• (0)

    Zlatana Gavran

    900 rsd

    2.

    Sedi u svojoj radnoj sobi i pokušava da napiše bar stranu, dve. Jedino kad piše uspeva da pobegne od svakodnevice. Žana gleda u prazan papir, okreće se i posmatra praznu, lepo uređenu kuću; iz kuhinje ne miriše ručak koji bi u ovo doba prava supruga i domaćica trebalo da pripremi mužu koji samo što nije došao s posla. Neki čudan miris uvukao se u kuću i danima, iako je provetravala već dvaput od jutros, neće da izađe iz stana. Nije to samo miris duvana, ima još nešto čudno u tom mirisu, neka ustajalost koja kao da godinama nije isterana iz ćoškova zidina stare gradske kuće.

    Ponekad je zavidela Goranu što ima posao u firmi i što nije tu. Njen posao se svodio na redovne, gotovo svakodnevne prevode, za izdavačku kuću. Posla je bilo i moglo se lepo zaraditi. Susreti sa svetskim, uglavnom engleskim, irskim i američkim književnicima probudili su u njoj strast za pisanjem koju je nosila još iz detinjstva. Jedini roman koji je objavila nije doživeo drugo izdanje, a prvi i jedini tiraž kupili su uglavnom prijatelji i poznanici. Potreba za pisanjem bila je jača od potrebe da se stekne slava. Priče koje su nastajale čamile su po zaturenim papirima, izgubljenim diskovima. Pesme po blokčićima čekale su retke prilike da na nekim pesničkim susretima budu pročitane i možda primećene kao nešto što bi se moglo nazvati kvalitetnom poezijom.

    Goran ulazi. Već ritualno, odlaže cipele, ređa ih na svoje mesto ispod cipelarnika, svlači mantil i uredno ga odlaže na čiviluk. Viče: – Stigao sam. Onda, ne čekajući odgovor, odlazi do kupatila da opere ruke. Žana ga posmatra iz radne sobe, na kojoj su uvek odškrinuta vrata, jer joj treba prostora i vazduha.

    On joj prilazi i ljubi je. – Kako ide? – pita.

    – Nikako. Kako je tebi bilo na poslu?

    Goran naširoko priča o svakom detalju i poslovnom razgovoru u firmi kojom upravlja. Nasledio je od oca veliku i uspešnu proizvodnju. Zadovoljan je, i Žana oseća da mu zavidi. Njemu ne nedostaje ništa, ni vazduha, ni prostora, ni ručak koji nije skuvala, ni deca koju još nemaju.

    – Jesi li nešto jela? – pita je.

    – Nisam gladna. A ti? Da naručimo nešto? Nisam imala snage da čeprkam po kuhinji, a sinoć sam isplanirala da napravim musaku.

    Neprijatno joj je. Zna da bi bilo lepo da ju je spremila, da bi mu to značilo. Imala je vremena. I te kako je imala vremena.

    Goran se smešta ispred TV-a i pušta sportski kanal. – Jeo sam na poslu. Ne brini – Već je u teniskom turniru; otkopčava poslednju dugmad na košulji i podiže noge na tabure.

    – Gde si juče bila? Zvao sam te par puta i bila si nedostupna. Kada sam se sinoć vratio, već si zaspala.

    Šta da mu kaže gde je bila? Kod vračare sa kojom treba da skida prokletstvo sa svoje porodice; u selu na kraju sveta, gde odlaze samo oni koji su izgubili i poslednju nadu.

    – Išla sam kod tate na salaš – slaga i oseti krivicu.

    – Otkud to?

    – Išla sam samo da donesem neke knjige.

    Zaista je planirala da ode ovih dana i donese par knjiga Henrija Džejmsa na engleskom jeziku koje treba da citira za neki časopis. Nije puno slagala.

    Goran se zagleda u teniski meč. Ona spusti laptop i krenu u spavaću sobu. Otvori novu Murakamijevu knjigu i posle par stranica zatvori oči. Pomisli na jučerašnji dan, na odlazak u kuću kraj reke gde je ostavila svoju sliku, na silne testove za ovulaciju, kojima je pratila u sat svoj ciklus plodnosti. Unosila je mnogo vitamina, folnu kiselinu, vežbala. Šta još može da učini da postane majka? Ako je jedino rešenje vantelesna, uradiće i to. Čekali su dugo. Završili su sve preglede. I jedno i drugo bili zdravi, prosto se ne da. Nije vreme. A kada će vreme. Nakon četrdesete šanse za uspešnu vantelesnu su manje, oko petnaest posto. Nijednom se nije desilo sve ove godine, šta više čekati? A šta ako ne treba da postane majka, šta ako ne zaslužuje, ako Bog ne da? Šta onda? Kada bi samo mogla zaspati, ali snom bez snova.

    Niz strmu padinu rušilo se kamenje, prvo oni sitni kamenčići, potom sve krupniji. U daljini zavijali su psi ili vukovi. Nekakva sumaglica plesala je po obodima polja, drveće treperilo i lomilo svetlost na iskričave senke. Na nebu nadvili se crveni, kao krv, oblaci. Jato vrana u istom trenu nadlete vrh stene, kao uplašeno kamenjem koje se stropoštavalo u duboki jarak kome se kraj jedva nazirao.

    Starac podiže oči ka nebu i zapeva. Uz buku vrana i rušenje kamenja, njegov glas se uklapao u čudesnu muziku univerzuma. Na njemu stari iscepani kaput, krpljen na više mesta, brada seda i duga, nebrijana godinama i bela kosa do ispod ramena. On uze grumen zemlje i baci ka nebu. Vrane zagraktaše još više i stadoše praviti krugove nad tim bezdanom. On podiže ruke ka nebu i poče pevati još snažnije i glasnije. Oblaci pomodreše i strašni vetar poče duvati. Sitno paperje neko sitno sa grana leteše povrh starčeve glave. Vetar se pretvori u oluju. Kaput zaplesa oko kukova i povijenih starčevih leđa. Onda jedna vrana slete, tik uz noge starca, onda sleti i druga i treća. Krenuše da doleću i spuštaju se kao ono kamenje do njegovih nogu. On ne prestaje da peva. Već mu i na ramena sleteše i na bele kose. Činilo se zatrpaće ga, udaviće ga. On pevaše još silnije, neku pesmu bez reči, ne molitvu, već zov. Tada utihnu, melodija stade, vetar se umiri, nebo postade bistro plavo, a vrane nijedne ne beše. Ne beše ni čoveka sede glave. Samo jedna mrtva vrana ležaše gde behu noge starca malopre.

    Žana se trže iz sna i oseti da je skroz mokra. Jeziv san ju je preznojio do gole kože. Srce joj je jako lupalo. Ona pogleda Gorana koji je mirno spavao. Onda se seti ptičurina i starca koji je pevao. Ustade da popije čašu vode. Nije želela da se vrati u krevet. Mrak u dnevnoj sobi joj zasmeta i ona ustade i upali lampu kraj kreveta. Onda leže i zagleda se u staru fotografiju na zidu. Na njoj je bila slika babe i dede, on u beloj košulji, a baba sa niskom dukata.

  • (0)

    Pričaj mi, more

    450 rsd

    Po završetku grubih radova otputovala sam na kratko u Nafplio. To je bio moj drugi dom, ili prvi. Moj Nafplio, moja mala zvezda, moja sloboda – elefterija. Nije imao puno stanovnika, možda malo preko deset hiljada mirnih i vrednih Grka. Moj gradić je bio ušuškan u živopisnom Argolidskom zalivu, na samom zapadu Peloponeza. U našoj zemlji mnogi ljudi, većina njih, nikad nije čula za ovaj grad. Poznaju ga uglavnom istoričari, ili ljubitelji istorije, a veoma retko oni koji su imali sreće da ih život odnese u ovaj kraj. Nafplio je bio prva prestonica posle oslobođenja Grka od Turaka. Bio je viteški, stameni gradić na samom jugu Grčke, koji je hrabro štitio svoju majku zemlju. Ne mogu da kažem da nisam videla lepše gradove i lepše obale, ne samo u Grčkoj, već i u Crnoj Gori, posebno u Hrvatskoj, ali ovo je bila ljubav na prvi pogled.

    Volim ovaj gradić jer je šaren i ušuškan. Miriše i na Grčku, i na Hrvatsku, ali i na Italiju. Stanovnici se na svakom koraku ponose gradom i hvale svojom istorijom. Nafplio, kao mala luka, u prošlosti je bio veoma bitan gradić od izuzetnog značaja, svedok brojnih pohoda, kako osvajača tako i oslobodilaca. Danas je pun turista iz čitavog sveta koji uživaju u ovoj magnetskoj privlačnosti, a oni koji odu, pa mu se ne vrate, kažu starosedeoci, pate doveka za njim.

    Od jednog takvog sećanja, od jednog davnog kratkotrajnog boravka, krenulo je i moje interesovanje za divni Nafplio. Kažem, ljubav se desila. Poželela sam da ga bolje upoznam, da ga pomirišem, da svim čulima osetim njegove boje, i da potom roditeljsko nasledstvo, u dogovoru sa svojom sestrom, uložim u svoj drugi dom, baš tu.

    Ne bih ja bila ja, da prvo što sam ispitala, nije bila mitološka priča u vezi sa gradom. Kao i svuda u Grčkoj, mitološko tumačenje je početak svakog putovanja u prošlost. Nafplije je bio sin boga Posejdona i Amimone, ćerke Danaja, kralja Arga. Sinovi Nafplija su bili Ejaka i Palamid, koji je imao nadimak Mudri. Palamid je učestvovao u Trojanskom ratu zajedno sa Agamemnonom, Odisejem, Ahilom i ostalim junacima koji su krenuli u pohod na Troju da bi vratili lepu Jelenu. Odisej je bio ljubomoran na Palamida zbog njegove mudrosti i u svojoj zavisti optužio ga da je izdajnik i da je sarađivao sa Trojancima, pa je Palamid, iako nevin, osuđen na smrt. Kada je Palamidov otac saznao da mu je sin mrtav i da je za to odgovoran Odisej, otišao je u Kavo Doro i grčke brodove, koji su se vraćali iz Troje, u gnevu naveo na podvodno stenje. Moram priznati da mi se nije svideo ovakav doživljaj Odiseja. Bila sam opčinjena njime u Ilijadi, čak i u Odiseji, a posebno glumcem koji ga je igrao u filmu Troja.

    Presudno mi je bilo i to što je gradić samo stotinak kilometara udaljen od Atine. Blizu je svim prodavnicama i tržnim centrima metropole, i blizu aerodroma. To je moj gradić iz bajke, sa dva mletačka zamka, arhitektonska mešavina epoha kroz koje je prolazio. Palamidion, nazvan po Palamidu, Odisejevom protivniku, je zamak na brežuljku, na oko dvesta metara nadmorske visine, pravi pravcati zamak. Onaj romantični, baš kako treba, opkoljen velikim kaktusima sa crvenim cvetovima. Kažu da je to bila najveća i najbezbednija tvrđava, ne samo u Grčkoj, već u čitavoj Evropi.

    Prvu kafu sam popila na Trgu Svetog Spiridona, jednom od od najstarijih trgova u Nafpliju. Prvu službu u Grčkoj odslušala u crkvi na trgu, sagrađenoj negde u osamnaestom veku, za vreme mletačke vladavine, a koju je podigla grčka pravoslavna zajednica. I to je bilo dovoljno da zaživim i ovde ostanem decenijama.