Ivan Novaković
-
(0)Od : Ivan Novaković
U službi laži
720 rsdDAN PRVI – Gavran
Zima je došla.
Rano je, a već je mrak.
Danima nema struje.
Zabarikadirao sam se
U sopstvenoj kući,
Polulud,
Iščekujući u svom umu
Riku Njega,
Sluge Zveri, poslatog na svet.
Ispisujem ovo svedočanstvo
Pri svetlosti sveća,
U nadi da se jedno drevno proročanstvo
Neće ostvariti.
Ono koje
Govori o kletvi, činima, vatri i tami.
O pustošenju, krvi, žrtvama, večitom ledu,
O iznemoglima i jadnima i rušenju,
O pretvaranju ljudi u robove,
I najstrašnije – o izlasku svih zala mraka
Na površinu zemlje.
Na moja vrata još uvek niko ne kuca.
Ako me jednoga dana uhvate,
Žaračem će mi na čelo
Utisnuti žig Zveri i oduzeti mi sve.
Da, baš sve.
Tumaraću pomračenog uma,
Među ledenim kulama i crnim kristalima
Što imaju temelje u srcu pakla…
No moju zebnju prekida čudnovat zvuk:To je gavran na mom prozoru,
Koga sam uvek hranio
U teškim godinama.
Da vidimo šta on ima da saopšti,
Jer govori jezikom ljudi
I veoma je star.
Njegove reči ne uzimam olako,
To je umna ptica, najpronicljivija
Od svog roda.
Kaže:
„Volšebna sila poslala je služitelje.
Moć i zlato su jedine stvari
Za kojima žude.
Spremni su da pobiju i muče
Ma koga – ko im se suprotstavi.
Za sada oni zidaju hramove
Jedan za drugim,
Jedan za drugim,
Jedan za drugim.
Ali to su građevine proklete,
Temelji su im tuđa patnja i jad.
Sada te ostavljam,
Ali pazi da ne izabereš Njega,
Rečju, delom ili čak mišlju!“
Rekavši to, on odlete.
Uznemiren, gledam kroz prozor.
I, ne!
Vidim utvare kako promiču
Pustim ulicama.
Čujem krike kojima prizivaju Zver.
Sada shvatam – oni su došli i po duše.Samo se nižu nad močvarama užasa.
Ni živi, ni mrtvi, nadiru kao pacovi.
Glad za krvlju! – to ih ujedinjuje.
Polako spoznajem i sledeću stvar:
ON se klanja mržnji prema svemu što postoji!
