Milena Sekulić Odalović
-
(0)
Prokletstvo Hanterovih
800 rsdPutovanje noću može da bude zastrašujuće, pomisli mlada kneginja. Pogled joj je sve vreme lutao kroz prozor, ali ništa više od tame brda u daljini i nešto vidljivijih obrisa neba ispunjenog mesečevom svetlošću nije mogla da razazna. Iza nje su ostali beskrajni sati provedeni u pokušaju da se ne priseća surovosti očeve odluke i neminovnosti ženske sudbine da poslušno sledi.
Tokom ovog putovanja, nije bilo razlike između jednoličnog kretanja voza, truckanja kočije i plovidbe brodom. Sve se smenjivalo u nepogrešivoj organizaciji kneza Nariškina i njegovih saradnika. Nije ni sumnjala da će sve biti savršeno, gorko pomisli. Jedino se ona nije uklapala u šablon besprekornog života, sjajne karijere i velikih očekivanja svog oca. Posle smrti supruge, prepustio je podizanje jedinog deteta dadiljama i sluškinjama, guvernantama i vrhunskim profesorima, misleći da će joj tako nadomesiti nedostatak majke. Ekaterina je bila odličan đak, talentovana za slikanje, pisanje i recitovanje, govorila je francuski, nemački i engleski jezik kao maternji, no njenom detinjstvu nedostajalo je lepršavosti i slobode. Bila je okružena decom, ali to nisu bila deca njenog ranga i razlika je uvek morala da bude jasno izražena. Uglavnom sputana, uz duboko ukorenjenu svest o tome kako treba da se ponaša kneževa ćerka, gledala je svet oko sebe kroz stakleno zvono. Taj svet detetu je izgledao kao splet duginih boja, divan i nedostižan, gotovo surovo obmanjujuć.Sjajnog zdravlja i izražajne lepote, već u dobi od sedamnaest godina njeno telo isticalo se visinom i tananom građom, a crte lica poprimile su sve odlike aristokratske lepote, toliko različite u odnosu na devojke iz okruga. Sjajna i teška crna kosa plavičaste nijanse postala je njena najupečatljivija osobenost i ljudi su, fascinirani bojom, u svojim mislima, upoređivali kneževu ćerku sa vilama iz narodnih predanja. Okružena vršnjakinjama svetle kose i punije figure, bila je poput neobičnog priviđenja, utoliko lepša što ona sama uopšte nije bila svesna svoje zadivljujuće posebnosti. Otac je sa zebnjom i ponosom gledao koliko je potpuno nesvesna divljenja i zavisti što ispreda lepljive mreže. U osetljivim godinama bujanja svoje zamamne ljupkosti, nije imala majku da joj da savet i uputi je u opasnosti koje mogu da je zadese.
Setila se svog prvog bala. Gledala je oko sebe, u parove koji se okreću u ritmu valcera i narodnih igara, snopove raskošne svetlosti koja je silazila sa ogromnih lustera u dvorani, a smeh iz razdraganih grla odzvanjao je u njenim ušima poput najlepše melodije. Svet odraslih je izgledao primamljujuć i pun otkrovenja. Suknje bogato nabranih haljina i sjaj ženskog nakita, uglađenost muških odela i uniformi – to je svih ovih godina čekalo na nju. Uživaće, pomislila je, u blještavilu mladosti i plesaće, okretaće se do jutra poneta muzikom. Kao kroz maglu, setila se dubokog muževnog glasa koji joj je šapnuo blizu uha, i kako je ona, mehanički, ispunjena bezbrižnošću i zasenjena svim što se oko nje dešava, pružila svoju nežnu ruku u svilenoj rukavici. Tek kada je otpočeo ples, pogledala je bolje svog pratioca. Ni sve pročitane priče o junacima iz legendarnih bitaka, sva šaputanja koja se pravila da ne čuje, nisu je pripremila za susret sa nezemaljskom lepotom. Dubine mora koje nikad nije videla, ali je često o njima maštala, nisu je upoznale sa plavetnilom očiju što su je posmatrale. Našla se u vrtlogu kretanja, lebdeći, nošena sigurnim rukama najlepšeg muškarca kojeg je ikada videla ili imala smelosti da zamišlja. Krajevi bele haljine svetlucali su upleteni oko njihovih tela, a ruka u svilenoj rukavici drhtavo je doticala pramenove plave kose na njegovim ramenima.
Od tog trenutka nisu postojale druge oči. Nisu je zanimale priče o bogatim mladoženjama i velikim posedima. Bila je potpuno obuzeta. Prosci su prolazili kućom, preplavljeni užasom zbog hladnoće koju su videli u njenim očima. Uzalud ju je otac upoznavao sa onima koji su ispunjavali sve uslove, uglednom gospodom iz plemićkih porodica. U njenim je mislima bilo mesta samo za jedno ime. Još se sećala glasa čiji zvuk se urezao, nepovratno:
‒ Nisam Vam se predstavio, gospođice. Dozvolite mi. Oficir Aleksandar Ivanovič Orlov.
Bila je sezona te je sledio beskonačni niz igranki, koncerata, odlazaka u pozorište i kućnih poseta. Vreme mladalačkih zabava bilo je u punom jeku, a ona je žalila što ga ne viđa češće. Sve vreme, sa ogromnim nestrpljenjem i gotovo opsednuta, pratila je ulazak gostiju, očekujući da se pojavi, besprekorno lep u svojoj beloj uniformi i svestan toga. Maštala je da će je odmah spaziti i zamoliti za ples. Da će joj više puta prići, pogledati je svojim sjajnim očima, reći joj kako je samo na nju čekao svih ovih godina. Smišljala je u svojoj glavi bezbroj situacija u kojima bi joj on iskazao svoju ljubav pred drugima i zadivljene poglede onih koji su ih okruživali.
Sezona je prošla u čekanju na njega. Nadanje o ponovnom susretu utopilo se u prolećne dane, kada je u platno svojih vezova utkala i suze izneverenih očekivanja. Prvi put je osetila takvu bol i predala joj se, kao i svaka devojka njenih godina koja je imala priliku da oseti tugu neuzvraćene ljubavi.
Onda su počela da pristižu njegova pisma, pomešana sa mnogim drugima. U njima je opisivao lepote sveta koji je promicao pred njegovim očima tokom putovanja, pisao joj o čudnim običajima naroda sa juga, sa kojim je delio dobre i teške trenutke, bitke u kojima je učestvovao. Izbegavao je da piše o osećanjima, ali njoj se činilo, kako je vreme prolazilo sve više, da svaka reč diše ljubavlju. I srećno pomislila da je taj susret na balu odredio dalji tok njihovih života.
Nije mogla ni da pretpostavi koliko je bila u pravu.
-
(0)
Ledena lejdi
900 rsdPRVO POGLAVLJE
TAJNA
Godina 1881, imanje Hejvenovih, nedaleko od Londona
Alanis nekoliko puta krpom obriše boju sa platna, nezadovoljna kako je prikazala prelaz od kičme prema desnoj lopatici. Na stolu je pored sebe držala otvoren atlas anatomije, koga se domogla na jedvite jade i po ceni većoj od one što se odvaja za balsku haljinu. S vremena na vreme baci brzi pogled na crtež u ogromnoj knjizi, osećajući kako je hvata umor nakon višesatnog rada.
– Neće moći tako. Znaš to bolje od mene, Alanis – reče Sem Tejlor. – Dođi kod nas u atelje, da ti se oko navikne na prizor živog ljudskog tela, pokrete mišića i igru svetlosti.
Baronesa pogleda u ovog nezavršenog studenta prava, a sada učitelja slikanja za imućnije građane u Zapadnom Londonu, jedva sakrivši razočaranost.
– Nije valjda tako loše? – upita ona.
– Pa – zauzeo je pozu učitelja koji se sprema da očita lekciju – ne znam šta ti je govorio onaj tvoj privatni učitelj zvučnog imena. Ako ćemo iskreno, sve je na svom mestu. Jedino…
– Da? – bez daha upita baronesa.
– Nedostaje života.
– Kažeš mi kako je bolje da se držim slikanja mrtve prirode?
– Hmmm…
Pretrnula je. Danima je zamišljala živi model nasred svog ateljea i senke što padaju na toplu ljudsku kožu, ali bi joj titrava izmaštana slika uvek izmicala ispred očiju. Strah da je neko od članova porodice ne zatekne kako slika naga tela umesto vaze pune cveća ili, u najboljem slučaju, neke domaće životinje na livadi, potpuno ju je udaljila od željenog cilja. Umesto izložbe aktova u Velikoj galeriji, čeka je samo izobilje mrtve prirode.
Ili će i dalje uvežbavati, pomisli ona, sve dok ne bude zadovoljna onim što je naslikala.
– Ti ćeš biti uporna u tome, znam te – reče Sem. – Ali, ako želiš da se razlikuješ od ostalih i budeš priznata, moraš biti spremna da rizikuješ. Ovako, skrivajući se, u sigurnosti roditeljske kuće, nisam siguran… Ja nisam tvoj učitelj slikanja, pa zato mogu da kažem iskreno, bez straha od otkaza. Put umetnika retko ide uz ovakvu lepotu – on pokaza glavom na mermernu belinu salona i uređen vrt. – Malo patnje nije na odmet.
Alanis ga je zamišljeno posmatrala, a onda skrenula pogled kroz četvorokrilna francuska vrata, koja je baron Otis Hejven dao izraditi kako bi ćerka mezimica imala dovoljno svetlosti dok slika prizore iz vrta. Besprekorno podšišano zeleno rastinje i bogato rascvetalo žbunje odavno su dosadili njenom oku.
– Živiš pod staklenim zvonom, Alanis – nastavi on dobronamerno.
– Bio si jasan i prvi put, ne moraš više da trošiš svoj dar ubeđivanja – reče ona pomalo nadmeno.
– Radi po svom – reče on. – Bar sam pokušao da te urazumim. Znaš moju priču, možeš i na tome nešto da naučiš.
Sem je svojevoljno izabrao nesiguran put umetnika, potpuno odbacivši pravnu struku i mogućnost za ugodan život. Roditelji su ga se odrekli, jer je izneverio poverenje i bacio u vodu sav novac koji su uložili u njega. Ali on je bio srećan. U pauzama slikanja i podučavanja, održavao je atelje koliko toliko čistim. Tu je i spavao, na trošnoj sofi iza paravana i govorio kako može tako do kraja života.
– Muškarci uvek imaju izbora, dragi Sem. Još uvek možeš da završiš studije, nađeš ugodni kancelarijski posao i zasnuješ porodicu. Imaš još nekoliko godina za ležanje na sofi – pecnula ga je. – Ja sam žensko. Ne smem ni da zamislim šta ću prirediti svojim roditeljima kad odem odavde, neudata. Ne znam šta da poželim: dosadan život usedelice koja prekraćuje vreme slikanjem ili potucanje po potkrovljima Pariza, u potrazi za slavom koja uvek čeka iza prvog ugla, a nikako da stigne? Jednom kada odem, zbog sramote više nema povratka.
Sem joj priđe bliže, osećajući potrebu da je dodirne, ali toliku slobodu sebi ipak nije dozvolio. Hejvenova ćerka mu je bila nedostižna koliko i zvezde na nebu.
– A udaja? – nasmeši se on oprezno. – Zar ti je pomisao na život sa nekim toliko strašna?
Pogledao ju je nekako setno. Ovako umrljana bojama i kose skupljene u opuštenu punđu, baronesa je izgledala manje oholo. Gotovo da bi mogao zamisliti… Ipak otera od sebe lude pomisli.
– Ne vidim sebe tako – ona načas zatrepta očima zelenijim od prolećnog lišća, oivičenim dugačkim trepavicama. – Sestra je od mene starija samo dve godine, a već ima troje dece i na putu je četvrto. Brat se uskoro ženi, nadam se da će imati puno dece, pa će majka i otac lakše podneti pomisao na moje usedelištvo.
– Šteta – reče Sem posmatrajući njenu sofisticiranu lepotu. – Ceo London priča o tebi. Ledena lejdi. Niko više i ne može da prebroji odbijene udvarače.
Ona otpuhne umorno, a jedan pramen plave kose joj odleprša sa obraza.
– Usred smo prolećnog dela sezone. Peta godina besomučnog šivenja haljina i odlazaka na balove, večere, koncerte. Pitam se kada će roditelji već jednom odustati od mene. Za sve to vreme niko mi nije prirastao srcu.
Ubacila je četke u kantu sa vodom, da sačekaju Mildredine vredne ruke, pa konačno odloži kecelju preko stolice, ostavši samo u jednostavnoj bledoplavoj haljini, čiji je gornji deo isticao nežne ženske obline.
– Nemaš nijedan valjan razlog da odbijaš svakoga ko ti priđe… Možda ima i onih kojima bi imponovalo da imaju ženu umetnicu.
– Nema takvih u mojim krugovima, veruj mi. Uostalom, zašto pričamo o tome – reče ona brzo, želeći da promeni temu. – Nestaje mi boja, Sem. Nadam se da ćeš misliti na mene kada dođe roba iz Francuske.
– Znaš da uvek mislim – reče on spreman da krene, videći da je njegovo prisustvo postalo suvišno, pa se nakloni praveći teatralne krugove u vazduhu. – Sve za Vas, Ledena lejdi. Poljubio bih Vam ruku, da nije sva od boje.
Uvek je lakom šalom ili porugom prikrivao svoje divljenje prema baronesi. Čak i ovako umrljana bojom, Alanis je bila najlepša žena koju je ikada video. A video ih je mnogo u svom slikarskom svetu. U njenim krupnim zelenim očima mogao je da prepozna bljesak sanjalačke umetničke duše, da bi se već u sledećem trenutku ta nonšalancija i oslobođena stvaralačka strast izgubili pod maskom hladnoće.
– Molim te da uzmeš ovo – ona brzo obrisa umazanu ruku čistom krpom pa mu pruži novac. – Ne buni se, znaš da je uzalud.
Nije uzeo novac, pa mu je prišla i spustila novčanicu u džep sakoa. On primeti da joj kosa miriše na boju i limunovu koru.
– Vidimo se, Alanis – reče Sem, glasom dubljim od uobičajenog.
Kad ostade sama, ona ponovo pogleda u platno. Odjednom joj je sve izgledalo beznadno. Ako je uopšte mislila da nekoliko radova pošalje na procenu u London, moraće da bude bolja. Njenim aktovima je zaista nedostajalo života. Imala je znanje tehnika, kvalitetne boje i uslove, ali ne i iskustvo neposrednog posmatranja. Osećala je da tapka u mestu. Čeznula je za izazovom nadmetanja sa ostalim umetnicima, a u stvarnosti mora da krije većinu svojih slika, kako ne bi izazvala skandal.
Atelje u prizemlju letnjikovca na imanju Hejvenovih bio je pun slika procvalih lala, ruža penjačica i raskošnih hortenzija. Cveće je gledalo u nju sa svih strana. Retki posetioci su sa divljenjem posmatrali detalje na slikama, smatrajući kako je slikanje njen hobi i prekraćivanje vremena. Jedino je ona maštala kako slikanje postaje njen život, sva putovanja na koja nije otišla i one sitne slobode koje je mogla da vidi kod građanki, a njoj su, baronesi sa ogromnim mirazom, ostale uskraćene. Svoje najbolje slike skrivala je pod belim čaršafima ili okrenute ka zidu, tamo gde je bila sigurna da ih druge oči neće videti. Tu su čekale i sanjale da ugledaju svetlost dana.
Jer, slikanje kao hobi u svetu aristokratije je bilo uobičajeno i hvale vredno, ali živeti za slikanje i od slikanja, to je samo za niže. Za one koji nisu imali izbora ili ugodnijih izgleda. Za dvadesettrogodišnjakinju su preostala dva meseca sezone bili poslednja šansa da ugrabi život po ukusu svojih roditelja, sestre i brata. Čekala ju je bespoštedna bitka, u kojoj će onima što je najviše vole morati da dokaže koliko greše kada za nju biraju po svome.
Ponovo vrati štafelaj na stranu, vodeći računa da slika bude okrenuta ka zidu, pa otvori široka vrata ka vrtu. Sveži prolećni vazduh začas rastera miris terpentina. Izađe u vrt, da sedne u udobnu fotelju sa jastučićima cvetnog dezena.
– Ah, to cveće… – nasmeši se ona.
Iza vrtnih leja zašušti lišće uređenog perivoja. Drveće je delilo glavnu kuću od letnjikovca i predstavljalo pravu granicu između dva različita sveta. Ovog u kome je bila na svome i onog stranog, gotovo strašnog. Odjednom se naježi, ne od hladnoće, već od slika pred očima, prepunih cveća, mrtve prirode i staklenih vaza.
Bila je na prekretnici, a to je značilo da treba da izabere samo jedan put. Kad krene tim putem, sve što je na drugom ostaće daleko.

