• (0)

    Predeo s grobljem

    400 rsd

    DOSTOJNOST

    Parije tumaraju ukrug planetom
    u potrazi za boljim svetom.

    I ko ne može da se snađe
    u Donjecku il’ Damasku se nađe.

    A kad u nevidni svet zaluta,
    ozari ga kraj životnoga puta.

    Paradizo, džennet ili raj
    – izaberi svih lutanja kraj.

    Kad namah napustiš Donjeck grad,
    ostaneš zauvek i mrtav i mlad.

    (leto 2014)

    NOĆNA VRATA

    Na vrata zakucaju ponoćni gosti
    s kapama od kose.

    U jagnjeće kože odeveni,
    vuci misliš da su.

    Kad ono jagnjad
    u jagnjećoj koži.

    Iz tvog su stada.

    Jednim bi ti
    mahom
    jezik
    iščupali.

    LEPOTA I ODLAZAK

    Bila je krotka, svetlucava crnka,
    što je doista retko.
    Uvek kada bih kročio u taj dućan
    u ulici Tavnih kestenova, posebno mi se
    dopadao način na koji je otvarala kutije
    vadeći sijalice iz duboke tmine,
    dok zvezde venu u prozoru, kao hrizanteme,
    u privatnom paklu oktobra.
    Lusteri su blještali kao stotine malih
    kandila – narova – tigrovih kandži:
    mutnožuto i purpurno.
    A ona je samo nežno
    u grla nizala žarulje, vrteći ih
    nehajnim pokretima.
    I sve bi blistalo, kao kad se dugo penješ
    na vrh piramide u pustinji,
    i dospevši gore, skoro bez daha,
    možeš da se suočiš sa sudbinom,
    neizrecivom iskrom,
    da spoznaš lavirinte u kojima caruju
    sumnja, radost ili isceljenje. Potom,
    dok njena senka bledih dlanova
    klizi ulicom Tavnih kestenova,
    ostaješ gore, posmatrajući pustinjsko sunce,
    ćilibar koji gotovo da ne postoji, u tami,
    negde, sam, u dalekoj praznini.
    I ne umeš, nikako ne možeš da siđeš,
    ostaješ tamo, zauvek.

    (Bajina Bašta, 28.2.2006)

    OMAMA

    Mirisi lipa, ko plašt,
    ogrnuli noć.

    Bezmerje
    tišine u tami,
    tame u tišini
    mami.
    Lebde bezglasne krošnje
    lahorom po platnu zida.

    Brižno mi spremaš
    gorko lice
    bezbrižno.

    POVLAČENJE

    Sačinivši plan putovanja
    kofere punimo dahom,
    odmah za oblacima palimo.

    Sa topola i klenova
    za nama požari lišće.

    Senka drveta pline u vodi,
    tik pored naših lica
    dogoreva stablo.

    Sopstvenu kuću niz reku
    ronimo
    uzvodno da se preživi.

    Listovi riju površ,
    potonulom senkom pokriveni
    su naši životi.

    Živom vodom beleg
    vrluda na tišaku.

    Raspadaju se sklopovi na kiši.
    Potop je otac sveta.

    (januar 2014)