Draško Miletić
-
(0)Od : Draško Miletić
Nasumce
630 rsdNULTA PESMA
Ova tuga plamen
diže
koji je posustao.
Prevrće gde se
traži mir.
Dodaje,
dodaje.
Tišti gde bola
već jeste.
Napada gde je
čovek nejačan.
Mrvi već
samleveno.
Traži Roba gde je
Rob već prisutan.
Hodi kuda bi se
valjalo zaustaviti.
A odgovora na
vopros ne imam.VRH KURSULINE
Običan čovek
šta god da to značilo
u običnom automobilu
točkovima je koračao
običnom ulicom
kada je nimalo običan čovek
šta god opet da to značilo
sa svog auta, nimalo obične boje
mirisa i oblika
u treptaju oka smakao
komad trotoara u koji
čitave noći točkovi behu
umotani.Nije ovaj drugi
(misli se na auto)
ni trepnuo kada je
onog prvog lupio
(ovde se misli na čoveka)
kao jaja uskršnja kad se lupaju
pa jedno strada
a onom drugom
– ništa.Ljuske na ulici: krhotine stop-svetla
nekoliko žutih pikavaca i gomilicu
čađi metlom je nešto pre osam izjutra
pokupio Ciganin čiji se fluorescentni
prsluk već uveliko iskrzao pod levom miškom.RASPRODAJA
Trebalo bi neke sumnje
odagnati. Recimo, skotna kuja
(čije su mladunce dripci malopre prodali!)
izbezumljeno tumara obližnjom šumom
i posle debele kiše sva lipsala
strovali se preko gljiva.Ako su otrovne, pitam se,
kakvo će joj mleko biti?
Može li kap, a kap će tokom sna
sigurno briznuti, može li
kap mleka otrov obuzdati?Ili ćemo morati po starom:
gljive, čim ih ljudsko oko
ugleda,
prestaju da rastu.KORAK
za N. M.
Nogu pred nogu, stigneš i do obale,
ali tu nisi da bi se ugledao na onog
čudesima obasutog, pa da u jednom trenutku
korakneš površinom.Negde pod mostom naiđeš na
velike limene kante trouglo poređane,
kao pod vašarskom šatrom
i spremne na sopstveni krah.Staneš međ njih, ćutite skupa. Čekaš da
vas neko razbuca;
ne vidiš da si već razbucan.
Oko tebe cangrču otpali šrafovi
i matice, škripi ustajalo motorno ulje.Poviše mosta buka, ali niko u obalskoj
drami ne učestvuje, niti je iko svestan nje.
Prolaze kroz tuđ život, kao da nije njihov,
kao da se njima tako nešto nikad ne može desiti.
Makar šta.Tvoja žena danima ulazi u radnje
u Knez Mihailovoj, ruka joj kleca,
kažiprstom pokazuje ono čega u
tim radnjama nema.
Niti u radnjama u bilo kojoj drugoj ulici.Iz poslednje radnje izlazi van
ogromnih leđa.A ti prolaziš banderu,
vidiš na obližnjoj kući,
na spoljašnjoj okapnici,
ledeni zub,
lomiš ga i odmah na topao jezik
mećeš, ljuštiš ga kap po kap
sve dok žeđ ne umine.
Potom širom otvaraš usta,
jer zvezde su tako nisko,
a ti si tako gladan.ALA
Mojoj dragoj kerberki, Nadeždi
Naslonjen na krov solitera
broj jedanaest, tačnije na
trometarsku plastičnu crvenu
crtu iz reklamnog panoa na
krovu solitera, i još tačnije na poslednje
slovo imena trgovinskog lanca,
latinično slovo I, pa kao da je iz njega nastao,
na zapadnom nebu jasno se video oblak
u obliku ale:
romboidna glava sa krestom,
smežuran stomak, uzdignut rep.Bilo je sedam i četrdeset devet
uveče i jednako su zamirali
petak i mart. Tekao je šesti dan
letnjeg računanja vremena i
više ništa nije bilo po starom.Lepo se mogla čuti škripa
ljudskih tela gurnutih u
novo vreme: sat ranijeg ustajanja,
ručak i večera posluženi pre gladi i
ko zna šta još sve ne.U visini rečene ale, ni levo ni desno već naspram nje,
nebo je bilo omalano slojem prvog mraka
pa pomislih da ale mogu i tminu bljuvati,
da njih na ovom svetu nije isključivo
radi vatre i svetlosti i da se,
uistinu, treba čuvati zacrtanog.Dabome, taj nabljuvani mrak,
kojeg je svakim trenom bivalo sve
više,
ljude je nemilice gutao,
kao gladno dete kad smaže krišku
leba i masti, onako u jednom zalogaju;
bez žvakanja, gotovo u komadu.I šta sad?
Bogami, čekati. Da, nakon islužene
noći, nebesna ala svetlost bljune,
pa da vidimo je li varenje bilo u
bolje ljude ili u još goreg
čoveka?
