• (0)

    Ptice stanarice

    500 rsd

    Pogled mi kruži prostorom. U sobi sam. Beli zidovi. Okrećem glavu, glas dubok, ženski, izgovara:

    – Preminula je, gospodine. Žao mi je.

    Jakov klima glavom. Kapi suza svetle u njegovim crnim očima, kao ulične svetiljke, liče na bisere. I dok je bio dete njegove suze su bile teške, retke, kao vulkanska lava, koja kada se izlije ruši, peče, želi da ispravi sve nepravde načinjene zemaljskoj kugli, i one koje ljudi čine jedni drugima.

    Mili moj, Jakove,

    Želim da ti olakšam patnju. Osećam nadahnuće, kao kada sam nestrpljivo čekala da te upoznam. Dok si bio u mojoj utrobi zamišljala sam te, jedva čekala da te prislonim na grudi. Uvek si imao magičnu moć da od svega napraviš nešto dobro. Govorio si da sam se savršeno uklopila u ulogu majke.

    Bez obzira na julsku vrućinu, gledam tvoju belu košulju, moju omiljenu.

    – Na vreme smo reagovali, nadali smo se da će ova poslednja doza usporiti napredak bolesti.

    Gledam se, na sebi imam kućnu haljinu. Poslednje čega se sećam je zvuk ambulantnih kola, glas, muški dominantniji, hrapav. Zatamnjeni prozori. Ne osećam strah, usredsređena sam na Jakova. Zvoni mu telefon, u tišini jede hranu koju mu je neko doneo. Što duže posmatram Jakovljev lik, sve mi je izražajniji. Prisećam se dana kada sam prvi put slikala njegov portret.

    Odjednom razmišljam o mojoj prababi i njenom upoznavanju sa mojim pradedom. Zbog trgovačkih kontakata, često je bio na putu. Očevi su tada dogovarali venčanja. Moj pradeda je posedovao neki melanholičan šarm. Bio je obrazovan, lep, odmah joj se dopao.

    Draginja, veoma pobožna, pažljivo je čuvala svoju porodičnu arhivu. Prenošena je sa kolena na koleno. Vezivala se za svaku stvar i predmet koji je nasledila od bilo koga sa kim je bila u srodstvu. To su za nju bili trofeji, nešto što je osvajala. Prepiske njenog oca i majke. Uvila ih je svilenim trakama, hronološki poređala. Svaka godina obeležena drugačijom bojom. Zelene, crvene, roze. Na policama su, osim knjiga koje je veoma cenila što je posledica ogromnog broja pročitanih knjiga raznih žanrova. To je razvilo njenu maštu i kreativnost. Čuvala je tacne, stare srebrne svećnjake, vaze od porcelana, posude za šećer, so, razne začine. Bila je strastveni poznavalac bilja, trudila se da za svaku pronađe latinsku naziv. Sav pribor za jelo, poslužavnici prenošeno je na buduće generacije.

    Rodila je petoro dece. Svoje potomke je vaspitavala u duhu vremena. Sa ćerkama je bila veoma nežna, dosta vremena je provodila u razgovoru sa njima, učila ih lepom ponašanju. Najstarija je nasledila njenu energiju i talente. Trudila se da nauči sve čemu je majka učila, da oslikava u pamćenju život svoje majke, kojom je bila očarana. Nasledila je čak i ljubav prema literaturi i muzici. Nije se u kući mogla čuti nikada svađa, povišen ton, nikakav sukob među roditeljima.

    A onda, jednog jutra Bogdan se nije probudio. Srce mu je stalo u snu. Imao je četrdeset godina. Kako sada iz ove perspektive sve vidim. Stvari koje nisam mogla znati, jednostavno zato što nisam bila rođena. Redom su svi prilazili njegovom krevetu. Nije stigao ni da se oprosti od dece. Njegova ljubljena supruga, moja divna prabaka, Draginja, ostala je sama sa petoro dece. Jecala je za stolom, pogrbljenih leđa, neprestano je čula njegov korak, zvuk njegovih cipela. Pitala se da li će ga deca pamtiti. Donosio im je poklone sa putovanja, ali bojala se da pažnja i toplina koju im je pružao ne iščeznu vremenom. Da li će ispuniti njegova očekivanja?

    Danica, najstarija ćerka čula je noću tiho, prigušeno jecanje majke. Znala je da se danju svim silama, kao vojnik, trudi da prikrije žal i prazninu nastalu njegovim preranim odlaskom. U jenom srcu i duši nikada nije mogao da se napravi nikakav prostor, makar najmanji sobičak u njenoj duši. Nije bilo načina, čak ni nekim uzanim, jedva vidljivim hodnicima, da neko dođe do njenog tananog, tugom razorenog srca. Bila je veoma mlada, ali je stavila bedeme i zaključala katancima svoja osećanja, emocije. Prema deci je bila još nežnija, trudila se da ne osete da a nema. Stalno im je pričala o tome šta je sve postigao. Nije imao neprijatelje, bez obzira na sve svoje uspehe. Bio je cenjen i poštovan. A onda bi otišla u svoju sobu i lečila bol, kao ranjena zver. O svom bolu ni sa kim nije razgovarala. Veoma je patila. U nekim momentima je to toliko komadalo da je osetila da se ljuti i na Boga. Uvek mu se poslušno pokoravala, pružala mu bezuslovnu ljubav, učila je potomke da budu religiozni. Kako je mogao da ga tako rano odvoji od svih?

    Danica je uočavala neke nagle, bitne promene u njenom ponašanju, kao i u celokupnoj ličnosti. Pred svaki obrok pričala je molitvu. Sada je sve češće to izostajalo. Odlasci u crkvu su se takođe proredili. Postali su jedna vrsta formalnosti. Ostala je ponosna na poreklo, na identitet, ali nije utehu tražila više u Bogu, već je crpela snagu iz sopstvenog bića. Verovala je u svoju snagu i volju. Učila je decu da u teškim situacijama sebi ponavljaju:

    – Glavu gore! Ne smeš klonuti duhom! Pokaži snagu i hrabrost! Pre svega, mudrost. Nema kapitulacije! Ne krši ruke!

    Preuzela je vođenje poslova mog pradede, pozajmila je novac uz kamatu. Sve je to bila nametnuta novina za nju. Potpuno sama, nije dozvoljavala da potone. U to vreme nije sa simpatijama gledalo na ženu koja je rešila da se bavi poslovima svoga muža. Ali, bila je neverovatno odlučna u svojoj nameri da ne razočara Bogdana i decu. Pa, ni samu sebe. Trudila se da im život teče normalno. Lako su živeli u skromnim uslovima. Skromnijim nego ranije, uvek je vodila računa o tome da se hrane zdravo.

    Ono što je takođe redovno radila na samom završetku dana, kada kuća utihne, bilo je zapisivanje svih utisaka koji su obeležili jutro, dnevne događaje. Hronološki je unosila rast i razvoj svojih biljaka iz staklene bašte, prema kojoj je ispoljavala nežnost, baš kao i prema svojoj deci. Dok je Bogdan bio živ, bili su imućni, sa njima je živela žena koja joj je pomagala u kući. Pravila je divne ručne radove, imala čarobne ruke. Bila je fascinirana načinom kojim njeni prsti okreću vreteno. Učila je o tome od Košute, tako se zvala ta divna žena. Zapisala je čitav istorijat.

    Kolovrat, izumljen u Indiji, pa je zatim kolo zamenjeno vretenom. Inspirativno je bilo gledati Košutu. Kao da vila uđe u nju i vodi je svojim prostranstvima. Kreator mehaničkog razboja bio je Samuel Crompton. Još kao mladić, u porodičnoj predionici, razmišljao je kako da unapredi i stvori mašinu koja će zameniti ono što se radilo ručno. Sve je to moja Draginja zapisala i ostavila svojim potomcima. Zapisala je sledeće:

    Prelja, simbol života, susret večnosti i prolaznosti.

    Kolovrat, simbol sunca, koje nam daje toplotu i život. Jedinstvo suprotnosti. Kolovrat koji označava kretanje sunca, ali i okretanje neba. Sunce je zimi htonsko. Crno sunce, simbol sličan kolovratu. Interakcija duha i materije. Svetlosti i tame, istine i laži. Borba dobra i zla.

    Kolovrat, vuk i perunika. Perunika se može naći na hrišćanskim crkvama na Balkanu.

    Perunika kao simbol tkanja prirode.

    Kolovrat, jer podzemlje je spas.

  • (0)

    Crne masline

    400 rsd

    2.

    Prošle su dve nedelje od Delirijum tremensa i od mog sna sa momkom čije oči liče na ukusne, crne masline. Prošao je kraj marta i moj trideset šesti rođendan. Već je sredina aprila. Bila sam poslednji put u Pragu 2008. sa mojim dragim. Moja velika ljubav koja se završila tako što smo se nakon sedam godina rastali. Ja sam osoba koja nije pristalica bilo kakvih papira, pa tako ni bračnih. Ljubav da, zajednički život, deca da. Ali papir i svadba je nešto o čemu nisam maštala ni kao dete. Uvek me familija pozivala, prijatelji takođe. Dođem, ispoštujem, a onda kad legnem da spavam imam noćne more. Posle jedne svadbe koja je zapravo bila i kulturna, imala sam takav horor u snu da sam se probudila i plašila da zaspim da ne bih sanjala nastavak. Naime, sanjam sopstvenu svadbu na kojoj mi veliki lav govori da će mi pojesti noge. Eto, to je moja vizija braka verovatno.

    Idem u Prag, 28. aprila je let. Rezervisano. Putujem sama, tamo me čeka Svetlana, ona živi godinama u Češkoj. Koleginica sa Filološkog, završila je češki jezik i književnost i maltene nakon diplome bohemistike dobila posao tamo. Nije se nikad vratila. Zove me mesecima u goste. U kontaktu smo redovno. Neke moje pisanije prevodi na češki. Čudno je bilo to naše upoznavanje. Filološki, čuvena Piramida. Prostor u kome se studenti druže u pauzi između predavanja. Uglavnom je velika gužva, galama. Svi smo pod utiscima bilo ispita, bilo predavanja. Mene je Piramida asocirala na bunker, zato što je u prizemlju same zgrade, pa smo se iz Sale heroja (najveći amfiteatar na Filološkom) spuštali u Piramidu na kafu. Kada sam upisala Filološki prvi susret sa, sada to mogu da kažem, privilegijom studiranja a tada sam blokirana strahom, bila je upravo Sala heroja. Tu nas smeste, izgleda kao na filmu. Veliki prostor koji te očarava i plaši istovremeno. Dekan ti poželi dobrodošlicu i čestitaju ti na izboru fakulteta. Posmatraš ljude oko sebe, jedino pitanje koje ti je tada u glavi je: da li ću uspeti da progutam sve te ispite i dobijem diplomu. Iz ove perspektive to su bile slatke muke. To mi je bio veliki izazov, građevina koja izaziva strahopoštovanje iz prostog razloga što su neki veliki umovi ostavili svoju energiju u tom prostoru. Sama činjenica da su prvi profesori Popović i M. Stenfild odvedeni ’41 u zarobljeništvo i, srećom, kada su se vratili ’45 u razoren Beograd studenti su bili voljni i nestrpljivi da počnu sa radom. Moram još da pomenem i mog omiljenog Danila Kiša koji je završio književnost na tom fakultetu i ostavio ogroman trag.

    Elem, bio je oktobar, sedim sa koleginicama u našem bunkeru, zvanom Piramida. Oktobarski rok, haotičan kakav jeste, jurimo uslove za upis naredne godine. Sve je krcato, smiruje nas i truje nikotin. Što bi rekla jedna književnica – Poludnica. Jedna devojka prilazi našem stolu i pita:

    – Izvinite, da li mogu da vam se pridružim, treba mi mesto da nešto napišem, ovde jedino ima prostora da se uglavim?

    – Ma, naravno, dođi, jedino da te naša priča ne ometa.

    – Ne, ma kakvi. Potrebno mi je da nešto prepišem.

    – Onda, upadaj.

    – Ja sam Svetlana.

    Upoznaje se sa svima i tako je krenulo naše druženje.

    Nedostajala mi je kad je otišla u Prag, to je jedno luckasto stvorenje, ali prava dobrica. Hvala Bogu na internetu, pa se naše druženje, makar i virtuelno, nastavilo. Fino vaspitana devojka, pažljiva, uvek kada dođe iz Praga donese mi neki neobičan poklon.

    Vratila sam se sa posla, danima sam mislima u svom koferu. Jovan Ćirilov je rekao: Putovao sam često po sobi. Nisam tip osobe koja se danima pakuje, ali dva dana imam neki bleskasti osećaj koji me ne napušta. Svi su oko mene srećni ovih dana, pa se to prenelo i na mene. Stojim na svom balkonu, sada sam u fazi ljubičastog i žutog cveća, zasadila sam ga prilično. Liči na kaleidoskop. Pretapaju se te dve boje, podigla sam noge na verandu, slušam Fly me to the moon… Grickam čeri paradajz, kačkavalj, papriku i masline, crne, moje omiljene. Asociraju me na more i na one čudne oči, koje ne zaboravljam. Let me play among the stars… pa, pa, ra, pa, pa. Pevušim u sebi i maštam kako pričam sa svojim slikama na zidu. Rekla sam vam već da volim što ćute, ali trenutno kao da ih čujem da prate ritam, ritam mog srca, kao da su sa mnom na Jupiteru ili Marsu. Another words, hold my hand, another words, darling, kiss me.

    Moj balkon gleda na Dunav, često zamišljam kako nekim brodićem plovim. Mislima i plovim, zamišljam da sam kapetan tog broda i da mogu da obiđem ceo svet. Gomilom knjiga koju posedujem, time sam već to i učinila. Ušla u svaki delić zemaljske kugle. Dišem duboko, vazduh me mami, taj prolećni, obećavajući. Spremila bih neku večeru, ribu možda. Zovem Jelenu i Mirjanu, doneće vino i sladoled. Ovo nije bio običan dan, ovo je bio poseban dan. Pridružio nam se i Ivan, sve vreme smo se smejali. Svi smo bili raspoloženi, baš kao i moje cveće, a bogami i slike. Portret moje prabake mi je namigivao, verujte.

  • (0)

    Amigdala

    400 rsd

    APRIL 2012. KLINIČKI CENTAR, NEUROLOGIJA

    Moj krevet je do prozora, pa mogu da vidim ulicu. Tek sam došla, smestila torbu ispod kreveta i čekam. Ne podnosim čekanje. Uvek su mi govorili polako, biće sve u redu, samo moraš da budeš strpljiva. Teško podnosim strpljenje. Glava mi trne od straha, mislim na tatu. Kako je njemu bilo. Još uvek mi je miris njegove pidžame u nosu. I njegov krevet je bio blizu prozora. Okreneš glavu i vidiš nebo, vidiš ljude, život. Sećam se koliko je bio hrabar i dostojanstven a ja… Miris vlažnih maramica me i danas asocira na smrt. Stalno sam mu brisala čelo. Nisam znala šta ću drugo sa rukama. Ceca i ja sedimo pored njegovog kreveta i dolazi jedna crnokosa devojčica koja gleda u mog Vitu i smeje se. I on se njoj smeje. Krenu mi suze, ali ne smem da plačem. Nije fer. Idem da operem ruke. Gledam se u ogledalu. To uvek radim kada mi pođu suze. Pogledam se i kažem sebi: „Nemoj”. Ceca i ja mu masiramo noge i on zaspi. Gledam u Cecu i njen uplašen pogled. Vidi joj se umor na licu. Tata se probudio i kaže:

    – Sanjao sam da sam u Boru.

    Opet mi trni glava, ali širim lice u osmeh. Sledećeg dana posete nisu dozvoljene. Sreda je. Ulazim u zgradu VMA samo na pola sata. Tata me gleda, pogled mu je fokusiran oko moje glave. Čini mi se da vidi neka lica i događaje moje budućnosti. Iscrpljen je. Kaže:

    – Zašto dolaziš? Nemoj da se mučiš.

    Zauzmem isto mesto pored njegovog kreveta i ćutimo. Trudim se da mi mozak brže radi i naprežem se, moram da pričam o nečemu sa njim, nemam mnogo vremena. Opet ga brišem maramicama koje mirišu na smrt. On drhti od bolova. Kaže:

    – Majo, moraš da ideš na posao. Opet nisi na poslu.

    Moj Vita, to divno biće, i u ovim trenucima misli na mene a ne na sebe. Dolazi medicinska sestra i kaže mi da moram da napustim sobu.

    – Tu je neka delegacija, pustila bih vas duže, ali imaću probleme.

    – U redu je, odgovaram joj mehanički. Razumem.

    Ljubim tatu u čelo, on se ljuti i kaže:

    – Prljav sam, nemoj. Pita me: Margita, je l’ je ona još uvek tu?

    – Jeste – kažem.

    Suza mu se sliva niz levo oko i kaže mi:

    – Majče, ne mogu da se javljam na telefon. Nemoj da se ljutiš.

    – Zašto bih se ljutila, Vito?

    Vidim ga kako pokušava da ostane priseban i pozdravlja se sa mnom. Izlazim iz sobe, ulazim u lift i ne znam ni da li nešto više osećam, ne znam više ništa. Ogromna rupa mi je u grudima i intuicija mi govori da više nikada neću moći tu rupu da popunim. Da li je to deo mene koji odlazi sa mojim Vitom, ili je to bol koji se nagomilao pa mi treba jedna velika lopata da sve to počistim? Divim se ljudima koje gledam, kako stoički podnose smrt i puštaju svoje najdraže da odu. Ja to nikada nisam naučila. Izlazim iz te zgradurine i odlazim sa Cecom kući. Svraćamo u hram da zapalimo sveću. Počinje kiša, tata voli kišu. Dolazi noć, kreću još veće mentalne borbe u mojoj glavi. Ne drži me mesto, hoću negde da pobegnem a ne znam gde. Strah me lomi. Hoću u svoj stan. Biću dobro, neću biti dobro. Čika Viden mi je pre neki dan rekao: „Majče, niko još rak nije preživeo”. Ta rečenica izlazi iz jedne police mojih misli. U glavi mi je sve izmešano, postajem opsesivna, sva treperim. Taj mali Cecin stan uvek mi je bio utočište. Noć nikako da prođe, tada sve postaje izražajnije, bolnije, rupa u grudima mi je još veća i puni se crnilom. Stalno se gledam u ogledalu i u očima tražim tatinu dušu. Imala sam nadu da će hemoterapija da mu bude data i da će se desiti čudo. Sada se samo nadam da će mi neka sila dati snage da izdržim sve što me čeka. Da budem dostojanstvena. To se uvek traži od čoveka. Budi na visini zadatka. Nemoj da budeš emotivna, to je glupo. Emotivci nisu zanimljivi. Teško nastavljaju dalje, nema se vremena za suze. Moraš da odrasteš. Imaš 35 godina. Nemaš ni voljeno biće više, nemaš dete, mnogo si neozbiljna, Marija. Noć je. Treperim, malo spavam, pa se probudim i drhtim. Ide mi se u neku drugu dimenziju, spavala bih ispred zgrade VMA da budem bliže tati. Plašim se, opet me lome misli, strah, neizvesnost.