• (0)

    Hvatač Sunca

    810 rsd

    DAROVI NAŠIH ROĐAKA

    Rodila sam se 29. decembra. Mom rođenju umnogome je pomogla vozačka bravura majstora koji nas je kroz tunel od po metar i po snega sa svake strane i zaleđenim džombama na drumu dovezao iz bioskopa u porodilište. Moja majka je „ceo taj cirkus“ opisala sledećim rečima:

    – Strrrašnooo! Sneg i led na sve strane, jedva smo stigli do bolnice! A tamo – kupleraj! Svi pijani! Oni već uveliko počeli da slave! Doktori loču, drpaju sestre za dupe, mene stavili na neki sto, tobože nema slobodnih kreveta. Samo što mi ne kažu u facu – Gde si, bre, našla da se porađaš na Novu godinu! Kad sam to preživela…

    Ipak, preživela je i slavili smo moje rođendane. Ja nikada nisam bila meritorna da ocenim da li je nešto luksuzno ili skromno – takva sam rođena. Meni je bilo mnogo lepo! Volela sam kad je kuća puna ljudi, kad deca jurcaju na sve strane. Volela sam mamine pite, rusku salatu i tortu sa piškotama. Takođe i novogodišnje ukrase koji su toga dana već uveliko krasili gotovo sve naše domove. Za razliku od moje majke koja bi svaki dolazak gostiju ispratila gunđanjem – „Sramota da ljudi gledaju oljušteni nameštaj, tepih koji su ’krojili’ moljci, da propadaju kroz ove kauče jer federi više ne postoje…“ – ja sam bila selektivna samo u povodu poklona, budući da oni ostaju. I pošto na mom licu oduvek sve „piše“, en puta sam izblamirala roditelje na taj datum. „Uh, opet knjiga…“ – svi su čuli, mada nisam izgovorila.

    Moji roditelji su još u onoj bolnici shvatili da sa mnom neće biti jednostavno. Lepo kao proslava praznika, da. Ali ne i lako! Stoga su me otkako sam progovorila mudro pitali šta želim za rođendan. I glasno se čudili tome kako sam još kao sasvim mala imala spreman i tačan odgovor u koji su bile ispravno ukalkulisane i njihove ograničene novčane moći. Hoću medu srednje veličine. Hoću sanke bilo koje samo da se klizaju. Hoću ploču od te grupe i ta pesma da bude obavezno, farmerke broj taj, duks u jednoj od ove tri boje, ranac i za školu i za izlaske i za putovanja. I negde u to vreme je okončano proslavljanje mog rođendana – u doba ruksaka. „U skladu sa okolnostima.“ Tu i tamo bih iskamčila još neku knjigu – što sam slavila, slavila sam.

    No, pre nego što će nas snaći „okolnosti“ i u naš dom su, kao gotovo i u svaki drugi, dolazili ljudi, prevashodno rodbina. Mamini grčki rođaci su nailazili u gastarbajterskom tranzitu. Švajcarske čokolade bile su neotuđive! Konstantno sam imala kolekciju. Tata je svoju rodbinu u Crnoj Gori upoznao tek pošto je upoznao mene i moju nezajažljivu čežnju za morem. Petrovac na moru? Sjajno! Skadar isto tako, kao jedno nadmore za koje sam vezana nikad presečenom pupčanom vrpcom. Uglavnom, naši crnogorski rođaci su dolazili čoporativno i svi od reda donosili bombonjere i vaze iz samoposluge. S pravom su smatrali da su to nebitni dekorativni momenti uz pršut, sir, vino…

    Mama je bila strogo zabranila da se skida beli (tada ukrasni) papir sa bombonjera. Odlagala ih je na vrh regala. Mene su, pak, te tanke kutije mamile više od svega. Gledam tako jednoga dana tužno u štek koji se uveliko približio plafonu, i odvažim se! Slistim pola. Kad, evo je mama, došla ranije s posla:

    – Da li si ti normalna?! Hoćeš da zaglaviš u bolnicu?!

    – Nisam baš tako mnogo pojela, zašto u bolnicu?

    – Bog sveti zna koliko su stare te bombonjere i koliki su put prevalile od rođaka do rođaka! Pa, ako ti nisam sto puta rekla da one služe za poklon, da se šalju dalje, a ne za jelo!

    – Ali neko će da ih jede.

    – Neće ako ima imalo mozga u glavi! To ide iz ruke u ruku, sa regala na regal! Pogledaj samo papir, i on je već otrovan! Ali tebi zinulo dupe…

    Uistinu, desilo se da sam se jednom otrovala čokoladom. Parčencetom! Usud je hteo da je čokolada bila „mamina“, tj. za kuvanje. Moja grčka baka i ja smo se našle same u stanu, ja sam počela da vapim za čokoladom, baka je sve prevrnula i jedva izbunarila u špajzu tu verziju – za kuvanje – tri-četiri preostale kockice. Uzela ona jednu, ali njoj ništa. A mene su vodili u bolnicu na ispiranje stomaka. Baka je bila mesecima uvređena do koske jer je doktor, čuvši da je i baka jela otrovnu čokoladu, rekao: – Ma, manite, ona je stara, ona može i makaze da pojede!

    Bake nema već dve decenije. Mama je otišla pre četiri godine. Aparat za merenje pritiska – dar grčkog rođaka – pokvario se još za bakinog mandata. Ljudi sve ređe dolaze u ovu kuću. Kažu da su nastupila takva vremena. Tata i ja se trudimo da budemo zdravi, ili makar da se tako osećamo.

    Tu i tamo odem na neku slavu, ponesem bocu vina (nikad bombonjeru!), osetim se čudno gledajući skupe cvetne aranžmane, umetničke slike, tepsije od naročitih materijala, čak i mobilne telefone u svojstvu poklona. Pomislim – dobro je, bar nije za jelo. Osim cveća, sve može slobodno da se šalje dalje.