• Nasumce
    (0)

    Nasumce

    NULTA PESMA

    Ova tuga plamen
    diže
    koji je posustao.
    Prevrće gde se
    traži mir.
    Dodaje,
    dodaje.
    Tišti gde bola
    već jeste.
    Napada gde je
    čovek nejačan.
    Mrvi već
    samleveno.
    Traži Roba gde je
    Rob već prisutan.
    Hodi kuda bi se
    valjalo zaustaviti.
    A odgovora na
    vopros ne imam.

    VRH KURSULINE

    Običan čovek
    šta god da to značilo
    u običnom automobilu
    točkovima je koračao
    običnom ulicom
    kada je nimalo običan čovek
    šta god opet da to značilo
    sa svog auta, nimalo obične boje
    mirisa i oblika
    u treptaju oka smakao
    komad trotoara u koji
    čitave noći točkovi behu
    umotani.

    Nije ovaj drugi
    (misli se na auto)
    ni trepnuo kada je
    onog prvog lupio
    (ovde se misli na čoveka)
    kao jaja uskršnja kad se lupaju
    pa jedno strada
    a onom drugom
    – ništa.

    Ljuske na ulici: krhotine stop-svetla
    nekoliko žutih pikavaca i gomilicu
    čađi metlom je nešto pre osam izjutra
    pokupio Ciganin čiji se fluorescentni
    prsluk već uveliko iskrzao pod levom miškom.

    RASPRODAJA

    Trebalo bi neke sumnje
    odagnati. Recimo, skotna kuja
    (čije su mladunce dripci malopre prodali!)
    izbezumljeno tumara obližnjom šumom
    i posle debele kiše sva lipsala
    strovali se preko gljiva.

    Ako su otrovne, pitam se,
    kakvo će joj mleko biti?
    Može li kap, a kap će tokom sna
    sigurno briznuti, može li
    kap mleka otrov obuzdati?

    Ili ćemo morati po starom:
    gljive, čim ih ljudsko oko
    ugleda,
    prestaju da rastu.

    KORAK

    za N. M.

    Nogu pred nogu, stigneš i do obale,
    ali tu nisi da bi se ugledao na onog
    čudesima obasutog, pa da u jednom trenutku
    korakneš površinom.

    Negde pod mostom naiđeš na
    velike limene kante trouglo poređane,
    kao pod vašarskom šatrom
    i spremne na sopstveni krah.

    Staneš međ njih, ćutite skupa. Čekaš da
    vas neko razbuca;
    ne vidiš da si već razbucan.
    Oko tebe cangrču otpali šrafovi
    i matice, škripi ustajalo motorno ulje.

    Poviše mosta buka, ali niko u obalskoj
    drami ne učestvuje, niti je iko svestan nje.
    Prolaze kroz tuđ život, kao da nije njihov,
    kao da se njima tako nešto nikad ne može desiti.
    Makar šta.

    Tvoja žena danima ulazi u radnje
    u Knez Mihailovoj, ruka joj kleca,
    kažiprstom pokazuje ono čega u
    tim radnjama nema.
    Niti u radnjama u bilo kojoj drugoj ulici.

    Iz poslednje radnje izlazi van
    ogromnih leđa.

    A ti prolaziš banderu,
    vidiš na obližnjoj kući,
    na spoljašnjoj okapnici,
    ledeni zub,
    lomiš ga i odmah na topao jezik
    mećeš, ljuštiš ga kap po kap
    sve dok žeđ ne umine.
    Potom širom otvaraš usta,
    jer zvezde su tako nisko,
    a ti si tako gladan.

    ALA

    Mojoj dragoj kerberki, Nadeždi

    Naslonjen na krov solitera
    broj jedanaest, tačnije na
    trometarsku plastičnu crvenu
    crtu iz reklamnog panoa na
    krovu solitera, i još tačnije na poslednje
    slovo imena trgovinskog lanca,
    latinično slovo I, pa kao da je iz njega nastao,
    na zapadnom nebu jasno se video oblak
    u obliku ale:
    romboidna glava sa krestom,
    smežuran stomak, uzdignut rep.

    Bilo je sedam i četrdeset devet
    uveče i jednako su zamirali
    petak i mart. Tekao je šesti dan
    letnjeg računanja vremena i
    više ništa nije bilo po starom.

    Lepo se mogla čuti škripa
    ljudskih tela gurnutih u
    novo vreme: sat ranijeg ustajanja,
    ručak i večera posluženi pre gladi i
    ko zna šta još sve ne.

    U visini rečene ale, ni levo ni desno već naspram nje,
    nebo je bilo omalano slojem prvog mraka
    pa pomislih da ale mogu i tminu bljuvati,
    da njih na ovom svetu nije isključivo
    radi vatre i svetlosti i da se,
    uistinu, treba čuvati zacrtanog.

    Dabome, taj nabljuvani mrak,
    kojeg je svakim trenom bivalo sve
    više,
    ljude je nemilice gutao,
    kao gladno dete kad smaže krišku
    leba i masti, onako u jednom zalogaju;
    bez žvakanja, gotovo u komadu.

    I šta sad?
    Bogami, čekati. Da, nakon islužene
    noći, nebesna ala svetlost bljune,
    pa da vidimo je li varenje bilo u
    bolje ljude ili u još goreg
    čoveka?

    630 rsd