• (0)

    Paljenje ambara

    720 rsd
  • (0)

    TRN

    720 rsd
  • (0)

    Ideološki habitus Ive Andrića

    792 rsd
  • (0)

    Fetih

    1.200 rsd
  • (0)

    Bisernica ljubavi

    720 rsd
  • (0)

    Princeza Pakla

    810 rsd
  • (0)

    Kobra

    900 rsd
  • (0)

    Kad mi na um padne stih

    810 rsd
  • (0)

    Očevi rukavi

    720 rsd
  • (0)

    Okamova oštrica

    1.090 rsd
  • (0)

    Nastavi da jedeš

    900 rsd
  • (0)

    Rekom protiče Tisa

    720 rsd
  • (0)

    Postoji ljubav, to si ti

    810 rsd
  • (0)

    Tajna vetrovog kaputa

    720 rsd
  • (0)

    Velika letnja rasprodaja dece

    810 rsd
  • (0)

    Tamo

    1.000 rsd
  • (0)

    Anakonda

    900 rsd
  • (0)

    Niz strminu veka

    720 rsd
  • (0)

    Netrag

    720 rsd
  • (0)

    Knjiga o putovanju dugom 91 dan

    900 rsd
  • (0)

    Bogovi ne postoje

    810 rsd

    A TI PIŠEŠ PESME

    Snalažljivi se snašli,
    klize kroz poredak,
    prave kule i penju se na njih,
    kao sluz ili gliste
    posle kiše smrti i bede
    izlaze na površinu.

    A ti pišeš pesme.

    Bacaju bombe,
    krize, otkaze i pretnje.
    Bacaju koske
    kada uskomešaju se mase,
    pa se onda dugo smeju
    i nazdravljaju sebi u naše ime.

    A ti pišeš pesme.

    Da si bar oteo od brata,
    da si se bar dala moćniku,
    o bar da si druga prodao,
    onom što nema i to malo oteo,
    onog jadnog više tlačio,
    ovoga slepca bar malo gazio,
    da si bar…

    Ali ne, ti i dalje pišeš pesme.

    Proklinje te bližnji pas
    jer ujesti nema za šta.
    Proklinju te otac, majka,
    žena, deca, muž i svet,
    što ne pričaš sa sadašnjošću
    pokorno i ponizno,
    što sa večnošću si na ti
    i osmeh ti niče
    više nego što sme,
    dok pišeš
    bez tržišne vrednosti,
    dok živiš
    bez tržišne vrednosti,
    sve te pesme
    bez tržišne vrednosti.

    SENE

    Moje male sene hodaju Bečom,
    govore nerazumljivim jezikom,
    hodaju u pelenama, haljinicama, šortsevima,
    hodaju po vrtićima, školama i ulicama.
    Moje male sene hodaju Bečom,
    još uvek rastu
    ali slutim da već plaše bečku gospodu.
    Te moje male sene duge kose,
    Prodornih očiju i dobrih ocena,
    sene Arife, Aline, Jamale,
    Babatunde, Jamala, Nikole i Karlosa,
    još uvek rastu ali već plaše bečku gospodu,
    evropsku, britansku i američku.
    Plaše ih njihove pelene,
    male šake i prkosni pogledi.
    Trese se svaka prestonica
    Ovog umirućeg poretka
    na svaki njihov korak, osmeh i reč.
    Iz straha pune silose bombama.
    Bebe se smeju na svim jezicima
    i u svim bojama
    jer neće biti dovoljno bombi,
    za sve te naše sene
    kada porastu
    u zajednički zagrljaj,
    slivene.

  • (0)

    Strip sa margine 3

    800 rsd
  • (0)

    Strip sa margine 2

    800 rsd

    Naš maleni plavi dečkić ponovo je pored svih poznatih junaka i strip serijala iz kolekcije koju ima na raspolaganju uzeo da čita nešto domaće i nešto manje poznato.

    Sada smo sazreli kao redakcija i u ovom, izdavačkom smislu, te vam nudimo mnogo dobrih stripova u mnogo boljem izdanju nego što je to bio prvi broj (a mi smo vam veoma zahvalni za popularnost prvog broja koji se i sada doštampava i na svoj podršci koju ste nam pružili).

    U ovom se nalaze radovi Korine Hunjak, Zorana Aladžića, Miloša Dragojevića, Ivice Sretenovića, Srđana Jerkovića, Ismeta Erdića, Novice Milivojevića, Filipa Andronika, Nikole Gotića, Zorana Jovičića i radovi učenika škola stripa… Ovu fenomenalnu naslovnicu uradio je Aleksandar Anđelkovic majstor svog zanata!

    Strip Blog

  • (0)

    Put u samicu

    720 rsd

    БЕЗ НАС

    Наше двадесетогодишње сене
    још корачају улицама,
    којима нису успели
    да промене име,
    имали смо кључеве без браве,
    браве без кључева,
    врата без собе,
    собе без врата,
    прозоре без завеса,
    завесе без прозора,
    песме без збирке,
    збирке без песме,
    нас без речи
    и речи без нас.

    ПОНЕКАД ВАСКРСНЕМО

    Понекад васкрснемо
    као млада река у свануће,
    прокоцкани осмеси
    у запаљеним
    и потопљеним градовима,
    где су и ловци на уцене
    и разбојници
    остали празних руку,
    када су све недеље
    ваистину биле страсне,
    када су нежним додирима
    самлевене наше кости
    савршено сипиле
    у патетикама пешчаних сатова,
    у монсунима
    читаних једино са усана:
    васкрснемо само понекад.

  • (0)

    Klokotristička onozemlja – Antologija klokotrizma

    1.360 rsd

    Адам Пуслојић

    МОЈА ИНКАНТАЦИЈА

    Једанаест туга ја ћу препатити.
    Доживим ли шездесету, то је мало.
    Тридесету не дочекам ли, то је тако много.

    Једанаест туга ја ћу препатити.
    Дванаесту омирисаћу смртоносно
    из туђих руку, у туђем срцу.

    Једанаест туга ја ћу препатити.
    Немојте због тога дизати прашину.
    Немојте због тога небеса облачити.

    Једанаест туга ја ћу препатити.
    А ви се громовима не гађајте
    И не проливајте крв, у прашину.

    Од мене су и звезде
    Скренуле своје погледе.
    Од мене је и смрт руке дигла.

    ВОЖЊА

    Возио сам на бициклу
    Мртвог човека.
    То је мој бицикл
    Са пола точка.

    На њему су погинули Б. и В.
    На њему ће изгинути Г. и Д.
    А гле, ја и даље возим управо тај.
    Купио сам га изненада
    На дан нечије сахране
    И сада се осмехујем.

    Признајем, дивно је имати
    Ма и Пола Точка
    У које се не можеш
    Ни поуздати.

    Возим криво.
    Возим право.
    Возим кривудаво.
    Крии, крр, ккк, куу, аааа!

    Замишљам срећна лица
    Оних који управо сада
    Превозе јаја, парадајз и кромпир.
    А мени тутнусте једног
    Просто – брбљивца.
    Возиш се ту, са мном,
    Мој мртваче,
    А негде те годинама ишчекују!
    Најпре на доручак,
    Онда на ручак,
    На крају на вечеру.

    После хиљаду година
    Улазим у неки уклети град,
    Шапћући „стигосмо“.
    Мртав човек баци ми неочекивано
    Један свој осмех
    Који је ко зна како сакрио,
    Рекавши изненада

    „Натраг ћу возити – ја“.

    ТРОНОГА МАЧКА

    Ако већ замишљате моју мачку,
    Кажите себи да је сасвим слепа,
    Кажите себи да је сасвим нема,
    Кажите себи да је тако лепа.

    Она је ноћу бела, а дању црна,
    Она је моја кућна помоћница –
    Ја њу шаљем у град по хлеб,
    Ја њу шаљем у село по со.

    Она је господарица моје куће.
    Она увече навија мој џепни сат.
    У вазе ставља цвеће шумско,
    Хлеб и вино на дрвени сто.

    Ако већ замишљате моју мачку,
    Не реците ми никад да је слепа,
    Не реците ми никад да је нема,
    Не реците ми никад да је лепа.

    Не питајте ме никада где живи,
    Не питајте ме никада кад спава,
    Не питајте ме никада, никада
    Где јој је она четврта нога.

  • (0)

    Tajna operacija „Heroin“

    1.090 rsd

    Narednih mesec dana je trener bio prilično nemilosrdan prema Alekseju i Leni, po Zdravkovom savetu, morali su da znaju sve tehnike samoodbrane. Streljaštvo je bilo najteže Alekseju. Ali nije bilo loše. Zdravko kao iskusan inspektor ih je podučavao i trudio se da bude maksimalno profesionalan, pogotovo prema Leni. Za čudo, mala je iz prve ili druge gađala metu. Bila je oštra i agresivna… Lena je u tim momentima razmišljala, kako će pre svega uhvatiti dilere koji ubijaju decu, sa druge strane zaraditi lovu da će negde da otputuje da ne gleda ovo sivilo po Beogradu i demonstracije, pa će lepo na miru moći da piše tajno knjige pod pseudonimom. Zdravko nije pokazivao, ali je bio vrlo skeptičan. Aleksej je prihvatio činjenicu da ovo mora da odradi. Uostalom, bolje i ovo nego da ga kokne nego pre ili kasnije od krupnijih dilera? Možda mu je ovo način da izađe iz cele te priče? Ubedio je sebe da tako mora biti i dao maksimum od sebe, što mu nije bilo teško da uđe u formu jer su Lena i on vežbali svaki dan u teretani. Tehnike samoodbrane i napada su savladali. Još malo vežbe oružjem, i to je to. Nakon toga, dolazi momenat kada kolege obučavaju Zdravka, menjaju mu ličnu kartu, više se neće zvati Zdravko nego Žarko. Oblačiće se kežual, sportski, od sada kreće da pušta kosu i ređe da je pere, što važi i za Lenu, jer moraju da izgledaju kao narkosi. Aleksej je već upoznat sa pola ekipice dilera i narkosa i njemu veruju. On će ih odvesti. Lenu će predstaviti kao svoju ribu, a Žarko im je zajednički prijatelj koji će im kumovati na svadbi, krupni diler u usponu i povremeni konzument, da niko ne posumnja, jer koji diler nije konzument? sve troje su morali da igraju igru da su navučeni. Alekseju neće biti problem da glumi narkomana i dilera, jer se zna da to jeste. Lena poučena iskustvom iz prošlosti zna fenomenalno da glumi da je urađena, poželjno da popije i tablete za smirenje koje joj spuštaju kapke, ili bar sa Aleksejem da se naduva. Zdravko je ovo teško prihvatao i hvatao se za glavu, ali ga je šef natezao i nije imao izbora osim da operaciju što pre započne. Kada su završili Zdravkovu ličnu kartu lažiranu, morao je da vežba da se zove Žarko. Morao je da vežba glumi narkomana, da se ponaša kao skeptičan diler ali ozbiljan tip koji hoće na krupnu lovu i robu da radi, tako da niko ne posumnja. Užasavalo ga je da vežba smućen pogled, i spuštene kapke. Osećao se kao da ga je neko ubacio u predstavu zvanu – cirkus. Našli su jedan mali stan, skroman na Banovom brdu. Lokacija ne sme da bude udarna. Stan im je iznajmio kolega iz policije, tako da ne bude nikakve sumnje. Zgrada je bila mala, i komšije su uglavnom bili penzosi. Tačno za sedam dana kada se obave sve birokratske stvari, operacija zvanično počinje. Zdravko je tu noć dugo razgovarao sa kolegom sa kojim je dugo radio, Markom.

    „Ovo će biti teško…”

    „Šta u ovom poslu nije teško? Posmatraj pozitivno. Šef će ti dati odmor nakon svega ovoga, plus lepu sumu novca i opet ćeš moći normalno da živiš. Uostalom rešavao si ti i gore slučajeve…”

    „Znam, al’ jebote pogledaj me, zovem se Žarko, pustio malo kosu koju uzgred ne smem da perem moram da vežbam po Leninim instrukcijama kako da se ponašam urađeno. Čoveče ja ni alkohol nisam pio. Kao klinac sam štrebao ceo život da bih obavljao sada ovo…”

    „U to ime, idemo na jedan viski da se opustiš, uzgred, ta kosica ti lepo stoji…” Nasmejaše se oboje i odoše u pab.

    Lena je taj slobodan dan ručala sa roditeljima, objasnila kako će imati mnogo posla. Na svu sreću, majka ide da radi u Kanadi na mesec dana, otac je išao redovno u Bosnu na odmor, te neće biti puno smaranja. Ostavili su joj svežanj novca i ispričali se. Lena je gutala knedlu. Samo je dva puta lagala roditelje. Da se drogirala u prošlosti i sada za ovu operaciju. No, ovo je u humane svrhe a zaradiće i pare. Nakon toga je otišla sa sestrom u šoping, čavrljale su o nebitnim temama, šetale gradom koji je već bio okićen i odisao nekom prazničnom atmosferom, samo se Lena pitala kojom atmosferom kad su iza nas godine pakla i užasa, od korone, stradanja, do protesta i haosa. No, nije mogla sada da se bavi time. Ona i Aleksej su dobili novi broj i novi telefon koji će koristiti u operaciji. Pored regularnog biće i taj. Tačno za pet dana, sve troje su neprimetno morali da se usele u stan i tokom cele operacije da borave tamo.

    Zdravko se za to vreme pripremao i proučavao sve moguće dilere, narkomane, grupe, pogledao čak i filmove kako se narkomani ponašaju, kakve su im oči. Rekla mu je Lena važnu stvar. Znaš kako narkoman prepoznaje narkomana? Po očima. A civila i pandura namirišu iz daljine. Pazi da ne pomešaš uloge. Ti si sada narkos. Moraš tako da se ponašaš ako želiš da ovo uspe. Zdravko je objasnio ženi da odrađuju još jednu operaciju i da će biti van grada nekoliko dana. Kako je žena bila besna što je zapostavlja zbog posla, posvetila se svom i trudila da zaboravi sve. Zdravko je ćerkici kupovao sve što je želela, vodio je na palačinke i pomagao joj oko gradiva. Kolegama je podvukao da mu drže porodicu na vidiku.

    „Budi bez brige.” Rekli su mu. Takođe kada se usele u stan, jedan slupani fića, i drugo neko osrednje auto biće u blizini stana sa policajcima, ako dođe do nepredviđenih okolnosti. Zdravko je obavljao birokratiju. Šef ga je potapšao po ramenu uz motivacionu rečenicu da bi bilo dobro da ovo obavi kako treba. Da, bilo bi dobro. Matori prdonja. Pomisli Zdravko. Ili Žarko. Pandur ili narkos. Postaće još podvojena ličnost od svog posla. Aleksej je tu noć bio naduvan i trudio da se ubedi sebe da će sve proći dobro. Za koji dan, glava će mu tek tada biti u torbi. No, kad nije bila što reče inspektor? Ali ovo…ovo su ipak jebene stvari. No, šta je tu je. Zaspao je obavijen oblakom dima od kanabisa i sanjao košmare. Lena je popila svoj antidepresiv pred spavanje i ukomirala se automatski.

    Naredni dani su bili mučni za sve troje. Zdravko koji je sada bio u ulozi narkomana Žarka, Aleksej koji nije smeo ni da povuče crtu kokaina, a ni da popuši marihuanu jer će uskoro jedno vreme živeti u istom stanu sa jebenim pandurom, Lena koja je aktivno koristila antidepresive ali je sve češće već godinama od korone imala potrebu da uzme poveću dozu bromazepama, piše, luduje, izlazi i gubi u svom ludilu, sada nije smela da pije benzodiazepine, morala je da ima kontrolu. Krizu su imali i Lena i Aleksej. Aleksej je bio paranoičan, prestravljen i anksiozan, a Lena je od anksioznosti piškila konstantno i imala mučninu na nervnoj bazi. Krišom bi gricnula pola tablete za smirenje i davala Alekseju. Nisu Lenu mučili lekovi, već osećaj konstantne anksioznosti, telesnih senzacija, nervne napetosti, polu depresije i beznađa koji su je zlokobno pratili već skoro tri godine. Antidepresivi su pomagali da nema depresiju, a anksioznosti je imala na izvoz. Aleksej je prezirao farmakoterapiju te se otvoreno zalagao za legalizaciju marihuane. Kaže – opušta ga. Lena je prezirala njegovo veličanje narkotika jer je podsvesno znala da nema većeg zla od tog. Na svojoj koži je iskusila. Bilo kako bilo, došao je dan da se jedno po jedno sa malo stvari usele u stan koji će deliti neko vreme. sve troje su se čudno osećali, no, Zdravko ih je podsećao stalno da je ovo specifična i ozbiljna operacija koja kada bude gotova – zaboraviće sve. Tešio je i njih i sebe.

  • (0)

    Bluz iz kotline jada

    1.000 rsd

    Želim konačno da budem normalan. Da, samo to, normalan. Za početak ne tražim više, a kad bolje razmislim, ni kasnije mi ništa više neće trebati. Teško da to predstavlja težnju bilo kome, osim meni. Ko prošeta na užetu tankom, razapetom nad đavoljim ognjem, toga sve ambicije života napuštaju, i jedino bi to – samo da je normalan.

    Ne bi me bilo sramota da javno ustanem pred gomilom ljudi, izvrištim naglas svoje ime i prezime, i u toj posljedičnoj tišini, izreknem svoju prostu želju. Biti normalan. U blagodati nesjećanja na sve loše što se desilo. Biti obična, jedva načeta hartija, a ne ona, odveć zgužvana, sa krajeva pocijepana, i opet mnogo starija od vremena kome treba da posvjedoči.

    Ne mogu pobjeći od utiska o tome koliko je čudno šta sve ljudi u životu žele, a kakvim se sitnišem na kraju zadovolje. Živi sam dokaz da je tako. Žao mi je što nisam sačuvao, barem u sjećanju, šta sam sve ranije želio, a za čim tako prostim sada žudim; ili sam tada bio neskroman i želio sve, ili sam sada izgubljen, pa tražim bilo šta? Iz mene ne govori očaj, već surova stvarnost trenutka u kojem čovjek unutar sebe prepoznaje bezumlje u koje je zapao, a iz kojeg ne vidi izlaz. Meni je normalnost, izgleda, jedino preostalo čemu još mogu da se nadam. Moja stara kaže, kad je čovjek u vinklu onda mu ništa ne treba, jer će sve drugo moći ostvariti. Hajde da joj vjerujem. Nije mi ta grana, na kojoj visi moj cilj, nimalo blizu, tačnije više mi je daleko nego pri ruci, ali se moram nadati da ću je kad-tad dohvatiti. Moram.

    Rukovodim se često pesimističnom mišlju koja mi je pala prije neki dan na pamet dok sam zaključan boravio u kupatilu, čekajući da se raziđe gužva u stanu i odu važni gosti sa očeve strane. Nije mi se izlazilo pred njih jer bi uslijedila neizbježna pitanja po mom pojavljivanju, na koja se meni uopšte nisu davali odgovori. Uvjeren sam zapravo da su došli lično se uvjeriti u ta govorkanja koja kruže gradom da „mali Prodanović“ nikako nije dobro; kažu da mi ne jede bolest tijelo, ono je još uvijek zdravo i pravo, iako je i pitanje dokle će tako biti, pominju moju glavu koja se sve manje pita sa sobom.

    I tako, dok sam boravio iza tih zaključanih vrata, nadajući se da niko neće pokušati da uđe i zabrinuti se ako ne odgovorim zašto ne izlazim, javio mi se osjećaj da svaki čovjek ima mogućnost da uradi nešto sa sobom, pod uslovom da je u njemu ostalo makar i djelić volje za tim. Čini mi se da je bolje biti satkan od tone ruševina onoga što si nekad bio, negoli nemati ništa. Jedino praznina ne obećava, a sve drugo je otvoren drum. Tada me i uplašila ta nepregledna pustinja u meni, kao i zlokobni vjetar koji duva njome, odnoseći suve busenove negdje daleko diljem tog prostranstva.

    Mogu li ja pronaći svoju normalnost u nedoglednosti tog prostora? Da li se iz ničega može otjelotvoriti nešto?

  • (0)

    Raški vitezovi

    900 rsd

    Са сјајем у очима које су одавале велику радост, и са благим осмехом у који му се усне развукоше, прекрштених ногу, ослоњен на дебело и грубо стабло дрвета које већ беше обучено у ново, пролећно рухо, са младим светлозеленим листовима, посматрао је драгоцености на пред собом распростртој шареној поњави. Задовољно гладећи густе црне бркове, пуцкетајући прстима десне руке и каткад звиждећи неку само њему знану мелодију, посматрао је уредно сложене и разврстане бројне сребрне новчиће и пар златника који су се заводљиво пресијавали при додиру са ретким зрацима који се пробијаху кроз крошње дрвећа, меке и фине тканине чију вредност је могао само да наслућује, један ваљано израђен бодеж, пар чизама, топла крзна и три мача. Разноврсна храна, која не беше ништа мање вредна, а које је било у пристојним количинама, склоњена је у страну, чинећи посебну гомилицу. Узевши танку гранчицу са земље, ритмично стаде ударати у стари улубљени оклоп који весело зазвеча. Имао је све разлоге да буде задовољан пленом који стекоше препадом. Скупоцености које су се налазиле пред њим биле су сан сваког одметника. Овај пут, срећа се њему и његовим људима осмехнула и претворила сан у стварност испуњену радошћу и поносом. Богови су, ако су, као што се надао и веровао, мотрили и на такве попут њега – отпаднике од закона и убице, овај пут били широке руке и благонаклони према њима. Напослетку, и они су, као и други грешници, водили борбу за опстанак и са надом гледали у небо, молећи се за помоћ силе оних у чијој су милости били.

    „Тољене! Брате!“, прену га из мисли повик задиханог Брајка, човека мршавог али жилавог, светле лепршаве косе, складног и лепушкастог лица зараслог у густу подужу браду и крупних очију које су могле исијавати велику радост и питомост али које су и те како знале упутити и прек поглед и бити испуњене јарошћу. Био је његов дугогодишњи најбољи и нераздвојни пријатељ и одани пратилац коме би без размишљања поверио и сопствени живот.

    „Шта је Брајко, Бога ти?“, подиже Тољен поглед ка пријатељу. „Каква је мука?“

    „Велика, брате“, одговара зајапурени Брајко, ослонивши се рукама на колена, долазећи до даха. „Тешка несрећа. Потера иде на нас!“

    „Ма, шта кажеш?“, поскочи Тољен на ноге. „Одакле ти то?“

    „Ухватисмо тројицу себара у шуми. Ено, доводе их овамо!“, показа прстом Брајко на тројицу одметника који су водили заробљенике у простим белим хаљинама у које беху уперени погледи свих у биваку.

    Пошто су их извели пред Тољена као осуђенике пред судију који треба да изрекне пресуду, обливени знојем, оборених глава, погледа уперених у сопствене ноге, убрзано дишући од страха који их преплави, ћутали су чекајући да о даљој судбини одлучи човек од кога опроштај нити милост нису могли очекивати а у чијој су милости били.

    „Поновите све што сте рекли!“, заповеди Брајко.

    „Немојте, кумим вас Богом!“, завапи одмах један сувоњави себар, црне ретке косе прошаране седим власима и грубог лица, у прашњавим и прљавим хаљинама. Чувши њега, и друга двојица закукаше наглас.

    „Поштедите нас. Малу децу имам кући!“

    „Ако хоћеш поново да их видиш, боље проговарај!“, рече Тољен прекорно. „Немој да деца остану сирочићи.“

    „Причај, бре!“, дрекну Брајко и заману руком.

    „Послали су нас да извидимо“, плачно рече један. „Потера иде овамо! Биће овде убрзо.“

    „Знају где смо“, закључи Тољен мргодно.

    „Пу, оца им њиховог“, пљуну у страну један од одметника.

    „Колико вас је?“, упита Тољен.

    „Много“, уследи кратак одговор а себар слегну раменима. „Иду са југа. Више их је него вас.“

    „Како нас нађоше, мајку му?“, више за себе рече Брајко забринуто.

    „Добро је“, замисли се Тољен. „Што се њих тиче, ми и даље ништа не знамо. Морамо брзо да делујемо.“

    „Шта ћемо?“, спремно упита Брајко.

    „Узимај оружје и храну и на коње!“, након краћег размишљања нареди Тољен свима.

    „Шта ћемо са пленом?“, уследи питање.

    Тољен се загледа у поњаву са новцем и другим вредностима. Није желео да стечено оставља али није имао друге. Морали су да нестану брзо и нису смели понети ништа што би их успоравало. Замисао коју је за бег имао изискивала је такву жртву. Тешка срца, свестан да се новац увек може поново стећи а да се глава губи само једном, преломио је.

    „Остављај све!“, на изненађење свих објави па Брајку у руке турну три мача са поњаве а за свој појас стави мајсторски рукама израђен бодеж. Одметницима се остављање плена није допало али су веровали да Тољен зна како да их извуче из невоље као и раније. Невољно га послушаше и хитро отпочеше са припремама за полазак.

    „Зар баш све да оставимо?“, упита Брајко.

    „Нема друге“, кратко ће Тољен. „Биће ти јасно зашто. Ако све буде по мојој замисли. Брзо, нема времена за причу!“

    „Шта ћемо са себрима?“, упита један од његових људи већ стежући дршку мача.

    „Везуј их!“, наредио је па узјахао коња кога му приведоше. „И руке и ноге! Стави им и нешто преко очију. Да не виде шта ћемо да им радимо!“

    Чувши ово, себри задрхташе и заплакаше. Сузе потекоше низ бледа лица и сва тројица наново ударише у вриску, молећи за животе. Ноге им занемоћаше и одметници их грубо готово однесоше до оближњег дрвета и ту свезаше. Изговорише последњу молитву мирећи се са страшном судбином. Мислећи на дом и породице које више неће видети, чекали су крај.

    „Идемо на север!“, викну Тољен и показа својим људима у том правцу. Земља задрхта од више десетина коња који галопом кренуше за Тољеном који је по обичају јахао на челу колоне уз Брајка. Срце му је јако ударало а дланови знојили док је коњ под њим готово летео, као да и сам осећа потеру која им беше за петама. Док су све више одмицали од бивака, молио се да његова замисао успе и да богови буду уз њих. Подигао је десну руку, дајући знак осталима да стану. Ослушкивао је шуму и из даљине, поред везаних себара који су викали из свег гласа молећи за помоћ, зачуо још неколико јасних гласова који се претворише у веселе усклике. Осмехнуо се и погледао у небо са захвалношћу. Одахнуо је задовољно.

    „Па, они су то застали да покупе наш плен!“, цикну Брајко слушајући како се потера окомила на богатство које затече напуштено.

    „То ће их успорити“, додаје Тољен поносан што је успео да спасе себе и своје људе несреће. „Још када им она тројица сиротана кажу да смо отишли на север а ми…“

    „А ми ћемо бити где?“, смешећи се задовољно упита Брајко.

    „На западу“, одлучи Тољен. „Ако одемо на север пратиће нас потера а на истоку су прљави Турци. Нема нам друге.“

    „Идемо, онда, брате“, спремно рече Брајко. „Не губимо време.“

    „Будале!“, викну Тољен и сви праснуше у смех, срећни што извукоше живе главе. „На запад!“, показа руком покрет и колона нестаде у густој шуми, остављајући потеру далеко за собом.

  • (0)

    Povodac za Ž. Ž. Ivanovića

    810 rsd

    Stan porodice Ivanović

    U ovoj priči nema početaka. Postoje samo dva kraja.

    U staro doba kraj godine beše početkom proleća. Tako se nekako zalomilo i u kući Ivanovića. Tog kasnog zimskog jutra, dok se kroz prozor nazirao sjaj novog godišnjeg doba, jedan sed starac, koga su svi znali po imenu Ž.Ž. Ivanović, ni slutio nije da će mu sva prividna slatkoća sunčanog dana doneti, mesto početka godine, njen kraj.

    Godina je 2003, kraj marta. Vreme tranzicije. U malenom stanu, skromno udešenom, u zgradi nalik na tetrapak, živi porodica čije se postojanje gotovo ni u čemu nije nametalo svetu. Starac i starica, povučeni svojim navikama, pod staklenim zvonom, upražnjavaju svoje rutine svakodnevno, sve više sličeći na mrtvu prirodu, kojoj se jasno ne može odrediti vreme nastanka, niti iščeznuća.

    Tranzicija – ta reč je u njihovoj kući bila prećutno zabranjena. Ne toliko zbog toga što je starac bio prekaljeni komunista, vrlo kritičan prema napretku izvan partije, već im se ona, kao neko nametnuto sveto mesto, činila isuviše modrom, da bi se poverovalo u snagu njene moći samoostvarenja. „Ne može se preko noći promeniti sve. Mi smo decenijama gradili zemlju, da bismo je sada za dan srušili. E, pa tako ne ide“, ponavljao je Ž.Ž. Ivanović često, kada bi u novinama pročitao nešto nalik na „…tranzicija menja svet.“

    On je bio čovek starog kova – mešavina čelika i betona, rđa dobrih vremena, mrlja na okosnici vekova. Pedeset godina živeo je poput crkvenog zvona, budeći se svakog jutra u isto vreme, ponavljajući iste stvari. Polako je išao, iz dana u dan, sve bliže ka neprepoznavanju granica života i smrti, mehanizmom koji je znao samo jedan smer.

    Tako se toga jutra, uredno ponavljajući svoju rutinu, spram koje se jedino moglo reći da je on čovek koji postoji, naime, čovek od krvi i mesa, pronašao na mestu koje nije odmah mogao da razume. Po staroj navici, tek posle prve kafe, mogao je da rezonuje.

    Ono što ga je dočekalo u trpezariji tog jutra, u toj uskoj i nekako okruglastoj prostoriji, koja je iz nekog razloga podsećala na sanduk, u potpunosti je prekrilo šansu da će toga dana njegovim telom zagospodariti misao. Na stolu nije bilo kafe. Nije bilo ni stola, na svome mestu. Stolice su bile razbacane, luster je landarao nakrivljen. Po tepihu su se nazirali tragovi sagoretine. U istoj meri začuđujuće, nije bilo ni Kate, pa ni Paaža.

    Zatečen u nedoumici, uzeo je da premešta stvari, s jednog na drugi kraj, nikako ne mogavši da se seti, na kome mestu su one stajale. Vrzmao se po prostoriji i nešto mrmljao, kao da je u potrazi za nečim što je nekuda zaturio, pa zaboravio. Tako je proveo neko vreme, ne znajući ni kuda će, ni šta će, kada se najednom pojavi njegova supruga Kata.

    Bila je lepa i rumena, iako je od životnog truda prerano ostarila. Disala je teško, kao da je upravo protrčala kroz oblak dima. Očima iskolačenim i ustima razjapljenim, koje su vapile za vazduhom, pokušavala je da kaže nešto svome suprugu. On, penzionisani birokrata, nije znao gotovo ništa o cirkusu i pantomimama. Mahala je rukama, usne pućila, padala na pod četvoronoške. Ništa nije pomagalo. Tek kada dođe do vazduha, uspe da kaže nekoliko glavnih reči, od kojih su najbitnije ove:

    – Pozvala sam miliciju… Nema nam Paaža… Izgleda… da je… nestao.

    Dolazak policajca

    Kata misli da je Paaž dobar pas.

    On je bio njihov najodaniji prijatelj, lična zvezda skromnog mikrokosmosa. Imao je svega tri godine i tri meseca, kovrdžavu dlaku i veoma mokru njušku. Zbog svoje odanosti nazvali su ga Paž. A zbog lenjosti i tegljivosti u izgovoru, dopisaše mu i drugo „a“. Tako, usred uragana reči, iskrsne Paaž.

    Kratka stajka vremena zadrža dvoje staraca u dubokom čekanju. Verni, kao što su uvek bili, nadaše se da će ovom nesporazumu naći rešenje već sledećeg trenutka, u kojem začuše zvono na vratima.

    (DING-DONG)

    Okretljiva starica pohita ka ulazu odmah, gde je, na njeno zaprepašćenje, susrete figura policajca u staroj uniformi. Zbog visine figure i dužine nosa, nije mu se moglo jasno videti lice. Ipak, jasno se moglo čuti kako kroz prljave zube cedi tečan i bistar, razgovorni sok.

    – Je li ovo stan Ž.Ž. Ivanovića?

    – Jeste, i… – poče Kata dužim odgovorom…

    – Neka se spremi da pođe sa nama – …dok joj je visoki policajac sekao rečenicu.

    – Ne želite da uđete? – odzvoni ona u mrku pojavu visoke figure.

    U senci sopstvenog odraza, policajac klimne glavom odrično, i kao da htede da se spusti ka njoj, ali se udalji kada naiđe čelom na kameni nadvratnik.

    – Bolje bi bilo da požurimo – reče dok je češkao gornji deo lica.

    Utom se upali motorola, koja najpre odzvoni policijsku melodiju kraće vrste, zašušti, zakrči, pa odzvoni još jedanput.

    – Žorže, čujemo li se? Pozorniče Žorž, javite se – vikao je glas iz plastične kutije.

    Pozornik odvrati da čuje glas koji ga je dozivao, potom promrlja, kao da nešto krije od starice. Zatim se okrene ka njoj, te nastavi, grubo i odsečno:

    – Ivanović, je li tu?

    – Jeste, ali on…

    – Šta?

    – On je, znate, i dalje nespreman.

    – Neka se spremi onda, brate! Nemamo ceo dan!

    Kata je bila zbunjena ovim rečima mladog čoveka. Osećala je kako se u mrkom liku kotlovi puni agresije potparuju. Tiho je odšetala do sobe u kojoj je skrušeno sedeo izbezumljeni starac, gde mu prenese sve, od reči do reči.

    Ž.Ž. Ivanović je bio već obučen u svoje jedino odelo, samo je trebao još cipele da nadene. Odabrao je najlepše koje je imao, od svinjske boks kože, sa nekoliko rupa za vazduh. „Ove najbolje dišu“, reče dok ih je obuvao, sve pokušavajući da dohvati lice policajca koji je stajao u istom položaju pred vratima. Te cipele je kupio pre trideset godina, po sindikalnoj ceni. Neodoljivo ga je zanimalo da li u policiji danas daju tako dobre popuste, na što mu Žorž odgovori potvrdno klimanjem glavom, ponavljajući udarac o kameni nadvratnik koji ga vrati na mesto.

    Dok je starac zatezao revere i prašio rukave, ogledajući se u starom ogledalu, vreme je teklo sasvim tiho. Bio je smiren, elegantan, i pomalo rasejan, što je sasvim odgovaralo njegovoj prirodi. Zategnuvši i poslednje dugme, on bi spreman da krene. Tada ga Kata, nevesela zbog odlaska s mrkim policajcem, kome se i dalje lice nije moglo videti više nosa, opomenu da nije popio kafu i da to obavezno učini što pre. Bez jutarnjeg srka, starac je bio samo slika čoveka.

    – Srećo, uzmite kafu sa aparata – dovikivala je za njima Kata, dok su se njihove siluete slivale u senku kamenog stepeništa.

  • (0)

    Ogledni igrokazi

    810 rsd

    Uvod

    Na scenu izlazi čovek (Metatron) u crnom kožnom mantilu, sa crnom šapkom. Zatim se iza njega pojavljuju četiri bezlične prilike u crnom.

    Iz pozadine se čuje glas: Poštovana publiko, gospođe i gospodo, iz Libertvila nam dolazi onaj koji će nam pokazati put naših predaka sa kojeg smo zalutali. On će uništiti naše neprijatelje, izdajnike, slabe voljom i verom. On će nas osloboditi grehova i približiti Svevišnjem; naše je samo da ga poštujemo, sledimo – budemo njegovo stado…

    Kreće zaglušujuća buka kroz koju govori Metatron.

    METATRON: „Biće im gore nego Vavilonjanima kad se u sili svojoj klanjahu krvi i zlatu, i decu svoju učiše da se tome klanjaju. Prvo će doći glad, kakvu ni Vavilon nije zapamtio. Pa rat, radi pljačke hleba, iz koga će se vratiti pobeđeni. Pa međusobno klanje i paljenje gradova i sela. Pa bolesti, do kojih se ruka lekara neće smeti dohvatiti. I učitelji će biti šibani bičevima i gonjeni da budu grobari svojih učenika, od kojih će svi drumovi smrdeti.“

    Od ovog citata pa do kraja igrokaza sve što Metatron izgovara jesu citati iz „Molitve na jezeru“ Nikolaja Velimirovića, osim u sceni na groblju.

    (Metatron odlazi sa scene.)

    Prva pojava

    2. 5. 1991. Datum kada su JAT-ovim avionom poletele kosti Nikolaja Velimirovića iz Sjedinjenih Američkih Država u SFR Jugoslaviju. Takođe, to je i dan kada su počele prve oružane borbe u Jugoslaviji, u Borovu Selu.

    (U pozadini se vidi stambeno naselje tipično za takozvanu „socijalnu gradnju“ iz vremena socijalističke Jugoslavije. Žena u maskirnoj bluzi i pantalonama, s gas-maskom preko lica, izlazi na scenu. Onda se čuje pucanj i ona pada. Zatim na scenu dolaze još dve uniformisane osobe.)

    VOJNIK 357: Tako je lakše u početku. Kad budeš video naše mrtve, posle toga nećeš morati da zamišljaš da su oni divlje svinje – shvatićeš da su oni samo obične svinje. (smeje se)

    VOJNIK 777: (ozbiljan) Ne znam, za sada mi izgledaju isti kao mi.

    VOJNIK 357: Naravno da su isti kao mi, zato ih i ubijamo, jer će u protivnom oni ubiti nas.

    VOJNIK 777: Zar ne bi trebalo da smo mi bolji?

    VOJNIK 357: Omladinac, ako su oni mrtvi, a mi živi, znači da smo bolji!

    VOJNIK 777: Pa maločas si rekao da smo isti.

    VOJNIK 357: (lupi ovlaš svog ratnog druga) Isti smo kad se rodimo, a postajemo bolji kad ubijemo lošije. Kao kad igraš fudbal – bolji si kad zabiješ gol i pobediš. Dok ne zabiješ gol, nisi bolji.

    VOJNIK 777: Ali ovaj naš političar je pričao da smo mi zdraviji, snažniji i bolji ljudi od njih. Valjda on zna šta priča, on je doktor nauka.

    VOJNIK 357: (iznerviran, lupi rukom svog saborca ovlaš po šlemu) Ne znate ni ti ni on ni da se zakopčate…

    VOJNIK 777: Što onda to priča ako nije tako?

    VOJNIK 357: Što? Pa mora od nečega da se živi! Slušaj, omladinac, sada ću da ti ispričam nešto što treba dobro da zapamtiš i nemoj više da me zapitkuješ. Postoji priča o Vavilonskoj kuli, koja bi trebalo da objasni postojanje i nastanak različitih jezika. U toj priči svi ljudi su prvobitno govorili istim jezikom i živeli u slozi i napretku. Onda su od toga postali toliko gordi da su poželeli da sagrade kulu koja će stići do nebesa i samoga Boga. Kula je počela da se gradi, a gordi ljudi su je svakim danom činili sve višom, dok se Bog nije naljutio i porušio im kulu. A kako bi predupredio da se takvi poduhvati ponove, rešio je da kazni ljude tako što je učinio da se ne razumeju, već da svako ima svoj jezik kojim govori. Vidiš, omladinac, tehnološki napredak i sloga mrski su Bogu jer čoveka čine gordim, zato mi imamo svoj jezik i naciju koje moramo da negujemo i branimo od onih koji bi da nas unifikuju. Zato svoje ne daj, a sa drugima se ne petljaj! I daće Bog da brzo završimo ovaj rat.

    (Odlaze sa scene. U pozadini su četiri tamne senke iz prve scene.)

  • (0)

    Zagreb ’28: Šapat zavere

    900 rsd

    Dolazak bez povratka

    Čim sam zakoračio sa stepenica voza na Glavni kolodvor i zaputio se u hladnu martovsku noć, oštar vazduh Zagreba presekao mi je grlo. Osećaj hladnoće na vratu kao da je najavljivao upozorenje koje nisam smeo da ignorišem. Osetio sam neumoljivi stisak – nevidljivu senku koja kao da steže omču oko mog grla, natopljenu hladnom kišnicom. Nisam znao koliko dugo ću moći da bežim od te jezive senke koja se zalepila za mene, niti koliko koraka mi je ostalo do kraja puta koji je možda bio ispisan unapred.

    U desetogodišnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca doputovao sam brzim vozom iz Trsta. Kasnio je svega tri minuta, dovoljno da primetim sumnjivog muškarca u tamnom odelu, beloj košulji i kravati boje karleta, kako se presijava pod svetlom uličnog fenjera. Stajao je nepomično, bez torbe, kao senka među lampionima. Nije me gledao. Bar ne otvoreno, jer su mu oči bile zaklonjene širokim obodom šešira. Možda sam ga samo umislio, jer umor, neispavanost i mučnina u želucu mogu stvoriti neprijatelje i tamo gde ih nema. Sa godinama sam naučio da više verujem instinktima nego logici. Tako se duže živi, rekao mi je moj mentor u Rimu. General Vitorio Adrijani, čovek kome sam verovao. A možda nije trebalo.

    Njegovo ime prvo je upisano u notes koji uvek nosim sa sobom: u kaputu, u unutrašnjim džepovima sakoa, u skrivenoj kutiji auta ili u duplom dnu torbe – kao sada. On je moj jedini autoritet, figura koja je zamenila sve. Najpre roditelje. Njih jedva pamtim. Teška srca to priznajem, ali sva sećanja na njih dvoje vuku me samo ka par fotografija koje su mi ostale nakon što su stradali u požaru u mom rodnom Palermu. Nikada više nisam odlazio tamo. Nemam kod koga, a mislim i da ne bih mogao. Ali, Adrijani mi nije zamenio samo roditelje, zamenio je i sirotište. Naučio me je da čvrsto stojim na zemlji, da su iluzije gluposti i izmišljotine, isto kao i duhovi. Od tada ih se svesno klonim i radim samo ono što mogu objasniti: sebi, službi, Adrijaniju. Pogotovo njemu. Postao sam njegov kada sam napunio četrnaest godina. Govorio je kako je on od mene stvorio čoveka, a kada on to kaže, misli na operativca. Školovao me je u Rimu, obučavao u severnoj Africi. Znam da je govorio da sam najbolji agent kojeg je ikada imao. Nikada to nije rekao meni, ali sam pročitao da je tako napisao u jednom izveštaju. I bio sam najbolji, ne zato što sam savršen, nego zato što sam verovao. Ne u režim, ne u politiku, čak ne ni u Italiju, nego u njega.

    Vagoni su bili hladni, ali miris dima iz lokomotive i železničke masti smirio mi je stomak više nego bilo koji čaj. Iako sam navikao na oštru morsku so u Trstu, ovde u Zagrebu vladala je drugačija hladnoća – ona duboka, prisutna i teška, kao da se sam grad još uvek borio da izađe iz zimskog sna. Za mene je ovo bio novi početak i prilika da izađem iz lične krize u kojoj sam se mučio poslednjih meseci. Ipak, posredi je bio samo novi zadatak, novi ljudi, nova mreža tajni koje treba isplesti i ostati nevidljiv. Bio sam svestan toga, jer ovo nije bio prvi put da to radim. U koferu sam nosio rezervne košulje, pasoš na ime trgovca vina iz Udina i pištolj čistog porekla, službeni revolver tipa Bereta M1915/17, kalibar 7,65 mm, bez gravure, za tajne misije, za ubistva koja pokriva država.

    Stanica Glavni kolodvor u Zagrebu bila je pusta kada sam stigao, kao zaboravljena u samoći i nekim starim teskobama. Arhitektura je podsećala na staru Monarhiju što se nekada širila duž Dunava, a ljudi… i oni kao da su na sebi nosili tragove tih starih godina. Sneg se zadržao samo na ivicama perona. Učinilo mi se da me je Zagreb dočekao isto kao i svakog drugog stranca, sa nepoverenjem. Već na taksi stajalištu sam znao: ljudi u ovom gradu ne pitaju za imena, ali zato dobro pamte lica.

    Instrukcije koje sam dobio u Rimu bile su jasne, i ne mnogo drugačije nego ranije. Ipak, Adrijanijev ton kojim mi ih je saopštavao i dalje mi je zvonio u ušima:

    – Nemoj tamo tražiti prijatelje, Santoro. Tamo se ne bira strana, samo potraži nekog ko bi mogao poslužiti Italiji.

    Adrijani kao da je unapred znao ono u šta ću se ja uveriti. U stvari, on je uvek sve znao unapred, uvek je išao korak ispred svih. Ponekad pomislim i ispred vremena.