Biljana Crvenkovska

Biljana Crvenkovska

  • 1
  • Devet priča o gospođici Sit
    (0)

    Devet priča o gospođici Sit

    Uvertira

    09:00, 20.12.2019, petak

    kafić „Crna mačka“, Beč

    Spava mi se. Mnogo mi se spava. Rano je, jebô ga bog, mnogo je rano, naročito ako si na odmoru, pred Božić, u Beču. Još mi nije ni izvetrilo ono kuvano vino od noćas. Mrzim da radim kada sam na odmoru. A poslednjih godina nije bilo odmora na kom nisam radila. Treba da napišem nešto i o tome: Prokletstvo frilenserskog života.

    Naručujem kafu. Kratki espreso. Ne „bečki melanž“ ili takvu neku budalaštinu. Espreso bez šećera, da brzo pokrene dan s mrtve tačke.

    Otvaram laptop. Konobarica dolazi s kafom, tražim pasvord za bežični internet… Klasika, uvek ista rutina. Prelistavam imejlove. Evo ga – narudžbina za scenario s jučerašnjim dedlajnom. I to je klasika. U bilo koje drugo doba godine, ali sada, aman…? Pred Novu godinu? Neverovatno.

    Dok ukoso jurim kroz slova i reči u imejlu, one počnu da poskakuju, da se mešaju i da se grupišu, sve se nešto domunđavajući. Razume se, i njima je Božić, tȁ i oni imaju dušu.

    Bezuspešno se trudim da ih dovedem u red, da se barem za tren smire pa da dočitam imejl. Badava, ne slušaju me. Njima je do zabave.

    Uzdahnem.

    …

    Zavalim se u udobnoj stolici (uvek biram hipsterska mesta s udobnim stolicama). Misli mi lete unaokolo poput muvâ bez glave.

    Naručujem drugu kafu. Bacam pogled prema konobarici. Crna kosa, šašava frizura, tetovaže, gotski fazon. Liči mi na nekoga, ne mogu da se setim na koga. Spava mi se, mozak mi ne funkcioniše.

    Konobarica nosi kafu. Ispijam je na eks i vraćam se ekranu. Slova su polako počela da se smiruju, fala bogu.

    Stavljam slušalice i puštam muziku da eliminišem zvuke koji mi smetaju.

    Ovo će biti dug, naporan dan!

    Fuga

    „Frrrrr“, šapuće mi mačor i budi me iz sna u kome sam bila na bezbroj mesta, ali nijedno od njih nije bilo OVDE:

    – Zašto me probudi, barabo jedna? – kažem mu. – Znaš li koliko je bilo lepo tamo gde sam putovala?!

    Mačor samo nastavlja da prede i da trlja glavu o moju ruku: „Sledeći put da ne zaboraviš da povedeš i mene!“

    U „Crnoj mački“

    Otpije gutljaj kafe, pa se ponovo zagleda u laptop. Crna mačka s belom pegom na grudima, zaspala u njenom krilu, mrda brkovima, a potom pokrije njuškicu šapicama. Ne skrećući pogled s ekrana ona spusti ruku u krilo i dodirne meko, čudesno krzno. Znala je da treba da nastavi s radom, ali nije mogla da prestane s milovanjem. Zatvori laptop, zagleda se kroz velike, staklene izloge… I duboko uzdahnu.

    …

    Uzdah je bio dug, slojevit, uzdrhtao. U njemu je bilo sadržano više različitih misli, a svaka od njih je zvučala drugačije… Kao da je nekoliko brzih uzdisanja bilo spojeno u jednu simfoniju.

    Simfonija je, pre svega, govorila o minutima i sekundama, o danu koji je brzo proticao i pritiskao, ne dozvoljavajući da se ni za trenutak ne zaboravi njegov neumitni prolazak. Prikazivala je osećaj koji imaš kada moraš da završiš mnogo posla, ali istovremeno ne želiš da završiš ništa, već samo da utoneš u misli, u nepodnošljivu lepotu dokolice… O onom nemiru govori ta simfonija, nemiru koji izazivaju odložene obaveze, planovi i ambicije, dok ti samo sediš i sanjariš.

    Zatim, ona je sadržavala i čitavu melanholiju koja je proizvodila oblačne, kišne dane kao što je ovaj. Teški, niski oblaci, koji bacaju retke, izmučene kapi kiše na grad koji vri. Oblaci u planini, pak, pružaju sasvim drugi osećaj, drugi prizor. U planini, isti ti oblaci su veliki, moćni i zlokobno preteći, dolaze brzo s vetrom i nose snažnu buru, da bi se potom rasprsli na prolećnom suncu. Ali u gradu otežaju od isparenja, od mnogih nevolja i sudbina, pa postanu tromi i nepokretni. Muče se jednako kao i žitelji bučne metropole. O uzdahu nam pripoveda i ova povest.

    A ovde, duboko isprepletena u simfoniji od silnih uzdaha, beše i ljubav. Ne neka konkretna ljubav, kao što najčešće biva, nego ljubav prema stvarima koje odavno već ne postoje, koje su odavno iščezle, propale i nepovratno se izgubile, ili su se, pak, toliko promenile da su postale izobličene i neprepoznatljive. Ljubav je ostala bez istinskog objekta kome bi se posvetila. Pusta, tužna i gladna kao tek okoćena kuja kojoj su oduzeli kučiće.

    A na kraju, tu beše i bol u želucu, koji se samo pojačavao i postajao sve nepodnošljivija. Simfonija je bila najglasnija kada je dolazila do nje, budući da je to bio jedinstven, realan, fizički bol. Ili nije bio? Otkud je stizao taj bol? Iz kog razloga se javljao tako iznenadno i stezao, tištao i kopao bez prestanka?

    Mobilni telefon zazvoni. Jako, prodorno, uznemirujuće. Bol u želucu se pojačao, razdirao ju je i razarao. Bilo je užasno. Očajnički je pružila ruku i zgrabila aparat. Stavila ga je na „mjut“ i još jednom duboko uzdahnula. Još duže, još teže nego prethodni put.

    …

    Mačka u njenom krilu okrenu glavu i pogleda je žutim očima kao da želi nešto da kaže, nešto mnogo važno i hitno. Poče da prede. To tiho umirujuće predenje koje stvara spokoj, ono joj bistri glavu i zrači jednom neobičnom, zaraznom energijom. Da, energija kao da je prelazila u nju, kao da joj je davala snagu, da bi joj na kraju u potpunosti razbistrila misli. U tom trenutku postalo joj je jasno. Jasnije nego ikada pre. Tačno je znala šta mora da uradi, sada, iz ovih stopa, da ne ostavi mesta za nešto što bi je obeshrabrilo… Grozničavo je otvorila laptop i brzo, gotovo bez daha, počela da piše poruku:

    Poštovani uredniče,

    Pišem vam da vam saopštim da danas ne dolazim na posao. Ni sutra. Ni prekosutra. Tačnije, ne računajte više na mene. Odlučila sam da se vratim životu koji sam izgubila davno, davno…

    Predenje crne mačke postalo je veselije i energičnije, u ritmu kucanja po tastaturi. Istovremeno, bol u želucu polako se smirivao…

    720 rsd