• (0)

    Prvi album benda The Gutljaj

    900 rsd

    Od potkorvlja do osnovne škole je bilo četrdeset pet minuta hoda. Dečijeg hoda, malim nogama.

    Sa brojem cipela četrdeset šest, to je negdje oko dva kilometra. Ali sa malim nogama, to je milion. To je sto. Oba puta uzbrdo. U školu i iz škole. Uzbrdo.

    Na putu do škole se nalazi rajski vrt. Nalazi se Eden. To naravno, nisam shvatio u početku. Prvo sam mislio da tu vježba vojska, baca atomske bombe na lutke obučene u fašističke uniforme. Postavi lutke i onda kanaderom. Kad ne gase požare po zadarskoj okolini, voze atomske bombe i vježbaju gađanje neprijatelja. Zbog toga je cijeli taj žicom ograđeni prostor, kao u rasulu.

    Svaki dan cijela tri minuta sam prolazio uz žičanu ogradu atomskog poligona. S vremena na vrijeme bih stajao uz žicu, omađijan prizorom ogromnih strojeva koji se čudovišnom robotskom rukom, hrane željezom starih automobila, šporeta, limenih bačvi. Trpaju sve u svoje čeljusti i stiskaju, žvaću, krše, krckaju, preživaju, sve dok ne iseru metalnu kockicu.

    To su roboti koji jedu metal i onda sve izađe vanka u obliku kockice.

    Časna riječ! Više volim Hitlera nego Tita, ako lažem, govorio sam škvadri na selu.

    Pet glava, sa pet prljavih, prašnjavih šiški me je gledalo širokih zjenica, zamišljajući kakvi li su ti roboti koji jedu metal i tako se hrane. Škvadra, od uha do uha, musava, krljavih mlječnih zuba, rasparanih majica u plastičnim „Jugoplastika“ šlapama ljeti, a zimi u „Borovo“ cipelama.

    U atomski poligon je prvo ušao Dalibor. Cijelu sedmicu, i radnu školsku subotu, pričao je o tome. Inače, radnim subotama sam malo kad bio u školi. U petak popodne bi ćaća i mate sjeli u narandžastog stojadina sa nekim smeđim kožnim krovom, mene sjeli iza i da „mučim“ do sela. U autu se ništa nije smjelo čuti, da bi se bolje čuo motor stojadina. Da se raspozna koji sumnjiv zvuk, a takvih je bilo podosta. Drugarica učiteljica je prvih nekoliko roditeljskih sastanaka to prigovarala materi, ali je kasnije odustala.

    Dalibor je pričao da je to Raj na zemlji. Našao je puno frenja, sve porcelanke i mačije oči, našao je papira, blokova milion, neki balina, cijela kutija. Ići će ponovo u subotu, ali mora stići prije dva jer do dva rade. Ima još svašta tamo i tek je zakorčio u Raj.

    Kako smije ući tamo, pomislio sam. Zar se ne boji kanadera sa atomskim bombama? Šta ako pomisli da su neprijateljski vojnici koji stoje tamo kao mete, pravi? Idem i ja s njim, nije Dalibor hrabriji od mene, iako ima starijeg brata, a ja sam sam.

    Bio sam u subotu ispred vrata Raja, kako ga je Dalibor zvao. Došao je brzo, nisam ga puno čekao.

    Jesi ponio para, pitao je.

    Zašto mi trebaju novci? Imam, ali to je za sladoled.

    Zato jer kad izađeš, sve što imaš popizaju ti i onda koliko je teško to što si našao, toliko platiš. Koliko si ponio?

    Pa za sladoled, reka sam ti.

    E, a za koji sladoled?

    Ušli smo polutajno, jer djeca ipak nisu smjela ući tamo, makar išli u četvrti razred osnovne škole. Dalibor je odmah zamakao udesno i ušao u prvu prostoriju. To je bila ogromna metalna tenda, sa tankim limovima sa krajeva koji su štitili od vjetra i kiše. Bila je dovoljno visoka da se kamioni mogu kipati unutar nje. Ispred mene je bila planina papira. Raznih. Od novina u svežnjevima, vraćenih kao neprodate, paragon blokova sa gomilom brojeva crvene boje u ćoškovima. Priznanice, Otpremnice, Zapisnici, Knjige održavanja. Bezbroj.

    Znao bi se ponekad naći i po neki strip. „Stripoteka“ obično. Poneki srećnici bi pronašli i nekog Zagora kome je falilo par zadnjih strana, ali te stranice nisu ni bitne. Tu uvijek nacrtaju kako Duh sa sjekirom i Čiko odlaze natrag u Darkwood, nakon obavljene misije. Ja sam jednom našao pola Mister Noa i to je bilo sve. Ubrzo smo se izdovoljili papira, a to smo shvatili kad nam je uskoro postalo preče da se, sjedeći guzicom na nekom kartonu, spuštamo niz papirnu planinu, nego da kopamo po tom brdu tražeći što zanimljivo.

    Prešli smo u dio sa metalnim dijelovima. Odmah do papira bili su metalni dijelovi, također gomile, posvuda. Odlivci, dijelovi koji bi bili višak od nekih štancovanih limova, spiralni opiljci strugotina. Tu su se često mogli naći balini, kuglice iz nekih raspadnutih ležajeva. U ostale dvije prostorije su bili plastični i razni drugi dijelovi. Tu je bilo najbolje. Tu su se pronalazile frenje, štipalice koje bi nosili materi, letve i letvice, dijelovi lamperije koji su bili isječeni na istu mjeru pa se od njih mogao napraviti ljep zid zamka iz kojeg bi Zagor istjerao Helingena.

    Na kraju parcele opasane žicom, bio je veliki plato sa brdima šasija, kamionskih prikolica bez točkova i podnica, školjki od veš mašina i frižidera, tučanih kada.

    Mediteran hoću peške da pređem,
    Mediteran hoću peške da pređem
    bosim nogama peške da pređem,
    snagom mora i Sunca, peške da pređem

    Na svakoj polovini tog platoa, na sredini, stajale su dvije velike prese kojim je rukovao strojar. Prvo bi hidrauličnom rukom zahvatao sve to željezo i ubacivao u stroj, a kasnije bi taj otpad presovao u male kocke pogodne za skladištenje i transport do topionica.

    Veliki zadarski otpad. Na pola mog puta do škole.

    Raj.

    Odrasli ljudi imaju osobinu da se brzo izdovolje stimulansa za kojim su toliko čeznuli. Odrasli ljudi kupe nov automobil i posle mesec dana, to je već, nekako, običan automobil. Nije više novi auto.

    Djeca se ne razlikuju po tom pitanju puno. Samo je kod nas djece to bilo srazmjernije. Nama treba makar pola godine, da se nečeg tako strašno čekanog, izdovoljimo.

    U raj sam skoro sasvim prestao dolaziti. Uvijek isto. I nije to Raj, to je valjda svima jasno. To je veliki zadarski otpad.