Za decu
-
(0)Od : Aleksandar Ilić
Zamka za Deda Mraza
720 rsdЗАМКА ЗА ДЕДА МРАЗА
Спрема замку мали Лаза
да ухвати Деда Мраза,
крај оџака канап стеже
да Деду на делу веже.Прошле зиме кад је био
поново је погрешио,
па му место мале секе
увалио коцке неке.Намере му нису часне,
не поштује жеље јасне:
руке мале секу траже
не пластичне да коцке слаже.Љутио се дуго Лаза
због те грешке Деда Мраза.
Док се Божић ноћас слави,
грешку он ће да исправи.Јер тај Деда образ нема,
годину он дана дрема
те му једне радне ноћи
нова грешка неће проћи.Зло би било да још једном
играчком га части бедном,
да под јелком, кô и лане,
поклон неки глупи стане.Спремио је Деди чеку
да сам узме себи секу –
опције му нема треће
узеће је сам из вреће!ЂАЧКИ РАНАЦ
Кад погледам ђаке ове
и то што се ранац зове,
ништа мени јасно није –
ђак са ранцем битку бије.С разумом се здравим коси
ко ту кога сада носи,
по тежини, рекло би се
ђачке ноге с ранца висе.Здрави разум то ми вређа!
Чему служе ђачка леђа?
Очи моје сузе кваре,
је ли ђак то ил’ магаре?СИЗИФОВ ПОСАО
Беше једном јунак знамен
што узбрдо гура камен.
Без икаквог циља знана
гурао је сваког дана.Све до врха јунак срља
ал’ се камен откотрља,
па камена тога тврда
опет гура са дна брда.Тај се јунак Сизиф зове,
по њем’ зову и послове.
Чим се неко с послом мучи,
Кажу: „У њем’ Сизиф чучи“. -
(0)Od : Aleksandar Ilić
Na slovo, na slovo
500 rsdКЕР
Љутио се један кер
Каже људи није фер
Ја се зовем кратко пас
Против кера дижем гласШта је тешко рећи пас
Крстили су тако нас
Кера нек однесе враг
Назив пас је мени драгОдазвати се нећу више
Пас реците макар тише
Кер зовите од сад мачку
Ја сам пас и стављам тачкуЛИЈА
Једна кума лија
Позвала у госте
Да коктеле пију
Поврће да постеДошô мали зека
Донео и млека
А сврака са гране
Донела бананеЧим су гости сели
И јести почели
Прогута их лија
Јер пост јој не пријаПЧЕЛА
Пробуди се јутрос пчела
Раном зором за видела
Радни дан је, сунце сија
За њом крену фамилијаДуги пчела лети лет
Да пронађе шарен цвет
Са жаоком да малена
Скупи лепог поленаПобола и главу пчела
Да сакупи меда бела
Па са прахом на ногама
Чека смирај овог данаДо кошнице дуг је пут
Па се успут пчела крије
Да не дође бумбар љут
И мед слатки јој попијеУ сумрак је кући дошла
Па се сместила у саће
Берба јој је добро прошла
Медић слатки нама даће -
(0)Od : Bojana Knežević
Nisam princeza
800 rsdОБЛАК
Облак, облак, облачак,
Расте мали маслачак.Натопио редом поља,
Сунчева га тера воља.Пшеница се испрсила,
Сваку њиву закитила.Пчелице се провредниле,
Баке колач замесиле.Расте љубав испод липе
Док пролећне кише сипе.ЧАРОБНИ ЛЕТ
Успео сам једним летом
да прозујим другим светом.Стигао сам првог сата,
отвори ми МЕРКУР врата.К’о потезом налив пера
Позвала ме и ВЕНЕРА.„Са ЗЕМЉЕ сам”, велим њима,
допадох се одмах свима.Бум – трас, бум – трас
слетео сам и на МАРС.Беше права премијера
у стану код ЈУПИТЕРА.А САТУРН ми поклон даде,
од камена прстен ‘паде’.Са леденог брр УРАНА
кренуо сам до свог стана.Изговорих: „Клеп и клептун“,
угости ме, гле, и НЕПТУН.Видео бих све планете
да ме јутро не омете.„Чуј, пчелице: Хајд’ у школу,
кажи све то професору.”СУНЦЕ ми се јутрос смеши,
па ми рече: „Вај, не греши.’’
Прво јутро, иза стене,
упознао си и мене.”ПЕСМА О ПРИНЦЕЗИ
Ово је песма о принцези
која је себе тако звала,
ништа од руке ишло јој није
још откад је била мала.Слуге јој беху мама и бата,
наруџбе разне по цео дан.
– Да ли је тешко – пита је тата,
на очи ти се навлачи сан.– Принцезо моја – додаје тата,
да ли би нешто желела још?
– Од данас принцеза нећу бити
молим те, оче, купи ми кош!Заврте се у глави тати,
засја и сунце – никад јаче.
Принцеза наша, девојчица права,
преста да буде кмезаво маче.Са татом данас коси траву
и радосно скаче до неба:
– Како сам глупа принцеза била,
доста је било, шта ми то треба! -
(0)Od : Đurđa Lili
Cvrčkova bajkovita pozornica
500 rsdVendi u Nedođiji
Čin 1
U dečijoj sobi; Vendi, Majkl, Džon, kasnije Petar i Zvončica
VENDI: Dečaci, hajde brzo na spavanje!
MAJKL: Ali Vendi, hoćemo da gledamo tv.
DŽON: Da, sad će početi onaj horor film koji smo čekali.
VENDI: Ma kakav tv, kakav horor film, pa da posle ne smete da spavate bez svetla. Nema ništa od toga. Obojica u krevet.
DŽON: Reći ćemo te mami!
VENDI: Da, baš mislim da će mama biti na vašoj strani.
MAJKL: Da Džone, baš si beba. Naravno da ne možemo reći mami da nam Vendi nije dala da gledamo horor. Ali možemo…
DŽON: Šta?
MAJKL: Možemo da joj kažemo da je Vendi bila na instagramu do ponoći.
VENDI: Ne biste valjda lagali mamu? I optužili me da sam uradila nešto što nisam?
MAJKL: Paaa, možda. To zavisi od toga šta bi ti uradila za nas…
Čuje se lavež psa
VENDI: Ma zašto opet laje taj pas… (gleda kroz prozor, za to vreme Majkl i Džon pokušavaju da sakriju telefone ispod jastuka) Vidim šta radite. Ostavite te telefone. Vreme je za spavanje.
DŽON: Kako si znala kad ne gledaš u nas?
VENDI: Ja imam oči i na leđima. (opet se čuje pas)
MAJKL: Vendi, da li to neko pokušava da provali?
DŽON: Možda hoće da nas kidnapuju?
MAJKL: Plašim se!
DŽON: I ja!
VENDI: Ne budite bebe… neće nas niko… (u tom trenutku lavež psa postaje jako glasan a na scenu utrčava Petar Pan)
PETAR: Jaoooo, upooomoooć, ovaj pas hoće da me pojede!
Džon i Majkl se sakrivaju iza Vendi.
VENDI: Hej, ko si ti, i zašto upadaš u našu sobu u sred noći? Sad ću da zovem policiju.
PETAR: Ne, ne, ne policiju! Pa ja sam samo jedan mali izgubljeni dečak. Zar mislite da bih mogao i hteo da vas povredim?
MAJKL: Pa ne znam… svašta se dešava ovih dana.
PETAR: Samo sam pobegao od onog ogromnog psa napolju.
DŽON: To je naša Nana.
PETAR: Nana? Ko još psu daje ime Nana?
MAJKL: Ja sam joj dao to ime! Pa šta?
PETAR: Ništa, samo mislim da bilo bolje da se zove pas „ubica malih dečaka“ ili pas „pojeo bih te da sam te stigao“ ili pas…
MAJKL: Prvo i prvo, to je ženka. I ona je najumiljatija životinja na svetu.
DŽON: Da, ona baš voli malu decu!
PETAR: U to ne sumnjam. Samo se pitam da li ih više voli za doručak, ručak ili večeru!
VENDI: Hej! Šta ste raspričali sa njim. Ne znamo ni ko je, ni odakle je, ni zašto je došao, ni da li je opasan, a vi raspravljate o imenu za glupog psa.
DŽON: Naša Nana nije glupi pas.
VENDI: Dosta, ne pominjite više psa. Ko kaže reč pas biće izbačen da spava u hodniku.
PETAR (Majklu šapatom): Ko je ova opasna?
DŽON: Ha, rekao si pas!
PETAR: Ne, nisam.
MAJKL: Da, jesi. Rekao si “opasna”!
PETAR: Pa?
DŽON: O-pas-na! Kontaš?
PETAR: (češka se po glavi) Ne.
VENDI: Dosta rasprave!
MAJKL: To je naša sestra, Vendi.
PETAR: Da li je uvek ovako stroga?
MAJKL: Ma ne, uglavnom je fina. Sad se uplašila. Kad se uplaši glumi strogoću, da mi ne primetimo.
VENDI: Šta se to vas dvojica domunđavate?
PETAR: Ništa, ništa. Samo sam rekao dečaku da mislim da si jako … jako … fina! (smeška se i premešta s noge na nogu)
VENDI: I dalje ne znamo ko si ti!
PETAR: Petar Pan, izgubljeni dečak, vama na usluzi. (teatralno se poklanja)
DŽON: I zašto si došao, Petre?
PETAR: Čuo sam da ovde žive dva dečaka koja neće da spavaju, koja bi da gledaju horor filmove do kasno u noć, pa sam hteo da se pridružim.
VENDI: E to će biti malo sutra!
MAJKL: Ne sutra, večeras.
VENDI: Ne pravi se pametan, ti mali, znaš…
U tom se opet čuje lavež psa i ulazi Zvončica.
ZVONČICA: Jao što imate slatku malu umiljatu kucu tamo napolju…
PETAR: Slatku? Malu? Umiljatu? Da li si ti normalna? Pa to čudovište je htelo da me pojede.
ZVONČICA: Ma niiijeee, ti samo ne znaš sa njom. Nego, jesi li već rekao Majklu i Džonu naš predlog?
PETAR: Baš sam pokušavao, kad si me prekinula.
VENDI: Hej! Šta je ovo? Kakav je ovo upad u našu sobu? Šta hoćete vas dvoje i kako znate naša imena?
ZVONČICA: Mi smo Petar Pan i Zvončica, iz Nedođije. Došli smo po vas.
MAJKL: Kako to mislite – po nas?
PETAR: Upravo sam hteo da vam objasnim…
DŽON: Ja pristajem!
VENDI: Ma šta ti pristaješ, mali. Ne lupetaj. Nigde mi ne idemo.
ZVONČICA: Ti i nisi pozvana. Samo dečaci.
VENDI: Ma jel, e pa ako idu oni, idem i ja.
PETAR: Mislim da si ih nagovorila.
ZVONČICA: Nije bilo teško, zar ne?
VENDI: Hej, čekaj malo, stani, ne možeš…
Zvončica skakuće oko njih, posipa ih „vilinskim prahom“ i oni odlaze sa scene.
-
(0)Od : Verica Žugić
Bitka za Sorb
500 rsdGodinu dana ranije
Tog dana su se delile uloge za pozorišnu predstavu koja će na Dan škole biti postavljena u velikoj sali. Priča se da je u pitanju „Petar Pan“. Svaka uloga Vasi bi bila prihvatljiva, izuzev možda krokodila koji Kuki odgriza ruku sa satom. – Ali, teško da će mi i to zapasti – razmišljao je dečak. Ne zato što nije dobar glumac. Nikako. Bolji je od mnogih, siguran je u to. Ipak, samo je petak, a oni nemaju nikakve šanse.
Dunjus i Vasa obožavaju pozorišne predstave. Zajedno s mamom, na dečijem igralištu, leti izvode lutkarske predstave. Celo pozorište stane im u dve kutije cipela, koje je Dunja ukrasila šljokicama, komadima tkanine, fluorescentnim flomasterima i čimegod je stigla. Lutke napravi mama od rasparenih čarapa i puno mašte. Tekst smišljaju i menjaju zajedno, u hodu, pripremajući se za nastup. Vasa bude zadužen da po komšiluku izlepi plakate, koje takođe zajedno dekorišu. Dunja, Dunjus ili Duki je Vasina mlađa sestra. Najveća faca ikada. Ima toliko krupne kestenjaste oči da sve upija njima, hipnotiše čoveka i pridobija ga za sebe. Biće opasna čarobnica kad poraste, Vasa je siguran u to! Za nju ne postoji problem sa uklapanjem, a i kako bi – ona je savršena! Doduše, ona je i prvi razred, a tada je sve malo lakše. Iako i ona kuka da sada ima manje vremena za igru sa zecom Svikom i Tučkom, njihovim psom koga povremeno ostavljaju i kod bake na selu. To je u stvari bio njegov, pseći izbor – nekad bi, čim bi počeli da se spremaju nazad za Novi Sad uskakao u kola na svoje mesto, pozadi ispod Dunjinih nogu, a nekad virio iza kuće i mahao repom umesto pozdrava. Dunja je to u početku teško prihvatala, a onda shvatila da je Tučko, pored toga što je njena maza i ljubimac, i pravi Koceljevac, i da ne može dugo bez lunjanja po ovoj brežuljkastoj varošici. Tata Žuga mu je nadenuo ime Smrda i ludeo bi kada bi se ovaj, umoran posle višečasovne šetnje sa decom, izvrnuo baš na njegovoj odeći. A ona mu je, iskreno rečeno, bila omiljena za popodnevnu dremku. Mama je govorila da je sam kriv što ne skloni svoje stvari u ormar, što je imalo smisla, pa su svi gledali gde šta ostavljaju, jer Tučkov miris na odeći, nikom nije bio baš neophodan…
Ali sve je to neka druga priča. Kraj je časa. Vasa nema pojma o čemu je nastavnica srpskog pričala. Audicija će upravo početi. Pola ga nema. Ni da ide, ni da ne ide. Vrti razne filmove u glavi, ne zna šta da radi. Svi su već istrčali iz učionice, a on još uvek pakuje stvari u torbu. Doduše, to je redovna situacija – još je učiteljica Brana u prvom razredu izjavila da se vuče kao ranjeni puž. Prošetaće do učionice predviđene za probu, pa šta bude, bude.
Pola škole je tu. Seo je u zadnju klupu i sad iščekuju nastavnicu. Blizu je vrata, pa još uvek može da zbriše. Kraj njega sede jedna sedmakinja, znaju se sa velikog odmora. – Loša procena – razmišljao je. – Trebô sam sesti na stolicu do vrata, ovako mi je zagradila prolaz.
Utom stiže i nastavnica. – Deco, mir! Počinjemo! Ove godine izvodićemo „Petra Pana“. Davaću svakome da pročita po jedan dijalog! Tišina, rekla sam! Zatvorite vrata! Ko nema mesta da sedne, nek stane sa strane, jedno iza drugog, ne gurajte se! Tišina, rekla sam! Tamara, Teodora, podelite tekst. Ajdʼ barem vama dvema ne moram ništa da govorim, prošle ste sve ovo!
Mlada visoka mršava žena, tršave puštene kose i prilično visokog glasa utišavala je graju u učionici, isuviše maloj da primi sve zainteresovane.
Dve devojčice, sedmakinje, svesne svoje važnosti laganim uvijajućim pokretima delile su tekst. Bile su skoro identično obučene – crne majice, iscepane farmerke, i obavezne starke. Kosa puštena, i kod jedne i kod druge, sakrivala je pola lica.
– Ugasio sam – Vasin mozak radi sto na sat. – Ostati ili pobeći glavom bez obzira?
Deca izlaze u parovima i čitaju dodeljene dijaloge. Vasa je u paru sa visokom devojčicom iz prvog reda. Dobra je. Noga mu se nekontrolisano trese, ne može da je smiri. Boji se da to neko ne primeti, jedva se i koncentriše na tekst. Knedla mu je u grlu, ne može da pusti glas. Devojčicu koja je čitala sa njim, zadržava, daje joj još jedan tekst da pročita. Ništa od mene, misli dečak. Iskreno, bio sam grozan. Još jače mu se steže grlo. Izleće napolje. Ne zna kuda bi. Stan je preko puta škole, ali ne ide mu se kući.
– Prošetaću da me prođe taj grozan osećaj – razmišlja. Mada, trebaće malo više od šetnje. – Baš mi je krivo, mogô sam bolje. – Čuje bat koraka, ali se ne okreće.
– Ej, Vaso, gde si pobegô? – sedmakinja se zadihala trčeći, a lice joj je postalo bordocrveno.
– Šta da čekam? – kratko će dečak.
– Nastavnica te je prozvala, sad će uslediti podela uloga, prošao si.
– Šta? – Vasa je stvarno bio iskreno iznenađen. – Prošao? – ponovio je dok su oboje trčali prema učionici.
– Bio si super, znala sam odmah da prolaziš. Ne mogu da verujem da nisi imao uopšte tremu, ja sam umrla na sceni, a ovo mi nije prva uloga.
Vasa je zastao da doda, ali ona ga povuče za ruku. – Ajdʼ, brže malo! – posle pričamo.
-
(0)Od : Alisa Salopek
Reci mi da znam
400 rsdNedelja, 10. juli 1988.g.
Nedelju dana smo sestra i ja bile u B.B. kod tetke, sinoć smo se vratile. Bilo je zanimljivo, lepo, malo i dosadno, jer nikoga sem tetke i njenih ne poznajemo… Al’ najbolje od svega su one tetkine “k’o papir” tanke palačinke! Sa nama je došao i njen stariji sin, a mlađi, koji ima godinu dana je ostao. Nino ima četiri godine i ići će sa nama na more. Divno! I volim što ide, ali baš i ne… Drag mi je, sladak, ali baš “vući” mlađeg brata svuda, pa paziti na njega, ne ispuštati ga iz vida… More, plaža, skakanje u vodu, “slatkiši” okolo… A mi sa mlađim bratom! Znam da će sve „spasti“ na nas dve. Da ga čuvamo i vodimo svuda, da se igramo sa njim u plićaku i u pesku. Mislim, baš mi i ne ide to… Mama i tata su isplanirali da sutra idemo za Kopar. Ostali bismo samo dve nedelje, a tata bi pomogao stricu da sređuju kuću u Picuparama (u Istri). Tina već pakuje stvari. Opet se ljuti na mene što ona sve radi a ja piskaram… Posle ćemo ići da kupimo kupaće kostime. Oni prošlogodišnji su nam mali. Nino me zove da mu crtam “a’to”… Na auto misli, zaluđen je njima… Tako mali a svakom autu zna ime…
(negde oko ponoći)
Nino je tek sad zaspao. Uf! Koliko samo može da priča… Nikad se ne umori. Pitam se koliko će pričati kad bude stariji?
Ipak ne idemo sutra na more. Shit! Tek sutra naveče će doći tetak, pa će i on sa nama u Kopar. Da bi bio sa Ninom, ako se slučajno zaželi mame… Tako je javio danas telefonom.
Išle smo večeras sa Ninom do “klupa”. Svi su nas pitali ko nam je to, a bratić im je umesto nas odgovarao: “Sta te b’iga!” Kako je samo bio sladak kad se onako svađao sa Zdenkom i drugima. Bili su tamo još neki nepoznati i jedan Oliver-Oli, Zdenkov, i kako sam saznala, i Željkov drug, a Željko nije bio. Zdenko kaže da Željko radi preko celog dana a, pošto turnir još traje, posle posla je tamo.
U povratku smo svratile na turnir… Samo smo provirile, jer je već bio pao mrak i morale smo požuriti zbog Nine. Bio je gladan. Željka sam videla na dve sekunde, samo „zdravo“ u prolazu i dugi, dugi pogledi… Ali, u hodu, bez zastajanja… Nino me vukao i bio je tako nemoguć da nisam htela da se zaustavljam.
Ko zna šta sad Željko misli o meni?! A ja ne prestajem da mislim o njemu. Mislim da ga volim… Mislim. Osećam. Znam. Znam to je to. Gori mi nešto u grudima, gori, čim mu se lika setim. I ne samo lika… I onog osmeha… Kad se osmehne dve jamice na obrazima kraj usana se pojave, a oči… Taj pogled ubija. Uf, ne smem dalje, skroz ću se raznežiti.
Utorak, 12. juli 1988.g.
Sinoć smo opet sa Ninom išle na turnir. I videla sam Željka. Krenule smo ranije i nismo išle na “klupe”, tako da smo stigle na početak turnira. Baš u vreme kad je Željko „gasio“ pesmu i najavljivao ekipe. Iako smo bile malo dalje od njega, ipak me video i mahnuo mi. Samo to… I da, osmehnuo se. Eto! Nisam htela do njega. On nije mogao ostavljati mesto „di-džeja“. Ja nisam htela ostaviti Tinu s bratićem… Da je bar samo to… Videla sam posle pored njega onu Snežu iz Nemačke… Zato nisam htela tamo. Pa čak ni onda kad je ona otišla a on ostao sam. Ne znam ko mu je ona, drugarica, sestra ili devojka… Možda je samo poznanica, možda nema ništa s njom. Možda u vezi sa svim grešim.
Još uvek se sećam one večeri kad je rekao da mu se sviđam, da želi da mu budem devojka. Još uvek… Iako nešto kao kroz maglu… Mada nije prošlo mnogo dana od tada, ali… Kao da smo se od te večeri udaljili, nismo se ni viđali, ili tek u prolazu… A sada još i ovo što sam sinoć videla. Boli. Nekako boli…
Za dva sata krećemo za Vinkovce, pa dalje na beogradski noćni voz za Kopar. Ista linija kao i svake godine. Možda bude i isti voz, ili isti vagon?! Kao da se ništa ne menja… A ja bih tako htela neku promenu, nešto da me trgne, razbudi. Da me zaista razbudi. Čini mi se da je Tina ipak u pravu, snevam u nekom veku iza nas zajedno sa onim junacima iz knjiga.
Četvrtak, 14. juli 1988.g.
Drugi dan je kako smo na moru. Juče, posle ručka i kratkog odmora od puta, išli smo u Žusternu na kupanje. Da ispunimo Nini želju, jer je bio uporan da što pre vidi “moje” kako on govori. Danas su svi otišli u Picupare: tata, tetak, stric i strina i Alen (naš brat od strica). Nas dve smo sa mamom i Ninom u kući, a Muki (strinin sin, sada ima svoju grupu, zove se “Zebra imago”) je kod nekog druga, verovatno vežbaju sviranje. Ne verujem da ćemo danas ići na plažu… Mami se ne da da idemo pešice, a kaže da mora i kuvati ručak. Ne znam zašto smo uopšte i dolazili ako ćemo stalno biti u kući?
U utorak, pre nego što je došao šinobus, na stanici se pojavio i Željko, a ja u zemlju da propadnem. Nemam pojma otkud se on stvorio, samo, eto, došao da se pozdravi. Nekako je saznao da putujemo, a verujem i da znam ko je to mogao da mu kaže – sigurno Zdenko, jer jedino je on preko Tine znao da idemo. Nije dugo ostao i nije sačekao da krenemo, nije se upoznao ni s kim (ne daj, Bože, da jeste! Ubio bi me blam!).
Došao je bajsom, kao u prolazu, kao slučajno da baš tuda ide, a puta dalje ima samo preko pruge – u Mandinovce, ali je on skrenuo desno i otišao do otpravnika (he, he… dobro je odglumio to…), usput je zastao do nas, do mene… Pitao gde idemo, koliko ostajemo i da se javim – jednom razglednicom, bar. Dao mi je i adresu… Onda je otišao levo do tog čoveka, a po pozdravljanju s njim, videla sam da se poznaju. Otišli su u stanicu, došao je voz i više ga nisam videla.
Sad ne znam da li da mu se javim ili ne? Da li uopšte to i želim? Želim, jer… Ipak, šta god ja mislila o njemu i onoj “Švabici”, o onome što sam videla te večeri na turniru, to kako su se zezali i igrali pločama i mikrofonom, kako su se gledali, možda sam, a želim da je tako, možda sam sve to krivo protumačila. Tina kaže da mu je to sigurno sestra… Al’ njegovu rođenu sestru poznajem, nije ona, možda je neka druga sestra… Tako je cakan bio kad je došao na stanicu, pocrvenio k’o paprika, a verovatno sam i ja… Pored nas tata, mama, tetak, drugi putnici… K’o za inat, sve neki poznanici i komšije…
Tina mi govori da ne treba toliko da brinem šta će ko reći. U pravu je – opet. Komšije i druge, kao, šta je njih briga s kim ću ja stajati i pričati… Naravno, mama je odmah pitala ko je to i šta će on s nama, s kim se to družimo i kako ga poznajemo..? Eto, zašto! Zbog takvih pitanja i njenog negodovanja!
-
(0)Od : Bora Petković
Mesi i ja
400 rsdImam deset godina.
Tačnije, imam deset i po, ali volim da kažem deset, jer je to moj omiljeni broj. To je broj koji Lionel Mesi nosi na dresu. 10. Desetka.
On je moj omiljeni igrač, i više od toga, on je moj heroj. Primetićete da malo ličim na njega, tako sam sitan, i frizura nam je slična, samo je njegova duža. I što je najvažnije, on je rođen 24. juna osamdesetsedme, a ja istog dana dvehiljadite. Kao i on, i ja sam zaluđen fudbalom, međutim, u blokovima za mene više nema fudbalskog kluba gde bih trenirao, pa samo zamišljam da treniram. Tek sam se ove godine izborio za mesto u timu mog razreda, kad su se blizanci Luka i Nemanja preselili i napustili školu. Falio je igrač u drugom timu, a bilo im je glupo da zovu Saru, iako ona igra bolje od većine mojih drugova. I eto, prvo sam bio golman, a onda je Marko povredio nogu, pa sam prešao u vezni red, mada sve češće ulazim u napad.
Navijam za Srbiju i Barselonu. U Barseloni igra Mesi, još od trinaeste godine, dakle, nije još kasno da počnem s ozbiljnim treningom, mada roditelji stalno pričaju da je bolje da počnem s knjigom nego s loptom. Ako vas interesuje, Barselona je već godinama najbolji klub u Evropi, redovno pobeđuje u Ligi Španije, a one iz Reala uredno izblamira. A ako ste gledali prenos u maju, videli ste kako su odrali Mančester sa tri prema jedan i postali šampioni Evrope.
Iako sam strasni navijač Barse, moj tata uporno pokušava da me nagovori da navijam za Crvenu zvezdu, koja je takođe bila šampion Evrope – kad je on imao dvadeset dve godine – još u prošlom veku. Kupio mi je i dres i kapu, ali ne vredi, kad gledam Zvezdu obavezno mi se pridrema. Kao da gledam usporeno pušten film.
Deda je još gori od tate, on kao penzionisani zastavnik JNA, šta god to značilo, naređuje da moram da navijam za Partizan, koji je bio učesnik finala Kupa šampiona, kad je deda bio mladić, 1966. Ja prosto ne mogu da zamislim dedu kao mladog, ali pokazivao mi je slike, mada tata tvrdi da je u pitanju fotošop. Te, šezdesetšeste, Partizan je izgubio od Reala sa 2:1, a obzirom da Real redovno gubi od Barselone i da im Mesi stalno daje golove, gde je logika da ja navijam za Partizan?
Deda i tata se stalno svađaju oko toga ko je bolji i recituju sastave timova, upoređuju igrače koji su igrali i čitaju statistike s kompjutera. Naravno da svako vuče na svoju stranu, potežu niske udarce, psovke i šta još ne. A onda dođem ja i iznerviram ih kad prodefilujem u plavo-crvenom dresu sa brojem 10. Posle toga se obavezno posvađaju i deda ode, zaklinjući se da više nikad neće kročiti u naš stan. To ga drži uglavnom do sutradan.
Deda je u stvari mamin tata, a tata nema tatu, umro je kad je bio na fakultetu, mislim tata, ne deda. Mama nema mamu, ona je umrla kad sam ja bio mali, imao sam dve godine. Tata ima mamu, ona je u penziji, kao i deda, i stanuje u bloku preko puta. A deda stanuje u našem bloku, samo s druge strane. Mi smo nekako u sredini, tako da i deda i baka svraćaju svaki dan, ali se trude da to bude u različito vreme. Oni su kao pas i mačka, uopšte se ne trpe, ako baka kaže da je nešto belo, deda obavezno kontrira i kaže da je crno. A onda baka krene da debatuje s njim, pa deda uredno odgovori i posle dođe do svađe. Međutim, ponekad se sretnu kod nas jer nisu dobro isplanirali vreme dolaska, a onda se potrude da ćute, popiju kafu koju im ja, da istaknem, skuvam, pa odu. Ili ode jedno od njih, a ono drugo, koje je ostalo, kaže tiho, da kao ja ne čujem, „jedi govna“ ako je u pitanju deda ili „noge slomio, dabogda“, ako je baka. Ali, ja ih oboje volim, možda baku malko više simpatišem, ona je ipak na mojoj strani, što se tiče klupske pripadnosti, kupila mi je dres Barselone za prošlu Novu godinu, a i kaže da joj se sviđa „onaj Gvardiola, iako je to nepristojno, ipak simpatično pljuje po terenu“. Mada, i deda ume da me potkupi, novom fudbalskom loptom, doduše, kupljenoj kod Kineza, ali se izgovara malom penzijom i nedovoljnim kvalitetom original adidas lopti.
Baka uživa da kuva, a između kuvanja gleda emisije o kuvanju, tako da kuva za sve nas, osim za dedu. Onda donosi šerpice ili šerpetine da jedemo. Zapravo, donosila je, dok nije uhvatila dedu kako čeka u zasedi da ona ode. Kako ona ode, deda kao slučajno navratio, pa pita šta to miriše, onda izvrši inspekciju šerpica, iz svake nešto glocne ili sipa u tanjir ako je čorbasto. Kad ga je baba uhvatila s kašikom u šerpi sa punjenom paprikom, naredila je tati da posle posla dolazi po sledovanje. Tata s posla prvo svrati kod nje, pa mu se baka požali na skupoću, bolesti ili nešto treće, trenutno aktuelno, pa popiju kaficu, pa mu servira da jede, „pa, pa, pa“ – on donese ručak za večeru. Mama uglavnom jede na poslu, tako da zapravo svi kući dođu siti, sem mene. I dede, od kad je uhvaćen u osmatranju.
Koliko sam shvatio iz priče, baka i deda su prodali svoje stare stanove, kad sam ja bio mali, i od ta dva prodata, kupili tri stana – „ali da svi budemo blizu“, na inicijativu moje mame. Pre nego što smo kupili te stanove, mi smo živeli kod dede. Moj tata se posvađao sa dedom, a nije bilo oko fudbala, i onda smo se preselili kod bake. Posle nekog vremena provedenih u bakinom stanu, moja baka je „očitala“ mojoj mami. Baka, koja insistira da je zovem „Bajka“, tako s vremena na vreme poludi i onda ne bira šta kaže, što je i tad bio slučaj. I mama je spakovala stvari i sa mnom se vratila kod deke. Tata je ostao sa bakom, jer je još uvek bio u svađi sa dedom.
Roditelji su mi se tada viđali u parku, kada me je mama dovodila da se igram i zamalo se rastali jer im je sve postalo naporno – i matorci, i park, i ja, i posao i nemanje stana i sve. Da se moji roditelji ne bi rastali, deda i baka su prodali svoje stanove, kako bi njima omogućili da budu srećni. Tako smo od dva stana u širem centru grada kupili ovo gde stanujemo, tri stana na Novom Beogradu. Moj tata kaže „mali, kad ovo dvoje matorih ode na nebo, ti odmah dve gajbe…“. Ja ne bih voleo to da se desi, ali, ako se bude desilo sve ću da prodam i da kupim stan u blizini Kamp Noa, kao i pretplatnu kartu za sve utakmice Barselone, bar da bude neka korist od tih stanova.
-
(0)Od : Đurđa Lili Horvat
I devojčice igraju fudbal
400 rsdDOSADA
Likovi: Ceca i Peca
Peca: Ceco, meni je dosadno.
Ceca: Pa šta ja da radim povodom toga, Peco?
Peca: Ispričaj mi neku priču.
Ceca: Kakvu?
Peca: Ma, bilo kakvu.
Ceca: Dobro, ali nemoj posle da se buniš ako ti se ne bude svidela.
Peca: Okej, neću.
Ceca: Dakle, ovako. Bila jednom jedna lepa princeza.
Peca: Početak obećava.
Ceca: Naravno, ali molim te, ćuti i slušaj. Bila jednom jedna lepa princeza koja je živela u prelepom dvorcu. Jednog dana šetala je vrtom i pored jezera ugledala žabu. Žaba joj se obrati ljudskim glasom…
Peca: Ovo mi zvuči poznato.
Ceca: Možda, ali slušaj dalje. Dakle, žaba joj se obrati i reče: „Draga princezo, ja nisam obična žaba. Ja sam ustvari princ kog je zla veštica začarala i pretvorila u žabu. Jedan vaš poljubac vratiće mi opet moj ljudski oblik.“
Peca: Znam tu priču…
Ceca: Ne znaš, čekaj da čuješ do kraja. Dakle, žaba kaže da je u stvari princ i da princeza treba da je poljubi. Posle tog poljupca, pretvoriće se u čoveka i zaprosiće princezu. Draga moja, kaže princ, udaćeš se za mene i preselićemo se u moj dvorac da živimo sa mojom majkom, koju ćeš morati da poštuješ i slušaš.
Peca: E ovaj deo nisam čuo.
Ceca: Pa kažem ti da to nije ta bajka koju ti znaš.
Peca: Pričaj dalje, sad sam baš radoznao.
Ceca: Moraćeš da vodiš računa o čistoći našeg dvorca, govorio je princ dalje. Pajaćeš, brisaćeš prašinu, usisavati svaku sobu. Kad budu organizovane razne proslave, moraćeš da vodiš računa o kuhinji, spremaćeš ručkove i večere i naravno poslastice. E, da, i rodićeš mi najmanje četvoro dece, od toga bar dva sina, da naslede moj dvorac i produže moje ime.
Peca: Divna priča. Zaista mi se dopada. I šta je bilo na kraju?
Ceca: Na kraju je princeza u svom dvorcu večerala specijalitet žablje batake u umaku od paradajza…
Peca: Šta??? Pa to nije bajka… to je horor priča.
Ceca: Lepo sam te upozorila da postoji mogućnost da ti se ne svidi.
Peca: Svidela mi se. Osim kraja. Kraj je po malo, kako bih rekao… ružan.
Ceca: Pa, ja bih rekla da je ovo ipak srećan kraj. Bar za princezu.
Peca: Ha, ha, baš si duhovita.
Ceca: Znam da jesam. Ispričaj ti meni onda neku priču. Ako znaš bolju.
Peca: Hmmm… Bila jednom jedna lepa princeza.
Ceca: Imitiraš me?
Peca: Ne, biće ovo sasvim drugačija priča.
Ceca: Dobro, slušam.
Peca: I ta je princeza svojom lepotom opčinila zgodnog i bogatog princa iz susednog kraljevstva. On ju je zaprosio i ona se udala za njega.
Ceca: Ma nemoj?
Peca: Da, bilo je baš tako. I onda je prestala da vodi računa o sebi, ugojila se i poružnela, a princ je bio vrlo razočaran…
Ceca: Uh, al ti je neka priča.
Peca: Bolja je nego tvoja. Ajde, pričaj neku bez prinčeva i princeza.
Ceca: Dobro. Bila jednom jedna baba.
Peca: I?
Ceca: Nije znala šta da radi. Dosadan joj bio život.
Peca: Kao i meni. I šta je uradila?
Ceca: Trla baba lan da joj prođe dan.
Peca: Šta time hoćeš da kažeš?
Ceca: Hoću da kažem da kad ti je dosadno pronađeš sebi neku razonodu, a ne dosađuješ i drugim ljudima.
Peca: Zato što ti se možda njihov način otklanjanja dosade neće svideti.
Ceca: Tačno tako.
Peca: Shvatio sam poentu.
Ceca: A sadaaaa…
Peca: Šta?
Ceca: Pesma!!!
Oboje pevaju «Trla baba lan».
K R A J







