijelih pet tisuća gladnih ljudi, što nam vjerno govori Božija Novozavjetna Riječ«, kako je Gogolj promišljao u svojemu umu (i nadasve djelomično krivo interpretirao biblijsku Riječ).

    Tako je siroti i dakako ustrajni Gogolj objedovao kuhane bakalare sve do početka mjeseca ožujka godine 1852, da – gotovo cijela dva mjeseca, i to svaki dan uzastopce: doručak, ručak, večeru i još pride: zakusku i užinu – kada je nastupila, kao izravna posljedica svega toga – potpuna katastrofa i kolaps, molim lijepo: pao je Gogolj tada, teško obolio, u postelju…

    Riba mu je, doista, na koncu i došla glave.

    ***

    Ruski liječnici, koji su odmah kao hijene skočili na Gogolja da ga luđački uporno »izliječe« od njegove novonastale misterijske bolesti, te da na njemu istodobno (kad se već, eto, načinila iznimna i zgodna prilika za to) isprobavaju svoje novoizmišljene medicinske metode i smućkane neprovjerene trave, bućkuriše i tzv. »lijekove« (jadni Gogolj je s vremena na vrijeme padao i u kratkotrajna nesvjesna komatozna stanja iz kojih se zakratko i budio pa ponovno padao u nesvijest) – polijevali su mu pretoplu i skoro kipuću vodurinu po lubanji i tjemenu, a istodobno su ga golog skinuli (bijaše Gogolj tada »kao od matere rođen«) i gurnuli do ušiju u korito sa studenom vodom, u kojoj su plutali poveći komadi i grumenčići leda izvađeni iz zaleđene rijeke Moskve.

    Surovi i »poluludi« liječnici puštali su mu krvoločne crne pijavice na kožu, iza ušiju, te ispod njegovoga povelikog nosa, tjerali su ga da jede na silu, iako on, jadnik, nije mogao niti zinuti, a da mu istodobno, fatalno žednom, nisu htjeli podati niti jedne jedine kapi vode za piće – čak ni one smrznute u koritu…

    Gogoljevo je, dakle, poluživo tijelo tada postalo svojevrsni živi »laboratori(j)um« (tj. »laboratorij«) za ruske vračeve, priučene liječnike i njihove veleumne »liječničke« oglede, takoreć’ – dobro došlo živo meso za njihovo »znanstveno« eksperimentiranje, a i usputno liječenje (koje: »ako uspije – uspije, dakako – bit će dobro, a ako ne uspije – nikome ništa, nitko nije kriv, molim lijepo!«).

    Jadni Nikolaj Vasiljevič bio je strašno mučen, i vikao je tada, kao što se znade, iz sveg glasa (dok je još mogao disati i glasa svoga puštati):

    »Kuku, majko! Što mi rade! Što to čine od mene! Zašto me muče? Dajte mi kočije, prijatelji! Poletite konji moji, vodite me s ovoga svijeta! Gospodine na Nebesima, spasi me sada, ako me čuješ!«

    Dok je vikao ove teške riječi, u Gogoljevoj se glavi ocrtavao prizor to jest slika – ulje na platnu Karla Pavloviča Brjulova (koga je Gogolj, usput, neobično volio): »Posljednji dan Pompeja« iz 1830–1833. – kao kakav dodatni osjećaj užasa i strave koji ga je obuzimao, i dapače – kao vjerni samoprikaz onoga unutarnjega stanja Gogoljeva osobna uma, osjećaja i misli tih trenutaka…

    ***

    Tri »najučenija« ruska vrača koji su ga »liječila« – doista, kao pravi idioti, nisu, uistinu, imala pojma od čega to doista jadni Gogolj, uistinu, boluje.

    »Liječen« je tada Gogolj surovo-uporno od tri posve različite (i jasno: kod njega nepostojeće) »bolesti«.

    Svaki od ova tri primitivna čarobnjaka imao je svoju osobnu slobodno postavljenu »dijagnozu«:

    a) malarija,

    b) upala moždane kore,

    c) i želučani katar.

    Svatko je primjenjivao svoju »terapiju«, dosljedno-ustrajno i suludo, bez zastoja, ljudskog osjećaja ili mrve razborite promisli.

    Profesor Jeronov polijevao ga je kipućom vodom po tjemenu i tako liječio jadnog Gogolja od »upale moždane kore«.

    Profesor Strušilov uronio ga je u korito s ledenom vodom i tako mu liječio nepostojeću »malariju«.

    Profesor Kajganov danima mu je branio da bilo što jede i stavlja u usta, od hrane… a onda bi mu, nakon nekoliko dana ili jednoga cijeloga tjedna kobnoga gladovanja, iznenada došao i potom bi mu stao na silu gurati hranu u usta i tjerati ga da guta: čas meso, čas luk, čas fatalno ljutu papriku, čas lignje, te i kavijara pomalo – do te mjere da Gogolju gotovo eksplodira želudac, i tako satima a katkad i danima… pa opet u krug: prekid jela i ponovno prisilno gladovanje – danima bi mu zabranjivao da bilo što okusi a onda bi opet uslijedilo prisilno prežderavanje i nažderavanje… i tako dalje u »ciklusima« – liječeći mu tako, također, nepostojeći i imaginarni »želučani katar«.

    ***

    (Da su plemenita i štovana gospoda liječnici, primjerice, u to primitivno vrijeme imali sa sobom medicinski gastroskopski aparat, ili štogod slično tome po tehnologiji, jadni Gogolj bi vjerojatno još dugo poživio, zasigurno još najmanje dvadesetak dobrih godina, bez dvojbe… I ne bi zasigurno jedne jezovite noći, malo prije svoje smrti, pomračenoga uma, gurnuo u pećnicu, odnosno spalio nastavak, tj. drugi dio svojih Mrtvih duša : zasigurno bi uspio, u zdravlju i energiji, u svojemu književnom laboratorijumu, napisati i drugi pa i treći dio ovoga romana, kako je čvrsto imao na umu u svojemu pređašnjem životnom naumu i planu. Možda bi uspio ponovno čak skoknuti preko Vijene, cijele Srednje Europe i plavoga Dunava sve do Rima, a može bit i u Palestinu, na hodočašće u Jeruzalem, na Kristov Grob, kao i proljeća 1848… Da su kojim slučajem štovana gospoda ruski carski liječnici imali ovu maloprije spomenutu korisnu medicinsku napravu za Gogoljeva života, i da su je efikasno-znanstveno upotrijebili, tada bi bez dvojbe doznali i vidjeli da Nikolaj Vasiljevič u svojemu prenapučenom želucu – a i po svim ostalim »okolnim« probavnim trbušnim organima – imade ostatke gotovo nikako neprobavljenih, suhih i skoro »mumificiranih« bakalara…)

    P. S.

    Siroti Mikula iz poltavskih Velikih Soročinaca središnjega malorusijskoga-ukrajinskoga Mirgoroda otišao je, konačno, k Bogu na nebesa četvrtoga dana trećega mjeseca godine 1852. u ranim jutarnjim satima (prema sjećanju koje je poslije iskazao otac Matvej Konstantinovski, zbilo se to točno u: šest izjutra).

    Tri sljedeća dana Gogoljevo mrtvo tijelo na odru zaudaralo je užasno – na užeglu ribu.

    Vonj je dolazio, dakako, iz Gogoljevih neživih usta, odnosno iz ždrijela i kadaverski posivjelih nosnica.

    I nikoga to nije nimalo iznenadilo ni uzrujalo, niti je bilo kome zasmetao taj očito težak i osobito zagušljivo-otrovan vonj isparenja truležne ribe (a nad mrtvim Gogoljem danonoćno je tada bdjelo dvadesetak ljudi, i više – zasigurno).

    (Kao da su svi prisutni, avaj, oduvijek navikli na vonj užegle ribe, ili – kao da svi bijaše ribari!)

    Samo su fatalno gladne odomaćene grobljanske mačke, njih nekoliko njuški, kobno mijaukale – uzrujano i prebučno: u jedan simfonijski mačji glas, gotovo u zboru – i to na groblju glasovitoga Danilovskoga samostana – nanjušivši svojim vlastitim pohlepnim njuškama opori miris ribe čak i onda kad je pogrebna povorka, tj. sprovod s Gogoljevim lijesom bio udaljen gotovo cijeli kilometar dalje od groblja, odnosno od prve grobne parcele u redu № 13 gdje je bila iskopana i pripravljena »Vječna kuća« za Mikolu Vasiljoviča Gogolja-Janovskog.

  • (0)

    Lirika, eseji, dnevnici

    1.200 rsd

    ČETRDESET PET GOLUŽINIH GODINA

    U ovoj godini navršava se tačno četrdeset i pet jubilarnih godina od objave jedne od najgenijalnijih novela srpske i jugoslovenske književnosti – Smrti gospodina Goluže, pisca Branimira Šćepanovića (r. 1937. †2020). Ova novela objavljena je sada već davne 1977. godine, u izdanju beogradskog Rada; reč je o književnom delu koje nesumnjivo nadmašuje epohu u kojoj je nastalo i delu koje je vanvremensko.

    Za vrlo kratko vreme od pojave pred čitaocima novela Smrt gospodina Goluže postala je klasik, ne samo u Jugoslaviji, već je i neuporedivo značajnije prihvaćena u svetu. Ubrzo je prevedena na francuski, grčki, mađarski, nemački, slovenački i bugarski, a docnijih godina i na ruski, španski, italijanski, turski jezik. Ova novela „apsurda” i kafkijanskog „užasa” može se smatrati jednim od najznačajniih književnih dela ikada napisanih na srpskom jeziku, uporedo sa delima Andrića, Crnjanskog, M. Pavića, B. Pekića, D. Kiša, D. Mihailovića, B. Stankovića i M. Bulatovića. Ukratko: Šćepanović je maestralnim i kod nas nikada više ponovljenim književnim postupkom ocrtao i prokazao negativnu misiju „mase”, to jest „rulje”, naslikajući u svojoj noveli jedan „mali” osobit, bizaran i apsurni portret društva, koji je naizgled nerealističan, a u stvari Šćepanović je poput Kafke i Dostojevskog napisao delo prema kome, ako ga pažljivo čitamo, ne možemo imati samo osećaj divljenja, već i „strah” koliko naša sadašnjost neverovatno podseća na Šćepanovićevu vizionarsku „fikciju”, tada već davne 1977. godine. U noveli Smrt gospodina Goluže Šćepanović slika celu galeriju likova, koji su svih do jednog – groteskni, apsurdni, psihološki i moralno deformisani, paradoksalni. Na psihološkom motivu B. Šćepanović zašao je toliko duboko u psihologiju destruktivne mase, njene krajnosti, njenih ciljeva i poteza, da – ta „groteska” koju je Šćepanović opisao, zapravo nije „groteska” i apsurd, već jedan logičan svršetak u sledu događaja, naravno ako dopustimo apsolutnu slobodu volje „goniocima” prema „gonjenom”, u literaturi ili u „društvu” u bilo kojoj formi.

    Šćepanović nije stvarao fikciju i nerealno, već je vizionarski otkrivao i prepoznavao potisnutu, sakrivenu i često nezamislivu krajnost mase i ljudi. Naravno, Šćepanović ne slika ulogu „mase” i „pojedinca” radi „mase” i „pojedinca”, već služeći se takvom književnom atmosferom Šćepanović piše i sastavlja odu, remek-delo o jednoj od najvažnijih književnih tema – o smrti.

    Glavni junak, smeteni, simpatični i zbunjeni gospodin Goluža stiže u jednu slučajnu zabačenu varoš na moru, negde na Balkanu; masa – stanovnici i „starosedeoci”, u svojoj iskvarenosti, zavisti i zlobi, dokonosti i preplavljenosti intrigama svakodnevnice, uznemireni dolaskom neznanca, poput hijena obrušavaju se na nenamernog i plašljivog putnika kao što to svaka ratoborna masa čini sa „stranim telom”, sa „uljezom” u svom krugu; ne mogavši da se izbori sa snagom mase niti da joj priđe, to jest da se stopi s njom, siroti gospodin Goluža, brzopleto izjavljuje da ima na pameti ozbiljan naum da se ubije i da je baš zato njihovo mesto izabrao za svoje skončanje i da ni zbog čega drugog ne bi uznemiravao život dotadašnje palanke u kojoj se ništa bitno ne događa: masa, poverujući mu, najednom oduševljena i fascinirana takvom odlukom – podaje gospodinu Goluži sve blagodeti njegovih „poslednjih dana”, život mu se pretvara u raj: gospodin Goluža postaje neobično voljen, poštovan, tako po prvi put u životu stiče poštovanje, darove, uživanja i samopouzdanje što ranije nikada nije imao; no, sve je kratkog daha – jer masa traži „zadovoljenje”, što na koncu i dobija: u nemogućnosti da se izbori sa masom (ali i sa sobom) siroti gospodin Goluža gine i masi priređuje ogromno zadovoljstvo posmatranja tog čina i divljenja jednom takvom nesvakidašnjem potezu „hrabrosti” i „viteštva” za šta ona – dakle masa, u Šćepanovićevoj vizuri – nije sposobna, jer je trula i (samo)destruktivna. Gospodin Goluža, nebitni, pokorni i smušeni građanin, tako postaje simbol uzvišenosti, vrednosti i hrabrosti – a sve se zbiva u Šćepanovićevom delu kroz impozantnu dozu osećaja nužnosti, sarkazma, ironije, groteske, laži, i sva ta laž, prevrtljivost, pokvarenost i zloba rađaju jednu „vitešku” smrt, što je, doista grandiozno i vrhunac je književne apsurdnosti, što je Kafka na sličan način ali u drugačijoj atmosferi prikazao sa svojim Jozefom K., no, na neuporedivo opskurniji i prostiji način; svakako, treba imati u vidu vremenski razmak stvaralaštva dva autora od preko pola veka.

    Novela Smrt gospodina Goluže ekranizovana je i igrana u teatrima širom sveta. Od najznačajnijih pozorišnih izvedbi treba pomenuti onu u francuskom Velikom pozorištu u Šartru, i u Modernom teatru u Lilu, kao i u pozorištima u Belgiji, Švajcarskoj, Italiji; takođe češki kompozitor Zdenek Lukač komponovao je operu Smrt gospodina Goluže. Od filmskih kreacija, kod nas je najznačajnija ona istoimena noveli, velikog režisera Živka Nikolića iz 1982. godine sa Ljubišom Samardžićem i Savinom Geršak u glavnim ulogama; na zapadu je Šćepanovićev gospodin Goluža takođe bio vrlo „primamljiv”, godine 1997. snimljen je po ovoj noveli i film iz četiri dela – Džulijan Po sa Kristijanom Slejterom u glavnoj ulozi za čije je ustupanje autorskih prava Šćepanović dobio sumu od osamsto hiljada američkih dolara. Novela je takođe uvrštena u antologiju Moderne evropske novele (izabrao i uredio Piter Brask), i u antologije Slovenskih književnosti i Svetskih priča (uredio Čarls Angof) u SAD.

    Šćepanović, takođe i boemsko-strasni kockar, u poslednjih trideset godina svoga života povukao se u samozatajnost, nije pisao niti je išta novo objavljivao, sem povremenih novih izdanja izbora njegovih priča, romana i novela, u izdanju beogradskih izdavačkih kuća: SKZ-a i Nolita, umro je u novembru 2020. godine kao jedan od najvećih pisaca srpskog jezika – ali zasigurno, imajući u vidu veličinu njegovog dela i dara, završio je ovozemaljski život metaforično i kao jedan od svojih književnih likova dokazujući čak i time svojevrsnu autentičnost svog životnog i književnog opusa, i umetničkog stava koji se promalja kroz sva njegova dela:

    „Masa je usamljena jednako kao i pojedinac, taj apsurd ne može se ispraviti”.

    2022.

  • (0)

    Novele

    1.200 rsd

    ŠTRAUSOV SOLILOKVIJ

    REALISTIČKA NOVELA U KRLEŽIJANSKOM MANIRU

    „Čovek je ono u šta veruje.”

    Anton P. Čehov

    „Kada ljudi ne znaju koju će ti etiketu zalepiti, kažu: To je čudan čovek.”

    Anton P. Čehov

    Na radiju čuli su se krčajući i prigušeni početni zvuci filharmonijske melodije Štrausovog Radetzky Marcha. Filharmonijski bubnjevi potmulo su brujali kroz zagušeni zvučnik starog, prašnjavog drvenog „Filipsovog 930A” radio aparata iz godine 1931, na kome je bilo „dva prsta” gustog sloja ustajale prašine:

    „Tam-tam, tam-tam-tam! Tam-tam, tam-tam-tam…”

    Dve omanje ljudske kreature, nalik pingvinskim – zdepaste i dežmekaste, voštanih lica, u iznošenim bež, odnosno sivom odelu, stoje leđima okrenute jedna naspram druge. Nalaze se, dakle, u biblioteci čiji krov, kap po kap, obilato prokišnjava, kaplje i topi višedecenijski staru novinsku hartiju (podmetnutu da upija vlagu i kišnicu umesto kakvog dubokog suda) u ćošku velike memljive bibliotečke prostorije, u kojoj se oseća miris stare hartije i težak vonj vlage, buđi i ustajalosti… Napolju, već tri puna časa studena kiša polako lije – kap po kap – dobujući glasno po krovištu i uz napuklo staklo prozorskog okna.

    Dva debeljka prevrću, zagledaju i listaju požutele i prašnjave stranice poluraspadnutih knjiga, koje odavno više niko ne čita…

    Dežmekasti čovek sa šiljatom bradicom, iz poslednje, gornje stalaže, prve i najveće police, izvlači podeblju zelenu knjigu osobito tvrdoga, kožnog uveza, s dve poveće crne fleke na prednjoj korici, očevidno od davno, davno prosute kafe. Počeo je polako i očevidno pažljivo listati ovu knjižurinu, neprekidno pazeći da se odveć loše uvezeni listovi potpuno ne odvale i ne rasuju po zamrljanom i trulom parketu ove, skoro u potpunosti ruinirane zgradurine građene još na koncu evropskog baroka, a koja je davala utiska da bi se cela srušila od krova do temelja ukoliko bi dunula osobito jača košava… a koja zna biti vrlo surova i gadna koncem svake jeseni i u zimu.

    Na knjizi, pisalo je: Izabrane pripovetke Antona Pavloviča Čehova.

    Drugi, dežmekasti čovek – sa naočarima, u istom trenu okrenuo se, te istodobno bacio oštar pogled na knjigu koju je držao u ruci Debeljko sa šiljatom bradicom. Primetio je on na licu Debeljka šiljate bradice jedan majušni, suptilni, ugodni osmeh.

    … No, tišina je odveć morala biti prekinuta, neko se morao oglasiti, te je Debeljko sa cvikerima zapitao Debeljka jareće bradice sledeće pitanjce:

    „Volite li Čehova?”

    „A koga ne voli, gospodine?”, odvratio je kao iz topa, vispreno i žurno Debeljko šiljate bradice kao da je samo čekao ovo postavljeno mu pitanje.

    „Da, doista, nenadmašan je”

    „Genij kratke proze!”

    „Da… Bez dvojbe se slažem!”

    Potom, na nekoliko trenutaka ućutaše se, obojica, čak i ponovo okrenuše leđa jedan drugome. Baš tako da je neko treći sa strane slobodno mogao pomisliti da je došlo do neke tihe međusobne i iznenadne zavade, psovke, možebiti razmene prezrivih pogleda iliti uvreda, ili nečeg još goreg, jer nastupila je tako studeno, brzo i neočekivano kratka i ozbiljna tišina i stanka. Razgovor je bio prekinut među njima kao da ga je neko presekao makazama, cap! Ponovo su dva dežmekasta i simpatična čovečuljka uronila u more prelistavanja i zagledanja svih tih knjiga i knjiga…

    Ali, Debeljko sa naočarima, ničim izazvan, prozborio je nanovo, vrlo ozbiljno i naglašeno kao da saopštava kakvu zvaničnu vest korisnu za opšte saznanje:

    „Znate… znate… Čehov je svoju priču Kameleon napisao po mom životu…”

    Debeljko šiljate bradice (očevidno da je čitao ovu pripovetku velikog literate Čehova) pogledao je Debeljka sa cvikerima te se – nasmešio blago, sitno i dakako primetljivo: naivno-pakosno. Debeljko sa cvikerima ugledavši, njemu, osobito čudan osmeh na licu Debeljka šiljate bradice, uozbiljio se naglo, podigao glavu te mu kazao razgovetno i glasno, pokušavši da mu pojasni što hitrije, šta je to hteo reći malopre:

    „Moj je život, dragi gospodine… toliko sličan onom hrtu kome svaka šuša gasi pikavce po njušc…”

    Dežmekasti čovek šiljate bradice, maknuo je toga časa skromni kez sa svoga lica, na trenutak se ućutao, umudrio, te nakon nekoliko trenutaka zamišljenosti progovorio:

    „Ooo, pa zastanite malo, zaboga! Gospodine… kada već idemo u takve detalje… u priči nije napisano niti je podrobno ispisano da li je psa neko pekao po njušci cigaretom ili čim drugim, to je ipak… shvatite, samo i jedino nagađanje… da, nagađanje, možebiti i potpuno netačno, krivo. Vidite, to pseto u priči i ne svršava svoj pseći život osobito loše i odurno, pseto na koncu vodi kuhar, ono odlazi kod Generalovoga brata, što bi imalo značiti: u udobnost, u obilje hrane i topline… Zašto ste, bogamu, takav pesimist, i u ime čega?”

    Dežmekasti čovek sa cvikerima zacrveneo se u obrazima od besa, kao bulka. Čuvši ovo – ne beše mu sasvim pravo, te povika prasećim, skičavim glasom ljuto uvređene persone:

    „Čujte vi… ali ja… ja to vidim tako… i to, zapravo i jeste tako! Kako uopšte i… može biti drugačije?!”

    Dežmekasti čovek šiljate bradice, na ove reči – uzmače korak unazad. Kao da se prenu iz sna, iz trena zbunjenosti. Čudno se izbuljio u ovoga, odmeravao ga je nekoliko trenutaka kao da gleda u duha, a potom se nekako naglo smirio, spustio ramena, izdahnuo, povratio pređašnju staloženost i mir, te se nakratko zamislio, pa ga u oči oštro pogledao i kazao mu osobito izveštačeno-srdačno:

    „Oh, da, svakako! Bilo mi je vrlo, vrlo drago…”

    Okrenuo se zatim i žurno pobegao iza druge police, te se docnije zavukao iza poslednje bibliotečke police, čak na kraju prostorije, tačnije – do zida – gde su miševi i pacovi svoj odavno osušeni, požuteli, smežurani i sićušni izmet zatrpali novim, krupnijim i svežijim. Tamo je ovaj gospodin nastavio nervozno prevrtati, tražiti i zagledati požutele i stare časopise te zastarele atlase i ostalu iscepanu, požutelu i vlažnu hartiju odavno predviđenu za uništenje kao „stari papir”. A sve to, kako se dalo razumeti – samo da bi utekao od ovoga čudnog Dežmekastog čovečuljka sa cvikerima, koji – kao da ga je na smrt želeo preplašiti svojim životnim pogledom i pređašnjim sumanutim rečima o Čehovljevoj priči.

    Dežmekasti čovečuljak sa cvikerima bio je fatalno zbunjen.

    Oči su mu utonule ispod podočnjaka. Kao da mu se čitav svet srušio na glavu nakon ovog kratkog razgovora o Čehovljevom Kameleonu, sa ovim Dežmekastim čovečuljkom šiljate bradice koji mu na početku delovaše vrlo finim i ljubaznim strancem.

    Na koncu svega, Debeljko sa cvikerima izazvao je pravi skandal u biblioteci kada je od gospođe bibliotekarke zatražio da ga ne gleda „tako”, to jest „ispod oka”, što je začuđena bibliotekarka, u čudu, negirala – fatalno uvređeno razrogačivši svoje piljarske i izazivačke oči u ovoga, dakako – jer je sve vreme čvrsto i udobno spavala u svojoj fotelji kao generalica, da – grunjala je i hrkala celo vreme kao da je „zaklana”.

    Štrausova kompozicija i dalje je tekla, glasnije i krčavije. Taj uporni Štrausov neprekinuti kompozicioni „solilokvij” koji nikako nije prestajao sa svojom bučnom feldmaršalskom melodijom tekao je „sam za sebe”… kao da je melodija ovog marša – koja je izlazila iz starog radija – uzvišeno odzvanjala na kakvoj vojnoj K. und. K svečanosti ili u kakvoj prostranoj Sali belvederske, švarcenberške ili budimske palate, i kao da je bila godina istorijska i revolucionarna 1848!

    Debeljko sa cvikerima zapretio je narednih momenata bibliotekarki da će joj sledeći put, „bude li ga tako podlački sve vreme odmeravala, pljunuti u kafu” i „razbiti joj nos!”

    Potom je izašao van, osobito jako zalupnuvši vratima za sobom. Sirota bibliotekarka pred penzijom nagutala se bensedina (ukupno je progutala tri komada), i potresena – pohitala je docnije kući, sat i pol pre kraja radnog vremena, da se umiri u osami svoga toplog doma – prethodno, dakako, svrativši u obližnju poslastičarnicu gde je zarad „smirenja” svog „potresenog stanja” proždrala osam šampita, šest krempita i porciju od trinaest velikih tulumbi s limunom. Naravno, pametni Debeljko šiljate bradice odavno je već bio utekao iz biblioteke – kao da je predosetio kakav skandal ili težak incident. Otišao je hitro ne uzevši niti jednu jedinu knjigu, iako je toga dana pošao u biblioteku da uzme četiri ili pet (po već sastavljenom spisku prioriteta).

    Vani negde u daljini, začuo se gromoglasan prasak groma.

    Radio je crkao, melodija utihnula.

    Krovište biblioteke prokišnjavalo je sve obimnije. Više nije kapalo „kap po kap”, sada je kišnica počela curiti u dugim i tankim valovima, poput vode iz slabo zavrnute slavine.

    Potom se na zemaljsku blatnu koru sručio tako vraški jak ledeni pljusak da su ulicama i bulevarima kišni potoci nosili sve pred sobom: od poplašenih mačaka i bolesnih, besnih kerova lutalica, kanti za smeće, omanjih nepričvršćenih klupa, preko valova gustoga i opaloga lišća, do starih cipela, ljudskih šešira, raznih kišobrana, izgubljenih rukavica, satova, prljavih torbi i pocepanih zembilja, hartije, novina… Da, odista – bejaše to strahovita novembarska oluja.

    Štraus je zaćutao, a otpočeo je tihi, olujni novembarski nokturno.

    2019–2022.

  • (0)

    Europa in extremis

    630 rsd

    ПЕТЕР ХАНДКЕ – УНИВЕРЗАЛНИ ДИЈАГНОСТИЧАР САВРЕМЕНОГ ДОБА

    Петер Хандке недвојбено је уз немачког књижевника и филозофа – романтизованог и неокласицистичког европског деветнаестог столећа – Јохана Волфганга Гетеа, један од најзначајнијих писаца на немачко-аустријском језику коме је српска тематика дала несагледиву и енормну вредност његовом опусу.

    Не смеју се, истодобно, сметнути с ума ни врсне књижевне србистике великих европских књижевника и мислилаца попут: Виктора Игоа, Леонида Андрејева, Ф. М. Достојевског, Јесењина, Лава Н. Толстоја, П. Меримеа и Адама Мицкјевича, били то њихови романи, новеле, приче, есеји или памфлети; јер, доиста, то су велика дела књижевника који су и поред српског темата у својим делима у изузетним околностима – осећали за Србе. Међутим, Петер Хандке је редак бисер. И у писаној и у говорној речи, то јест, Петер Хандке је својим друштвеним ставовима и књижевним темама наговестио враћање на велику позорницу уметничке литературе првобитну и давно-запостављену улогу књижевног ствараоца, демијурга речи и маште: проповедање у приповедању – како су то своједобно чинили властитим перима Ф. М. Достојевски, Н. В. Гогољ, Л. Н. Толстој, Његош, Балзак, Томас Ман и Херман Хесе у деветнаестом и двадесетом столећу. Вративши својим психолошким романима и путописно-еруптивним есејима велику тему књижевне и метафизичке Истине у светску књижевност, Петер Хандке данас се може назвати без икакве сумње – највећим живим светским књижевником. У грандиозном Хандкеовом делу (чија Златна кула броји преко деведесет необоривих и постојаних спратова, од чега је на српски језик преведен минорни део) разабиру се најлепше странице европске литературе двадесетог и двадесет првог столећа. Шаренолики и милозвучни описи земаљске природе и њене метафизичке и духовне улоге у смислу човековог живљења, који обилују Хандкеовим хиперболистичким сликањима учинили су Хандкеов опус универзалним. Ниједан светски или европски уметнички стваралац писане речи, у данашњем свету, у времену финиша, дакако – врхунца политичке и друштвене глобализације (дакле, у данашњем добу које ствара нову епоху људског цивилизацијског „развоја“, епоху: мас– медија, галопирајућег развоја телевизије, интернета и осталих нових и нашироко злоупотребљених људских изума, и у времену несхватљиве и данашњем људском уму нездраве брзине живота, те под тим дојмом и књижевности као такве) није дао тако упечатљиву, тако јасну и тако књижевно-сугестивну стилску и метафоричну технику којом говори, о наизглед „обичним“ „стварчицама“ и појавама за човека у природи, попут: ветра, река, језера, облака, кише, различитих облика дуге, јаркога сунца или мокрога снега – једним, доиста, јаким сугестивним и сензибилним подухватом који ове „обичне“ и подразумеване природне појаве доводи у сам центар смисла људског постојања и метафизичког битисања на овом свету, што је Хандке неписано наметнуо као аксиом своме делу – човек је природа – природа је човек. Хандкеова уметничка мисао и литерарна смелост у приповедним и романескним, а нарочито у есејистичким делима прожета је особито снажно Кафкиним утицајем (превасходно у роману Велики пад, где усамљени појединац у сукобу са реалношћу јесте понајбоља копча са делом европског књижевника антрополога-песимисте: Франца Кафке; не, дакле, само у погледу огромне сличности монолитног и „челичног“ књижевног стила, спољног оквира, и тематике осаме, већ и у начину портретисања ликова, осликавања амбијента, догађаја и протека радње, времена – а нарочито ова Хандкеова мотивска нит долази у сличност и додир са Кафкиним кратим прозама (Одлуке, Пролазници који трче, Путник у трамвају и Изненадна шетња), премда у Хандкеовој литератури појединац (који је увек централна тема) не доживљава тако особито снажне, вулканске, унутрашње и моралне катастрофе како се то збива са увелико отуђеним и морално-уништеним ликовима француског писца и филозофа – Албера Камија или Франца Кафке.

    Хандкеови јунаци морално су и постојано здрави. Они, доиста, не пате и не трпе због својих карактерних недостатака, духовне унакажености и непостојања моралних закона у себи. Они, дакле, пате од других узрока који своју генезу налазе, и корене вуку из друштвених изопачења, девијација, проблема, тачније – моралног и духовног људског застрањивања. Хандке, као аутор – фатално је тврди оптимиста. Његови јунаци у великој су мери отуђени, те дубоко интровертни, наизглед и суицидални, скоро уништене свести, потпуно здробљене савести, скрајнути са друштвене позорнице на маргину бивствовања и животарења, и са силовитом дозом перманентног беса попут Камијевог Мерсоа, Кафкиног Јозефа К. и Јонескуових драмских ликова. Али Хандкеови јунаци не извршавају самоубиства. Они не убијају. Они, такође, не бивају убијени. Они, заправо, нису ни „монолошки манијаци“, „шизофреничари“, „подли хохштаплери“ и најпосле – „крваве убице и безочни злочинци“, попут Холмсовог Моријатија, Балзакове рођаке Бете или Крлежиног пуковника и бесудног диктатора Блитве – Кристијана Барутанског; Хандкеови јунаци, такође, нису садистички „жедни“ својих жртава, нити у темељу смисла свог обитавања на свету имају иједну другу тежњу, сем – да буду и остану људи. Хандкеов књижевни опус зрачи најприроднијим оптимизмом који је за данашњег, двадесетпрвовековног, човека, посигурно најздравији и најпотребнији. Хандкеови литерарни јунаци јесу попут Бекетових и Џојсових, особито затворени, до крајности недруштвени, исувише интроспективни, а Хандкеово је целокупно књижевно дело (укључујући истодобно и драме) без великог акцента на важности и улози друштва као целине, у поређењу с књижевним делом једног другог немачког писца – Гинтера Граса (романи: Лимени добош и Псеће године), који ставља огроман усклик на улози, те значају друштва у препороду и преваспитању човека као јединке. (Наиме, Гинтер Грас претежно је у свом роману Псеће године на особито пародијски начин приказао и доказао голему историјску и политичку кривицу Немаца, као народа, за избијање, то јест – отпочињање крвавог Другог светског рата, а такође и у роману Лимени добош Грас је сугестивно упозоравао на претњу потенцијалног повратка идеологије Адолфа Хитлера – националсоцијализма, и у својим је романима постојано хтео ставити до знања свим Немцима, као народу, да је одговорност за појаву Адолфа Хитлера искључиво – њихова.) Књижевни јунаци Петера Хандкеа јесу потпуно и маестрално изграђени (Глумац у Великом паду, Јозеф Блох у Голмановом страху од једанаестерца, Зоргер у Моравској ноћи, Јудита у Кратком писму за дуги растанак, Маријане у Леворукој жени, итд.), то јест, они су, дакле, литерарни ликови чија је свест (али и савест!) најздравија у данашњој светској уметничкој литератури. Да, они се опиру друштвеним законима који често нису људски, они су, истодобно, фатално изопштени из друштва, они ужасно проживљавају сличне моралне катастрофе као књижевни ликови у новелама и романима Кафке или Хемингвеја, они страдају, они нужно, без своје воље чине поједина недела – не желећи у души и свесно да их учине, али они све то доживљавају, све те стеге, недаће и муке, јер су унаточ наметнутим „вредностима“ остали своји: остали су, дакле, људи, спрам друштва које је постало, како га је Хандке у једном интервјуу сликовито и фатално јасно дефинисао: скупина „неосвешћених маса“ – Endhorde. Управо такви ликови су у последњих четрдесет година огњеном критичарско-политичком метлом прогнани из европске литературе, и неким језивим и неписаним правилом забрањени за домишљање, маштање и стварање у главама уметника писане речи. Баш такви ликови су њихов Аутор. Они би посигурно радије отишли, такорећ – утекли, одбегли у шуму, дакле – у „дивљину“, планину, радије би обишли места бола и људских, ратних и животних недаћа: Велику Хочу, Косовску Митровицу, Кравицу или Јежештицу (где животно обитавају људи који су унаточ својим ратним и историјским голготама, ипак и на концу, остали људи и који су особито сличнији Петеру Хандкеу, као великом ствараоцу писане речи, него онима на Менхетну или Трафалгар скверу), него што би се препустили и предали анималном процесу једноумља, аморала и друштвене, то јест политичке и сваке друге људске искључивости – која у свом науму провођења „једног мишљења“, ма чије и какво оно било – не доноси ништа добро. Такве Хандкеове јунаке, али засигурно и њихове верне читаоце, многи од припадника „неосвешћених маса“ – тих одиозних Endhordi би „снажном десницом ухватили за потиљак“ и радили с њима исто, дакле, што и Малоумник своме Старатељу у маестралној Хандкеовој краткој причи Изјава сведока, дакле: они би их дохватили и гурнули под сечиво машине за сечење репе, „притом се безумно кикотајући“, како је то верно осликао Хандке у својој прози. Сва је срећа, па је кроз ову „гиљотину за репу“ прошао њихов Аутор, и остао жив.

    Дакле, Хандкеово велико дантеовско дело слободно је данас и спокојно за своју мисију препорода литературе. Ако је Шекспир био тумач мрачног шеснаестог и седамнаестог европског столећа, а Његош очи и уши српских слободарских хтења кроз деветнаести век, онда је Петер Хандке несумњиво тумач и најбољи дијагностичар данашњег: двадесет и првог столећа.

    2020.