putopis ostanka, dan drugi

elegantna nesanica prve noći koju provodim sam nakon tvog
odlaska podsjeća me na duge bezbrižne šutnje i duge besciljne
šetnje.
nestrpljivi smo kao miris jorgovana u zraku.
nous voilà dépourvus, solitaires, comme nus tour du monde.
danas se kiša na trenutak provukla kroz suštinski osakaćeno
nebo. previja se u podnožju svemira svedena na kruh, sol i
bijelu buku.
ova jabuka ima koru premazanu voskom. vidim lice, moje je ali
kao da nije.
svako jutro na balkonu me dočeka golub. pogleda me. ja
pogledam njega. on odleti. ja skuham kavu.

putopis ostanka, dan peti

ovo je trenutak koji prethodi zaboravu.
izolirana riječ.
notre amour est éternel.
umoriv.
iz te noći.
otvori prolaz.
dah.
ravnoteža je prepreka.
čisti eter
i
pasolinijev epilog.
ovaj trenutak odsutnosti je tajna lozinka.

* * *

ugasim svjetlo i bude mrak. onda se mrak usidri u očnim
dupljama, ugmiže u nosnice, bude crno pod noktom.
južnije od juga je samo grad od soli i obale rasjeckane oštrim
kamenom. ako se ikada tamo vratim, vratit ću se kao bosonogi
dječak. skrivat ću malu kutijicu u džepu punu šarenog
dječačkog blaga. zakopat ću je ispod stabla mandarine.
ako se ikada vratim, pažljivije ću slušati vjetar koji se savija u
granama palmi, svaki ručak pojesti do kraja i skakati sa rive u
more na glavu. ako se ikada vratim, otvorit ću um kao cestu,
bez otpora i bola, i natopiti zemlju kamenom,
ružmarinom i
tobom.

* * *

tražim sjever od
srebra
i nebo markirano
pticama selicama
raznobojne teglice sa cvijećem na prozorima lebde kao
lampioni
grad se izvija prema moru
i ja postajem ljeto
u koštici breskve
dan se urušava u korake i kalendare i rastvorene zavjese iza
kojih ne vidim nikoga
nešto će se dogoditi
nečujno i zauvijek

* * *

postoji bijela tišina i neuzvraćene ruke požutjelih noktiju.
moram govoriti
tiho. moram
postojati tiho.
okrećem leđa svojoj sjeni i sjena okreće leđa meni.
pogledaj, treba othodati ovu težinu boja.