Nataša Vučić
-
(0)Od : Nataša Vučić
Vrtlog života
400 rsdI
Većina jedva čeka petak – početak vikenda, vreme odmora i blagostanja za sve koji su radili proteklih pet dana. Za mene su to oduvek bili uzaludni petkovi i gužva ni zbog čega. Moje kćerkice Anita i Mirna takođe su obožavale petak, jer sledi vikend, a vikendom se ne ide u vrtić. Subota i nedelja su za njih dve bila rajska dobra vremena. Priznajem da sam bila malo stroža prema njima, za razliku od moje pokojne majke – Anite koja me je retko kad grdila, a kamoli udarila. Njenih batina se čak ni ne sećam. Previše mi nedostaje.
Skuvala sam kafu tog jutra i poželela da je popijem u miru i tišini, ali to je, naravno, bilo nemoguće. Naišla je Isidora – moja sestra od strica. Slobodoumna, ekscentrična i neuhvatljiva devojka. I baš kad pomislite da ste je najzad upoznali, ona pokaže još jedno novo lice. Istovremeno zna da bude i mudra i krajnje detinjasta. Takva je, ali je obožavam.
– Mogla si da me pozoveš da zajedno popijemo kafu, a ne da sediš tu sama u mrtvoj tišini – sela je preko puta mene i spustila telefon i ključeve na sto.
– A otkad ti ustaješ ovoliko rano? – namrštila sam se.
– Otkad sam počela da ležem u pola devet uveče, draga moja. A noćas nisam ni spavala. Jedva sam čekala da svane i da dođem kod tebe.
– Isidora, šta se dešava sa tobom u poslednje vreme?
– Zakuni mi se prvo da će ovo ostati između tebe i mene, i da nećeš reći nikome, ali baš nikome.
– Jesam li te ikada izdala?
– Nisi – tiho je odgovorila. – Trudna sam – promucala je i pocrvenela.
– Jesi li sigurna?
– Sigurna sam i izvršiću samoubistvo.
– Nećeš! Reći ćeš mi prvo ko je otac deteta!
– Naravno da ti neću reći – odmahnula je glavom.
– Reći ćeš mi ako misliš da ti pomognem!
– Nema meni pomoći, sister.
– Isidora, daj uozbilji se, molim te, odrasla si devojka!
– Čekam Savino dete.
– A Sava je?
– Upoznala sam ga ove godine na moru.
– Odakle je?
– Iz Kragujevca. Bio je dobar mladić i obećao mi je da će doći ovde, ali…
– Rekla si mi sada da je bio dobar mladić. Šta se desilo?
– Doživeo je saobraćajnu nesreću i poginuo na licu mesta – oči joj se napuniše suzama.
Brzo sam ustala, sela pored nje i čvrsto je zagrlila.
– To dete mora da se rodi, Isidora. Branislav i Sonja su razumni ljudi, shvatiće.
– Neće, nego će me izbaciti iz kuće!
– Lepo ćeš im objasniti, Isi.
Odmahnula je glavom. – Nisu oni Anita i Slobodan.
– Znam da nisu, ali… Oh, draga moja… Žao mi je… Ko ti je rekao da je poginuo?
– Njegova sestra mi je poslala poruku – obrisala je suze. – Nego, ja imam jedan plan u glavi. Razmišljala sam da se što pre udam, jer jedino tako mogu da izvučem živu glavu.
U tom trenutku je naišla Sonja – Isidorina majka a moja strina.
– Devojčice moje – poljubila nas je, sela i zapalila cigaretu.
– Nisi u menjačnici, Sonja? – upitala sam je.
– Nisam. Alfredo me je zamolio da bude pre podne. Po podne ide sa Marinom kod kumova – odgovorila mi je i pogledala Isidoru. – Gde ti je brat?
– Sigurno spava – promrmljala je Isidora.
– Zašto me lažeš, Isidora!? Nije ni dolazio noćas kući.
– E pa baš me briga! Nismo više deca da nas stalno proveravaš i kontrolišeš!
– Kako to razgovaraš sa mnom, Isidora!? – zagrmela je Sonja. – Jesi li poludela!?
– Gušite me! I ti i Branislav! I samo da znaš… planiram da se udam, i to što pre! – ustala je Isidora uznemireno i otrčala iz sobe.
– Izvini, lepotice – ustala je i Sonja. – Idem da razgovaram sa gospođicom. U poslednje vreme je postala mnogo čudna – poljubila me je i otišla.
– Hvala Bogu – uzdahnula sam i popila na brzinu onu hladnu kafu.
Mrzim da pijem hladnu kafu!
– Dobro jutro – čula sam glas svog dragog mužića Dušana, ali kad sam se okrenula, shvatila sam da je neraspoložen.
I danas je ustao na levu nogu.
– Jutro – uzvratila sam mu istim tonom.
– Otišao sam – jedva je izgovorio rečenicu. Obukao je sako i izašao iz kuće.
Dušan i ja smo malo više od pet godina u braku i imamo dve prekrasne devojčice – Anitu i Mirnu. Anita je starija od Mirne nepuna dva minuta. Bili smo srećna porodica do pre godinu dana. Dušan je počeo da radi od jutra do mraka i to me je dovodilo do ludila. Prebukiran je poslom i jako malo vremena provodimo zajedno. Pritom je i podigao silne kredite od raznih banaka, pozajmice od sumnjivih ljudi kako bi bio uspešan u poslu i hvalio se kako je vlasnik firme. Retko kad odemo do restorana ili zbrišemo negde vikendom van grada. Strast, a bojim se i ljubav koju osećam prema njemu počela je da se gasi.
-
(0)Od : Nataša Vučić
Nije lako sa škorpijama
500 rsdAnitu, našu heroinu, probudio je zvuk telefona, i još sanjiva, podigla je slušalicu i mrmljala nešto, čak i njoj samoj nerazumljivo. S druge strane je dopirao glas njene tetke Marije.
– Doći ću danas, tetka, obećavam ti. Evo, čim doručkujem i popijem kafu. – odgovorila je i nakon kraćeg razgovora spustila slušalicu.
I odmah posle doručka i jutarnje kafe, otišla je kod Marije i Ivane.
Ivana, Anitina sestra od tetke, mala duša, kako je ona zvala, nije bila željna bombona, čokolade, putovanja, rolera, trotineta… Bila je željna pažnje, ljubavi i čašice razgovora.
Anita je kod svoje tetke uvek bila dobrodošla. Tetka je očuvala i volela je isto onoliko koliko i svoju kćerku Ivanu.
Tog popodneva Anita i nije bila baš raspoložna. Sedela je u prelepoj crnoj haljini, pripijenoj uz telo, a spuštene lokne su joj padale niz lice. Ustaje i staje kraj ogledala.
Pomalo je bila izgubljena u nekom, za nju, nepoznatom svetu. Tražila je svoje mesto pod suncem, tražila je ljubav koja će je grejati iskreno, pomoći joj da sve okrutnosti ovoga sveta zaboravi. Nekog sa kim će moći da podeli sve ono što krije duboko u sebi. Nekog ko će joj pokloniti svu svoju ljubav i nekog kome će verovati, ko će je nasmejati i razumeti u trenucima kada su joj oči zamišljene i tužne.
Veoma je lepa, vesela, zrela i odgovorna devojka. Optimista je i pravi borac. Uverena je da se jedino radom može ići napred kroz život. Odlučna, strastvena, posesivna, smela, a ponekad i sklona spletkama. Dosta je tajanstvena, i voli da istražuje. Intrigantna, uporna, ponekad arogantna, ali i talentovana za svoj posao. Voli da nameće svoju volju, ne zato što je loša, nego zato što smatra da je u pravu.
Sa njom se ne treba poigravati, jer kada prestane da se interesuje za nekoga, to je pre iz razočaranja nego iz dosade. Zavodi vrlo vešto. Plete mrežu oko žrtve, jer osobu koja joj se dopadne, smatra plenom i uživa ako uspe da ga se dokopa.
♣
Slobodan Vučković – čovek koji ne koristi mnogo reči, ali zna da bude veoma temperamentan kada mu dosadi. Dupla Škorpija u horoskopu, ali i u životu. Njegova najveća mana je veliki ponos… Jer mi, čim pročitamo prvu rečenicu neke knjige, već nam je donekle jasno da li ćemo nastaviti sa čitanjem ili ćemo knjigu vratiti na policu da sakuplja prašinu. Tako je i sa upoznavanjem – ako vas neko prvom rečenicom oduševi, već je završio veliki deo posla. Slobodanu su oduvek zvezde bile naklonjene i to mu je predstavljalo najmanji problem.
Istrčao je tog popodneva iz svoje sobe vidno uznemiren.
– Majko, je l’ znaš gde mi je auto? – upitao je Slobodan Zoricu neraspoloženo.
Zorica je nekada bila prava lepotica, a nakon tri porođaja i dalje je bila privlačna, uglađena gospođa iz visokog društva. Nije mnogo radila, pa je imala dovoljno vremena da se bavi tračevima sa komšinicama. Ponosna je majka sinova Slobodana i Branislava i kćerke Olge.
Uživa u statusu koji joj je suprug pružio svojim radom, ali ne veruje previše u ljubav.
Zahvaljujući njenoj ženstvenosti možete se prevariti i pomisliti da imate pred sobom ženu koju zanima isključivo moda, džet-set, jer je uvek doterana, deluje površno, priča o svakodnevnim problemima na veseo način, samouverena, sa pozitivnim stavom prema životu. Iza te vesele i dobrodušne osobe krije se jak karakter, žena koja zna šta hoće. Sve što ona kreira u svom umu zna da realizuje i da dobro unovči. Ona može biti ponekad izrazito lenja, jer od svega najviše voli uživanje i sve što radi ima za cilj da stvori dobru materijalnu osnovu kako bi dobro i udobno živela. Imala je dobar izvor prihoda u vidu situiranog supruga, nije se preterano angažovala na poslu. Probirljiva je, pomalo snob i voli da je u centru pažnje. Sklona je da dramatizuje događaje, da očekuje da joj svi poklanjaju pažnju. Kada je potrebna drugima, tu je da se nađe pri ruci, ali i to je deo njene želje da pokaže kako se bez nje ne može.
– Sine, Bane je morao da skokne do faksa. – odgovorila mu je Zorica.
– Uopšte me to ne zanima. Ima Žarkov auto, pa može ceo dan da skače. Hiljadu puta sam rekao da se moj auto ne uzima bez MOJE dozvole! – obukao je jaknu i izašao iz kuće.
Morao je da uzme očev auto.
Bio je to trenutak nepažnje kada je udario auto ispred sebe. Oboje su izašli iz automobila vidno nervozni, ali kada su im se pogledi sreli, usledio je obostrani, blagi, smešak.
– Pazi kako voziš! – rekla je Anita ljutito, i krenuvši da pogleda svoj auto, noga je zabolela i morala je da sedne.
– Izvini… – osmehnuo joj se Slobodan, jer mu se dopala na prvi pogled.
– Daj da odemo do ambulante. – ponudio se da joj pomogne, a Anita, pošto je bila bespomoćna, morala je da prihvati.
Tokom pregleda, Slobodan je Anitu čekao ispred klinike.
Izašla je iz ordinacije pola sata kasnije.
– Uganuće, kaže doktor da sam dobro prošla. – rekla je umorno.
– Taksi te čeka, a za auto ne brini… Biće ispred tvoje kuće za nekoliko sati.
Anita je zapisala svoju adresu, dala mu papirić i otišla.

