Borislav Vukov Malatenski

Borislav Vukov Malatenski

Rođen je 2005. godine. Autor romana „Kadupul“ (Presing, 2026).

  • 1
  • (0)

    Kadupul

    Kadupulov vrt

    U jednoj ogromnoj vili, van visokih mostova i bučne gradske vreve, živela je jedna mala porodica Kadupul. Dvorište je bilo ispunjeno čarobnim vrtom prepunim nestvarno lepih cvetova istog imena, Kadupul, koji su cvetali samo noću. Krupni, beli kao sneg, cvetovi svetlucali su u mesečini, šireći miris koji je omamljivao svakoga ko ih je osetio. Čim bi zora svanula sa prvim zracima sunca, Kadupul bi veneo, a cvetovi bi se sušili, nestajući u trenutku kada bi jutro zakucalo na vrata.

    Najmlađa ćerka grofa Lucijana, Senka, svake večeri šetala je kroz vrt, ušuškana u miris Kadupula. Brala je cvetove i stavljala ih u vazu, ali svaki put bi se, kada bi zora osvanula, cvetovi sušili i nestajali. Tuga ju je obuzimala, a senke su joj se uvlačile u srce. Često bi bežala u sobu, legla na krevet i plakala, shvatajući da sreća traje kratko, kao i život uvenulog Kadupula.

    Jednog jutra, dok je gledala u prozor, začula je kucanje na vratima. Uplašila se na tren: „Ko je to?“

    Vrata su se otvorila, a ispred stajao je tata, grof Lucijan. „Senka, dođi, doručak je spreman“, rekao je tihim glasom.

    Ona je obrisala suze, odgovorivši mu da će se spremiti. Obukla je belu haljinu, parfemišući se mirisima zumbula iz bočice. Pogledala je u jutarnje sunce i ponovo zaplakala, želeći da svet bude mesto gde jutro nikada ne bi svanulo, gde bi mirisi Kadupula trajali zauvek.

    Kucanje na vratima ponovo je odjeknulo. Senka je brzo sakrila suze.

    Ulazili su njen brat Goran i sestra Sofija. „Senka, prelepa si“, rekao je Goran. „Lepa i omamljuje tim mirisom zumbula“, dodala je Sofija.

    Senka je osetila stid, ali i tugu, dok su zajedno krenuli na doručak. Silazili su na terasu pored vrtova Kadupula, gde je grof Lucijan sedeo, pijući kafu i gledajući u sliku pokojne žene. Suze su mu klizile niz lice, dok je zamišljao svoju ženu kako šeta noću i miriše cvetove Kadupula. Lucijan iznenada vraća sliku iz svog džepa i čuje korake svoje dece koja polagano prolaze usamljenim, sablasnim hodnicima vile. Hodnici su ispunjeni visećim bakarnim slikama koje odražavaju duboku melanholiju, tugu i osećanje samoće.

    Voda usamljeno teče iz fontane u malenom vrtu, bez posebnog osećaja, polako i opušteno. Figure zlatnih kipova stoje kao stražari, njihovi izrazi samo odražavaju strah koji definiše vila. Senka, Goran i Sofija sa pokislim facama jedva čekaju da prođu kroz hodnike i izađu na raskošnu terasu. Napokon, prolaze kroz žuta vrata i pridružuju se ocu za doručkom.

    810 rsd