• (0)

    I pre i posle

    400 rsd

    III

    Stanislava je volela svoj posao. Radila je u firmi koja je preživela pogubnu tranziciju. Istina, broj radnika je drastično smanjen, ali što se nje ticalo, izgleda da je bila miljenica sreće. Ništa posebno nije preduzela, osim što je, kao i uvek, marljivo obavljala svoje radne zadatke. U komercijali za nju nije bilo nepoznanice. Odavno se izveštila da posao obavlja, ne unoseći se previše, međutim, ovoga puta nikako nije uspevala da uključi automackog pilota – rutinu. Iz pozadine neprestano su iskrsavale dileme:

    Da li sam mu postala navika? Da li misli na mene? Da li brine za mene?

    Učinila je sve što je bilo u njenoj moći da ga raspameti. Ma i više od toga. Uvukla mu se pod kožu. Od prvog trenutka bilo joj je više nego jasno da je ljubav ono što mu treba, ali i da oko toga nema pogađanja, mora se dokazaiti. Modrice mu je prinela na uvid. Dovoljno?

    Sa druge strane, otišla je tako daleko da je povratak u ustaljenu kolotečinu postao nemoguć. Upala je u sopstvenu zamku. I on se njoj uvukao pod kožu. I to do te mere da je mašta sve češće lutala u budćnost sa njim, a to je bilo nemoguće! Budućnost deci pripada!

    Zbog toga, možda ishitreno i netaktično, možda tek da zatalasa mrtvo more ustajlosti, izazvala je sudbinu, izrežirala je sukob svakoga sa svakim, a samim tim i suočavanje svakoga sa samim sobom. To je imalo za cilj da ih izbaci iz ravnoteže, iz ustaljenog načina života, da ih uplaši, učini nesigurnim, ubije samopouzdanje, da u njima zavlada haos, da u njoj potraže smisao i svrhu svog postojanja. Da li je uspela? Šta da preduzme, ako jeste? A šta tek ako nije? Gde to, dođavola, vodi? U šta se pretvara?

    Pitanja su se umnožavala, a nisu nudila nikakvo razrešenje. Nisu nudila nikakvu ideju. Šta u stvari radi? Čitav sticaj okolnosti, čitava situacija se uveliko uozbiljila, a ona još nije imla konkretan plan. Instinktivno, sledila je nekakav nejasan osećaj da je sve što se dešava veoma povoljno za nju, iako ne zna šta konkretno hoće, a samim tim, ne može da zna ni kako do toga da dođe. Nije joj preostajalo ništa drugo do da deluje u trenutku, bez promisli, bez mogućnosti da događanja staloženo sagleda, razmisli i donese svrsishodne zaključke, a ipak, nešto joj je govorilo, da je sve u najboljem redu, mada to ni izbliza tako ne izgleda. Deca moraju dobiti budućnost!

    Koleginica je konačno ustala i sa izveštačenim osmehom izvinjenja otišla na svoju piš-puš pauzu od pola sata. Odmah je uzela telefon. Uključila ga. Sačekala dok se ažurira gomila Milanovih propuštenih poziva i poruka. Otvorila je prvu pristiglu, ali nije stigla da je pročita. Nokija je zavibrirala. Trgla se i mahinalno primila poziv.

    ‒ Živa li si? – bio je to Milan. Zvučao je dramatično.

    ‒ Ja sam majka njegove dece. – smireno je odgovorila. – Brine, nego šta nego brine ‒ ispod reči protekle su misli.

    ‒ Kad ću da te vidim? – odapeo je kao zapeta puška.

    ‒ E, to se ne zna.

    ‒ Ej, bre, hoću da te vidim. – glas je odisao odlučnije nego ikad. Ponesen, dodao je. – Hoću te samo za sebe.

    ‒ Ej, ti, otrezni se, ja sam majka.

    ‒ Razvedi se. Kod mene ima mesta za sve. – nastavio je još odlučnije.

    I to je bilo deo onoga što je želela da čuje, međutim:

    ‒ Taman. Pa da se namestim onom zlu što živi odmah pored tebe, zar ne? – odavno je imala spreman odgovor na takvu ponudu.

    ‒ Neko rešenje valjda postoji. – odlučnost je splasnula.

    ‒ U Holivudu svakako, ali u životu… Hajde, priberi se. Nije to tek tako. Deca nisu koferi. Posao, školica, odjave i prijave, lekarski kartoni, sud… Ne ide to tako kako ti misliš. Život je zajeban režiser. Deci je potrebna sigurnost.

    ‒ Hoću te, bre!

    ‒ Kad bude prilike… sačekaj… – bio joj je potreban trenutak pribranosti. – odmakla je telefon, ali ne predaloko, izveštačenom ljubaznošću dobacila nikome: „Sačekajte trenutak, molim” pa prinela telefon ustima. – Moram da prekinem.

    ‒ Hoću te, bre!

    ‒ Ljudi čekaju.

    ‒ Kad ću da te vidim?

    ‒ Zvaću te.

    ‒ Kad?

    ‒ Kad budem sigurna…

    Prekid veze je produžila u gašenje telefona. Osmeh joj je ukrasio lice.

    Zagrizao je… zagrizao je do koske… ‒ pomislila je.

    Ovoga puta nije presekla misaoni tok, nije se mešala, pustila ih je da se nižu i samo ih je registrovala.

    Ali, da li misliti o nekome, brinuti za nekoga, želeti nekoga, dokazuju ljubav? Naravno ne! To samo dokazuje postojanje izvesnih osećanja, a osećanja se nestalna, nepostojana i netrajna, smenjuju se. O čas posla iskopne kao da ih nikada nije ni bilo. Da bi se ljubav dokazala, potreban je solidan, čvrst dokaz. Kakav? Kako se ljubav dokazuje?

    Dugi trenutak bez misli se rastegao.

    Odricanjem! ‒ odjeknulo je niodkuda.

    A onda, misli su ponovo potekle:

    Hm, blesavo zvuči, ali da, tako je. Ljubav se dokazuje odricanjem od svega, osim od onoga ko se voli. Ali, i tu ima prokleta kvaka. Odricanje nije žrtvovanje. Žrtvovanje podrazumeva predumišljeni gubitak manjeg zarad većeg dobitka a to nije ništa drugo nego kalkulacija. A kako dobijeno nikada nije ni približno srazmerno sa očekivanim, za posledicu ima frustaciju, rigidnost i duboko nezadovoljstvo. Odricanje iz ljubavi, doživeljava se kao odbacivanje suvišnog tereta i sreća najveća. Da li je tako nešto moguće?

    Učinilo joj se da je upravo osvešćeni mentalni sadržaj sâm svestan svoje vrednosti i da je sâm sebe tišinom hteo da naglasi.

    Trgla se tada. Svesna da dobrodošle darove nenadanog uvida mora imati u vidu kada bude donosila konačni sud, zatvorila je oči i kao mantru uazastopno mrmljala.

    Istovremeno, ispod reči promicalo je shvatanje da igra ulazi u zonu u kojoj prerasta u zbilju sa mogućim tragičnim posledicama. Još jedan jedini ishitren, brzoplet, nesvrsishodan gest ili radnja može da izazove tragične posledice, a ona još uvek ne zna šta joj je činiti. I dalje mora da improvizuje. U datim okolnostima i datom trenutku da deluje na najbolji mogući način. Da li je to moguće? Da li je to ta famozna intuicija? Da li je zaista toliko moćna? Možda… Možda su upravo planovi, strah od njihovog neizvršenja, iščekivanje projektovanih okolnosti, ono što vodi u sunovrat, u greške i promašaje. Možda upravo konkretizacija načina na koji želimo da dobijemo ono što želimo, jeste ono što je ometa da iskaže svoj pun potencijal, da nevidljivom nitima manje ili više sinhronizovanih slučajnosti i koicindecija dovede do željenog.