• (0)

    Bumerang

    500 rsd

    ČAROBNA BIBLIOTEČKA PRAŠINA

    DRUGOVI! DRUGARICE!
    RADNICI!

    Da bismo pomogli borbu naših drugova železničara i pokazati, da smo gotovi, da branimo svoje pravo na život,
    OBUSTAVIMO RAD ZA 48 SATI!

    Ako dopustimo, da železničari budu pobeđeni danas, onda ćemo doživeti sutra svoj poraz!
    BRANIMO SVOJA PRAVA!
    U štrajk svi do jednoga.

    Možda su čuda ipak moguća. Barem ispod čarobne bibliotečke prašine. Devetnaestovijekovno izdanje nadbiskupskog časopisa Vrhbosna stiješnjeno u pozamašnoj gomili NOB-ovskih epopeja krvavo crvenih korica i u njemu ćirilični poziv na štrajk. Na ekavici.

    Ili čudo ili čudan smisao za humor nekog bibliotekara. Odokativnom metodom procjenjujem da su mikroskopske grinje što se baškare u slojevima prašine stare otprilike pola vijeka. Zato glasam za čudo, jer gotovo sam siguran da bibliotekari hiljadudevetstošezdesetih nisu imali smisla za humor. Osim toga, taj uštirkani bibliotekar (ili je to bila neka nadžak-bibliotekarka sa hladnom trajnom na glavi i metlom u stražnjici?) nije mogao da zna koliko će ovaj neprirodni knjiško-ideološki kalem tek da postane urnebesan.

    Postoji, doduše, još jedno moguće objašnjenje, a ono podrazumijeva najopasniju igru, igru bez pravila. Igru sa potpuno nepredvidljivim ishodom. Igru slučaja.

    Nobel i dinamit. Fleming i penicilin. Kolumbo i Amerika. Planket i teflon. Igrom slučaja otkriveni su i crteži u Altamiri i čips i rendgen. Gospodin Slučaj potpisao je stotine hiljada nasumičnih otkaza od početka globalne ekonomske krize. Slučajno je, barem tako kažu, zagubljen i originalni primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma. Slučaj je htio da se moji upoznaju ovdje, da na svijet pogledam iz ovog grada, da odem nakon završene srednje škole i da se vratim nekoliko godina kasnije s repom među nogama kao linjavo, buvarasto pašče. Tridesetpet mi je i ne znam šta bih i kuda sa sobom. Više zbog dosade i straha (priznanje u digresiji: strah me je misliti na Ninu, na nas!) nego zbog nekog uzvišenog razloga, prihvatio sam poziv moje nekadašnje profesorice srpskog da pomognem selidbu gradske biblioteke iz memljivog suterena u neki adekvatniji prostor. I ona je dobrovoljac, trudi se, vida knjiške rane selotejpom kao hanzaplastom, ispravlja presavijene stranice i umeće u korice siledžijski potrgane listove. Optimista je. Ili možda utopista? Zapravo, mislim da je utopljenica prava riječ. Utopljenica koja se poput mene vratila u zavičaj i sad se koprca u ovom živom blatu. Po tome smo slični. Zato i jesmo zajedno na ovom (besmislenom?!) zadatku zbrinjavanja knjiga. Igrom slučaja i knjige su ovdje dočekale da budu odbačene, raseljene, mučene i ubijane. Često to tako biva: knjige dijele sudbinu ljudi, a ljudi sudbinu knjiga.

    Kada se čovjeku nozdrve ispune magičnim bibliotečkim prahom, onda mu svašta pada na pamet. Tako, na primjer, pomišljam kako nije slučajno da sam baš na ovaj način došao do plakata koji poziva na štrajk. I to baš danas kad niko ne štrajkuje, iako prava radnika odavno nisu bila ovako ugrožena. Istina, zakonici su ispunjeni odredbama koje štite najrazličitija ljudska i radnička prava, ali, jedan pogled na neke od knjiga koje pakujem u kutije dovoljan je da mi pred očima zasvijetli poznati kliše (jer ovdje se klišeima pojave najbolje objašnjavaju): papir trpi sve.

    Samo, ko god da je smislio ovu poštapalicu očigledno nije upoznao ljude u ovoj zemlji. Šta ovi ljudi mogu da istrpe, normalan čovjek sigurno ne može! Šutiranja, marškanja i potucanja od šaltera do šaltera, zavrtanja šije i ušiju, stezanja kaiša, ucjenjivanja i reketiranja, povlačenja za nos, raznorazna magarčenja, (zastrašujuće stvarni, premda alanfordovski) porez na porez ili porez na vazduh… I sve uzalud. Niko ni da pisne, ni da drekne, a kamoli da se dohvati motke ili barem kakvog transparenta. I baš kad me pod svoje uzmu ozlojeđenost i bijes sjetim se da sam i sâm ćutao i trpio godinama, gledajući svoja posla i misleći da ću na taj način opstati i ostati. Međutim, gospodin Slučaj se malo zaigrao i sa mnom.

    I? Šta sad? Šta kog đav’la više hoće od mene?! Pun mi je kofer i igre i slučaja i stihije. Dok stojim među redovima knjiga, pitam se da li će ovdje uvođenje reda ikada doći na red. Odmahujem rukom.

    Čim završim s ovom kutijom otići ću na pivo.

    Tako se ovdje rješavaju problemi. Guranjem pod tepih ili u kutiju, svejedno, a potom – pravac kafana.

    Viševjekovna tradicija koja se ne smije prekinuti.