• (0)

    Cvrčkova bajkovita pozornica

    500 rsd

    Vendi u Nedođiji

    Čin 1

    U dečijoj sobi; Vendi, Majkl, Džon, kasnije Petar i Zvončica

    VENDI: Dečaci, hajde brzo na spavanje!

    MAJKL: Ali Vendi, hoćemo da gledamo tv.

    DŽON: Da, sad će početi onaj horor film koji smo čekali.

    VENDI: Ma kakav tv, kakav horor film, pa da posle ne smete da spavate bez svetla. Nema ništa od toga. Obojica u krevet.

    DŽON: Reći ćemo te mami!

    VENDI: Da, baš mislim da će mama biti na vašoj strani.

    MAJKL: Da Džone, baš si beba. Naravno da ne možemo reći mami da nam Vendi nije dala da gledamo horor. Ali možemo…

    DŽON: Šta?

    MAJKL: Možemo da joj kažemo da je Vendi bila na instagramu do ponoći.

    VENDI: Ne biste valjda lagali mamu? I optužili me da sam uradila nešto što nisam?

    MAJKL: Paaa, možda. To zavisi od toga šta bi ti uradila za nas…

    Čuje se lavež psa

    VENDI: Ma zašto opet laje taj pas… (gleda kroz prozor, za to vreme Majkl i Džon pokušavaju da sakriju telefone ispod jastuka) Vidim šta radite. Ostavite te telefone. Vreme je za spavanje.

    DŽON: Kako si znala kad ne gledaš u nas?

    VENDI: Ja imam oči i na leđima. (opet se čuje pas)

    MAJKL: Vendi, da li to neko pokušava da provali?

    DŽON: Možda hoće da nas kidnapuju?

    MAJKL: Plašim se!

    DŽON: I ja!

    VENDI: Ne budite bebe… neće nas niko… (u tom trenutku lavež psa postaje jako glasan a na scenu utrčava Petar Pan)

    PETAR: Jaoooo, upooomoooć, ovaj pas hoće da me pojede!

    Džon i Majkl se sakrivaju iza Vendi.

    VENDI: Hej, ko si ti, i zašto upadaš u našu sobu u sred noći? Sad ću da zovem policiju.

    PETAR: Ne, ne, ne policiju! Pa ja sam samo jedan mali izgubljeni dečak. Zar mislite da bih mogao i hteo da vas povredim?

    MAJKL: Pa ne znam… svašta se dešava ovih dana.

    PETAR: Samo sam pobegao od onog ogromnog psa napolju.

    DŽON: To je naša Nana.

    PETAR: Nana? Ko još psu daje ime Nana?

    MAJKL: Ja sam joj dao to ime! Pa šta?

    PETAR: Ništa, samo mislim da bilo bolje da se zove pas „ubica malih dečaka“ ili pas „pojeo bih te da sam te stigao“ ili pas…

    MAJKL: Prvo i prvo, to je ženka. I ona je najumiljatija životinja na svetu.

    DŽON: Da, ona baš voli malu decu!

    PETAR: U to ne sumnjam. Samo se pitam da li ih više voli za doručak, ručak ili večeru!

    VENDI: Hej! Šta ste raspričali sa njim. Ne znamo ni ko je, ni odakle je, ni zašto je došao, ni da li je opasan, a vi raspravljate o imenu za glupog psa.

    DŽON: Naša Nana nije glupi pas.

    VENDI: Dosta, ne pominjite više psa. Ko kaže reč pas biće izbačen da spava u hodniku.

    PETAR (Majklu šapatom): Ko je ova opasna?

    DŽON: Ha, rekao si pas!

    PETAR: Ne, nisam.

    MAJKL: Da, jesi. Rekao si “opasna”!

    PETAR: Pa?

    DŽON: O-pas-na! Kontaš?

    PETAR: (češka se po glavi) Ne.

    VENDI: Dosta rasprave!

    MAJKL: To je naša sestra, Vendi.

    PETAR: Da li je uvek ovako stroga?

    MAJKL: Ma ne, uglavnom je fina. Sad se uplašila. Kad se uplaši glumi strogoću, da mi ne primetimo.

    VENDI: Šta se to vas dvojica domunđavate?

    PETAR: Ništa, ništa. Samo sam rekao dečaku da mislim da si jako … jako … fina! (smeška se i premešta s noge na nogu)

    VENDI: I dalje ne znamo ko si ti!

    PETAR: Petar Pan, izgubljeni dečak, vama na usluzi. (teatralno se poklanja)

    DŽON: I zašto si došao, Petre?

    PETAR: Čuo sam da ovde žive dva dečaka koja neće da spavaju, koja bi da gledaju horor filmove do kasno u noć, pa sam hteo da se pridružim.

    VENDI: E to će biti malo sutra!

    MAJKL: Ne sutra, večeras.

    VENDI: Ne pravi se pametan, ti mali, znaš…

    U tom se opet čuje lavež psa i ulazi Zvončica.

    ZVONČICA: Jao što imate slatku malu umiljatu kucu tamo napolju…

    PETAR: Slatku? Malu? Umiljatu? Da li si ti normalna? Pa to čudovište je htelo da me pojede.

    ZVONČICA: Ma niiijeee, ti samo ne znaš sa njom. Nego, jesi li već rekao Majklu i Džonu naš predlog?

    PETAR: Baš sam pokušavao, kad si me prekinula.

    VENDI: Hej! Šta je ovo? Kakav je ovo upad u našu sobu? Šta hoćete vas dvoje i kako znate naša imena?

    ZVONČICA: Mi smo Petar Pan i Zvončica, iz Nedođije. Došli smo po vas.

    MAJKL: Kako to mislite – po nas?

    PETAR: Upravo sam hteo da vam objasnim…

    DŽON: Ja pristajem!

    VENDI: Ma šta ti pristaješ, mali. Ne lupetaj. Nigde mi ne idemo.

    ZVONČICA: Ti i nisi pozvana. Samo dečaci.

    VENDI: Ma jel, e pa ako idu oni, idem i ja.

    PETAR: Mislim da si ih nagovorila.

    ZVONČICA: Nije bilo teško, zar ne?

    VENDI: Hej, čekaj malo, stani, ne možeš…

    Zvončica skakuće oko njih, posipa ih „vilinskim prahom“ i oni odlaze sa scene.