• (0)

    Mango plesač

    1.090 rsd

    Glava 1 – Poklonik

    – Da li biste voleli kremaciju, gospodine?

    Indijski vozač limuzine Hardžit posmatra me u retrovizoru. On je Sik; ispod njegovog turbana nalazi se čitava religija. Pre samo nekoliko minuta, pokupio me je na aerodromu; sada se sporo vozikamo kroz žutu supu Varanasija. Brišem lice „klineksom“, želeći da to mogu i s ostatkom tela. Muči me džet-leg i što više vode ločem, to se dehidriraniji osećam.

    – Ne, hvala – smešim se. – Nikad se ne kremiram na prazan stomak.

    – Tri hiljade leševa se svakog dana spali na reci Gang, gospodine – kaže Hardžit. – Dobra je karma umreti u Varanasiju…

    – Imaću to na umu, ne brini.

    Gledam kroz zatamnjena stakla limuzine. Varanasi je divan pazuh: vodeni bizoni veličine kamp prikolice ubacuju se u saobraćaj praćeni oblacima muva. Vrišteći bilbordi reklamiraju mobilne telefone, ajpode i najnovije softvere. Prodavac voća zamahuje pesnicom na tri majmunčeta koji mu kradu banane i pomorandže. Policajci u kaki uniformama duvaju u srebrne pištaljke i okomljuju se na pešaka koji kanda krši propise.

    Žega je paklena, vlažan dan, prašnjav, nepodnošljiv. Na uskom trotoaru muškarci hodaju držeći se za ruke kao bezbrižni dečačići. Autobus s povraćkom na boku staje tik do nas. Izbrojao sam šesnaestoro ljudi kako leže na krovu, povrh torbi, kofera i lubenica, ali i po ovoj vrućini se smeju i mašu.

    – Prvi put u Indiji, gospodine?

    Klimam glavom i pomno posmatram Hardžita, Sika. Visok je i nos mu je ogroman, brada mu je savršeno negovana. Uniforma mu je crna kao njegova aura. Ima nečeg ponositog i elegantnog u njemu. Pogled Sika u retrovizoru je previše direktan, usta su mu previše snishodljiva – sviđa mi se čova.

    – Smem li da priupitam da li ste ovde zbog posla ili zadovoljstva, gospodine?

    – Nisam siguran zašto sam ovde, da ti pravo kažem. – Otpijem dobar gutljaj iz boce negazirane vode. Limuzina me vozi do ašrama Šri Baktija na tri sata vožnje na sever od Varanasija. Auto je poboljšani „ambasador“, elegantan ali snažan – lekcija iz istorije na četiri točka, s fensi mini barom, majušnim bočicama džina „Bifiter“, singl malt viskija i kesicama užeglog kikirikija.

    Uočavam ogromnu reklamu za „Bajerov“ aspirin na naslonu vozačevog sedišta. Brendovi su svugde u ovom svetu. Njihova važnost možda bledi, ali su i dalje kuga i lepra savremene civilizacije. To bih ja najbolje morao da znam, to je nekad bio moj svet.

    – I onda, koliko planirate da ostanete u svetom ašramu, gospodine? – Hardžit ne odustaje, sada me baš proučavajući u retrovizoru.

    – Verovatno dva ili tri meseca. Nadam se da ću uspeti da se sastanem sa Šri Baktijem.

    – Da se sastanete, gospodine? – Sik podiže jednu zbunjenu obrvu.

    – Da, unutrašnji pogled, mislim da se to tako zove…

    – Ali ne treba to da očekujete, gospodine. Mnogi poklonici su živeli u ašramu i po dvadeset i više godina a da nisu uspeli da ostvare lični sastanak s Bagavanom.

    – Ali moram da postavim Šri Baktiju jedno veoma važno pitanje.

    – Svako misli da mora da postavi Bagavanu jedno važno pitanje, gospodine.

    „Ambasador“ je opet usporio kroz saobraćaj, nastavljajući da ulazi sve dublje u smog poput pogrebne procesije. Zdesna, vidim ubav hram s mahovinom prekrivenim zidovima i raspali bioskop koji prikazuje hinduske porniće. Pljusak može da počne svakog časa. Kiša je kao besna vodica za usta što lije iz Božijih usta, kažnjava sve što je na vidiku: rikše, motocikle, kolica, krojače, školarce. Posle nekoliko minuta uveren sam da će kišne kapi probiti krov automobila i načas pomislim da će voda ući u kola kroz vrata. Voda brzo raste i odjednom ne mogu da dišem; smeđa je, ta voda, i mutna, jedna riba dolazi na površinu i izbezumljeno zuri u mene, a ja želim da ispustim krik, ali ne mogu zato što mi je sva voda Ganga u ustima. Hardžita nema, a ja ne kapiram šta se to dešava. Ako je ovo vizija, moja budućnost izgleda zdravo mokro, tako da mora biti da me je spopao jedan od mojih retkih napada panike. Čudno, ali moje anksioznosti su se pogoršale kada sam učinio pravu stvar i prodao marketinšku agenciju, kao da bilo ko zna šta je prava stvar u ovom bipolarnom svetu. Možda će me potraga za prosvetljenjem u indijskom ašramu učiniti još veći narcisom nego što sam bio?

    – Gospodine? – Sik me gleda u retrovizoru. – Da li vam je dobro?

    Otvorio sam oči.

    – Nikad… bolje.

    Neki čovek u odelu prilazi prozoru i pruža mi biznis posetnicu. U licu je plav kao Krišna. Odmahnem glavom i on samo produži do sledećeg automobila.

    – Loše vreme, ha? – nasmejem se prema vozaču.

    – Ne postoji loše vreme, gospodine. Samo Božije vreme.

    – Da li je to citat Šri Baktija?

    – Ne, to je citat moje babe.

    Kiša polako prestaje, čujem nebesku tišinu. Voda kaplje s ulegnutih dalekovodâ, majmunčići izlaze iz skrovišta, i – kao čarobnim štapićem – svi zvuci se vraćaju: trube automobila, lokalna hip-hop muzika iz bezbrojnih šupâ, zujanje mopedâ poput besnih osâ, i odjednom mi sviće da nisam u Indiji: ja sam u parodiji Indije. Uskoro, sveta krava će leći ispred „ambasadora“ zahtevajući da joj prilježno izmasiramo leđa. Bolivudski plesači s lascivnom količinom grudnih malja će skočiti s mopeda koji voze veoma, veoma sporo: indijski sveti isposnici, sadhui, kapnuće mi kiselinu u čaj dok me s ljubavlju blagosiljaju – samo je pitanje vremena kada ću biti usisan u neki stari broj Nešenel džiografika da zauvek nestanem bez traga i glasa.

    Sat kasnije, vozimo se uskim auto-putem kome nema kraja. Upijam zelena pirinčana polja, male prljave hramove i predivno drveće manga, raštrkano kud god pogledam. Dva školarca gone snažne motocikle smejući se kao ludi. Žene odevene u sari unose kante s vodom boje rđe u neku kolibu. Suvlje je i vlažnije nego pre; tlo je crveno poput bakra i sve je pokriveno tankim slojem biblijske prašine.

    – Pa, osim vašeg ’važnog’ pitanja, smem li da priupitam zašto želite da posetite Šri Baktija, gospodine? – Hardžitov glas stiže pravo niotkuda.

    – Pa, zbog malo meditacije i mira u duši, valjda.

    – Zašto samo ne gledate u talase okeana u vašoj zemlji? To bi bilo mnogo jeftinije, zar ne, gospodine?

    – Možda, ali potrebno mi je vođenje, tako da umem bolje da umirim um. Strašno mi loše ide u sadašnjosti.

    – Ali šta ’u sadašnjosti’ ima toliko važno, gospodine?

    – To je sve što imamo, Hardžit, a osim toga hteo bih da se približim svojoj božanskoj suštini.

    – Ko kaže da imate božansku suštinu, gospodine?

    Zakikotao sam se i protiv volje. Hardžitova faca ostaje ozbiljna i on nastavlja: – Znači, ako vas dobro razumem, došli ste u Indiju da naučite da ne razmišljate?

    – Moglo bi se tako reći, da.

    – I znači zato dolazite da se sretnete s Šri Baktijem, da… nađete tišinu za koju verujete da je indijska?

    Uzdahnem i odlučim da promenim temu. – Reci mi, molim te, da li si u životu bio u ašramu, Hardžite?

    – Zašto bih ja radio takvo nešto, gospodine?

    – Iz radoznalosti, možda?

    – Ja sam Sik.

    – Trebalo bi i da ja budem hrišćanin, pa eto…

    – Vi ste zapadnjak, gospodine. Vama treba nešto da ispunite prazan život. Pokoja molitva i nešto ’pudže’, a onda ćete se vratiti na vaš zapad s blagoslovom gurua i pravićete se da ste videli Svetlost.

    Prolazimo pored klinike za leprozne i uspavanog gradića s posterom Šri Baktija. Love ever, hurt never. Ogromna zmija leži mrtva pored puta, spljoštio ju je neki auto ili moped. U daljini neki seljak mlati magarca ispod drveta.

    Još jednom zastajemo. Spuštam prozor i udara me debeo zid vlage i zapahne zagušljivi smrad urina. Nekoliko prosjaka pojavljuju se niotkuda razmećući se siromaštvom. Jedan od njih ima spektakularnu zečiju usnu i baca mi u krilo gomilu razglednica u nadi da ću da mu platim. Nasmejem se i zavrljačim mu ih natrag. Samo minut kasnije moj taksi je opkoljen siročićima i nasmešenim čistačima cipela.

    Završavam tako što prodavcima dam po petsto rupija, što je sumanut iznos za 90% ovdašnjeg stanovništva, ali želim da usrećim ljude – ne samo svojim parama, već i time što sam barem mala svetlost u ovom okrutnom svetu, ako to ne zvuči suviše pretenciozno.

    Hardžit zuri u mene u retrovizoru.

    – Da li sam nešto pogrešio? – pitam.

    – Ne volim da mi se stranci ovuda razbacuju parama, gospodine.

    – Zašto ne?

    – To pokazuje nepoštovanje.

    – Ali ja zaista nisam mislio ništa u tom pravcu. Samo želim da pomognem.

    – Ništa me toliko ne uznemirava kao zapadnjačko saosećanje, gospodine.

    Hardžit se nasmeši samo na sekundu, a onda opet postane Sik.