Boško Tomašević
- 2
-
(0)Od : Boško Tomašević
Predeo kroz koji se probijam
720 rsdTEKST KOGA POKRIVA DUD SA LIŠĆEM KOJE SU IZJELI INSEKTI. I ogromne muve koje se skupljaju oko crnih i belih palih plodova na zemlji. Sa koje se diže otužan zapah prljavštine i gnjilosti. Dud koga sada pokriva ovaj tekst, koji će ga pokriti. Pisanje koje će susresti dud. Njega koji je predmet moje želje da sebe od onda sretnem pod njim Iz susreta sa njim rodiće se neophodnost za pisanjem. Sada. U tu-stajnosti onoga što vidim pred sobom kako mu se približavam, kako, tada, nisam znao da mu se približavam za meru jednog sećanja. To približavanje onda je ostalo u meni. Vidim sebe kako se približavam stablu i klupi ispod njegove krošnje sa pustom, pospanom ravnodušnošću koja me prati ka toj stvari toga onda iz koga tek sada, dok ga pišem, izvlačim svoju želju da ga vidim, jer ga vidim sada. Sa ocem, onda? Ne znam. Sa majkom, onda? Ne znam. Sam, možda posve sam. Svetlost se sjedinila sa prašinom. Sa belinom kućâ pod suncem. Sa gledanjem koje se širi i nigde se ne zaustavlja. Jer nema gde da se zaustavi. Ima toga nezaustavljanja u ravnici koja i sama piše sobom, ravnicom, noseći na sebi svoje tragove. Koje ja pišem. Dala mi se želja ravnice za pisanjem. Njena želja koja piše moje pisanje. Želja koja me želi da pišem jeste ista želja koju ja sada pišem. Želja, jedna od mnogih, protiv smrti. Tu sam zajedno sa smrću. I onda kada sam bio tamo kraj toga dudovog stabla bila je ona sa mnom. Čula su se iz daleka crkvena zvona oko tri popodne. Oglašavanje nečije sljubljenosti sa smrću. U koju je on, neko, ušao. Zvona i smrt uvučena u krošnje drveta koje ništa ne poriče. Ne može da poriče. Koje samo prima. Koga moj jezik prima, ne umeći da ga uzme. Sada. Ali kruži. Iznad onoga što moj jezik piše: nečija davna smrt je ovde, postoji jedno sada ovoga ovde pisanja koje to piše Svako pisanje je nekakva prisutnost i posthumnost. Glas pozajmljen smrti. Da bi se moglo umreti. Sve je to bilo tu i tada u onom pejzažu. Samo nisam znao šta u njemu reži na mene. Šta me negira? Šta mi govori? Moje telo, maleno onda, sa zemljom pod njim, sa belinom koja me uvija uza se, idući sa mnom sa mojim prolaženjem. Korak po korak. Tu su nekakva vrata, prag kuće, prozori sa spuštenim kapcima. I kao da nikoga nema iza zidova. Ja idem, tuda. I nebo sa koga padaju pustinje svetlosti povlači se za mnom. Stablo pored koga sam sadaonda prima me kao gosta. Samo onoliko trenutaka koliko ispod njega prolazim. Dovoljno tu, ono, stablo, sa mnom. Toliko dovoljno veliko da ispod njega idem. Ide se kroz tiho, kroz pospanost duda. Sa trenom. Sa obuhvatom njegovim koji me neće napustiti nikad. Trava ispod njega. Travke. Ostrvca sive zemlje. Zujavost muva oko kojih se ulepljuje vonj trulih plodova. Ugaženih. Tuda idem. Kao da se ide kroz to. Kao da je to upisano u trajanje bez trajanja. Pisanje duda. Pisanje koje me izbacuje u dud. To nije bilo važno onda. Ko ga je zahtevao sada? Video sam da idem prema dudovom stablu, jedno prepodne, u leto, u nebo, u belost kuća, idem u miris, u hladovitost senke, u lišće izjedeno insektima, u drvo idem sa mnom koje će mi dati da ga sada pišem, koje je došlo po mene da ga pišem, sada, kao da je izvučeno iz nekog drugog života sa dudom nada mnom, sa mnom, on od nekada što se prostirao pored puta koji je vodio prema drugim putevima. Jednom od puteva mojih. Jedan dud na mome putu. Kojim sam išao. Kojim od onda putujem, koliko i do onda. U putovanje u koje sam ušao da bih video to drvo od mnogih jedno. Sve dok za njega bude bilo reči, dok reči budu dolazile. Ili, dokle god ga gledam za njega će biti mojih reči. Ne želim da ih zaustavljam, mada to mogu kad god poželim. Ili, mogu da se još jednom osvrnem na njega. Bez reči. Samo da ga gledam. Tako: kao da gledam u sebe. To nedostižno onda. Koje dovodi do kraja našu nemoć s rečima. Onako kako Vitgenštajn kaže: Mogu samo govoriti o njima, ne mogu njih izgovoriti. Kolikogod išao prema njima. Prema njihovim česticama u meni. Prema kapanju njihove tvari po meni. Za toliko sam sâm. Bilo je neponovljivo to onda sa stablom kome dolazim, približavam mu se, prolazim ispod njega i – ostavljam sebe u njemu. Nikada neću više moći doći po to moje u njemu. Nikada. Jer to nikada jeste ostalo zauvek njegovo, moje u njemu zauvek. Samo na taj način to što se zbilo ostaje pravično podeljeno između njega i mene. Stvari moramo da poštujemo. Bog stvari je jedan i isti naš bog. Sa njima smo. Ne nad njima. Naš divni teret su one. Stvari. Pokazuju nam jednostavnost zajedničkog bivanja jedno-uz-drugo-preko. Nikada nas neće napustiti. Ni mi njih. Možemo ići doveka jedno prema drugom, biti u njima sa nama kao i one u sebi sa nama. Ništa to dešavanje ne pokriva, ne prikriva. Tek, ponekad, možda oholost čovekova. Samo taština čovekova može da zaboravi stvari, seme naše koje je s njima jedno. Pisanje, međutim, ne. Pisanje vas čini sa stvarima jedno. Njime se vraćate u jednost sa njima. U divljinu praodnosa stvari i bića, koja je prethodila svemu što sada, osim kada pišete, ne vidite. Pisanjem se vraćate u svoj prapogled, koji je sve već video pre nego što ste to videli vi. Gledati neposredno – kakva poezija! Nedirnutim pogledom gledati sve što je jednom bilo vaše seme i od čega je nemoguće pobeći. Udaljavate se od dudovog stabla, idete daleko, mnogo daleko, nikada dalje od vas, ulazite među lavež pasa, u urlike bezdane tišine u zimsko predvečerje sa snegom čija se zavesa od pahulja pred vama diže a šarke neba se pokreću, pretumbavajući belinu sve do nepoznatih uzroka gore, u hladnoj praznini i u raskovanoj ravnici bez oslonaca u vidljivom – dole.
-
(0)Od : Boško Tomašević
Ja Niko i Moloa
400 rsdPRIČA KOJA JE ODAVNO BEZ MENE
Ta priča koja je odavno bez mene
podseća me na drva za zimu
na divlje guske koje lete iznad dvorišta
na hladnoću vazduha
koji me širi u pravcu dalekog Ništa
koje slavi moju budućnost koja je došla
ovde
sada
bez drva za zimu
bez divljih gusaka u visini
bez neba
tako kako drugačije nije moglo da bude
na pripremljenom životu
na pripremljenom porazu
kako drugačije nije moglo da bude
oduvek.APOSTOLSKI ŽAR DA SE BUDE NIKO
Kako je lepo da se bude Niko
gledaš vodu – ti i voda
vidiš nebo – ti i nebesa
čuješ tavni vetar – ti i tavni vetar
školjke i ti
bez sna je tvoj put
ništa nije tvoje i niko
– ti Niko na besanoj stazi
prokletog življenja
sa hukom ljudske vrste
u starosti močvare
– pa tu biti Niko
čar je vrlo velikog nepostojanja
mladosti nove vere
dar velike vode
velikog neba
vetra koji te ne nosi
no pokriva
u školjci
tvog besanog puta.AKO SE KADA SE GOVORI O MENI MOŽE GOVORITI O MENI
Ako se
kada se govori o meni
može da govori o meni
onda je izvesno da Niko ima oblik
malog vedra sa mlekom
koga je mati nosila
bezbrojnih jutara
ka meni
koji sam ležao u zelenoj utrobi sveta
razbacanih udova.
To je priličilo dobu bez straha.
Kada je posuda za mleko postala uspomena
umrla je ona koja ju je nosila.
Prošle svrhe vraćaju se poput talasa.
Ja ću otkriti svežinu mleka
ukus kiše i ukus jave
razloge što sam Niko
koje ne mogu nabrajati
jer su neuhvatljivi
poput ponoći i podneva.JOŠ SAM DALJI
Smrt koja je izgubila svoj život
svoju brazdu
geranij koga liže gušter
kamen pod kojim leži
groblje kraj mora
bol u dalekom gradu Setu
za Veljkom
koga liže samrtni zaborav
prah koji je utrven u prahu
moje kosti
pre moje smrti
na žalost jelenâ i srnâ
i Sene u Parizu
koja teče
u pravcu smeha moga sina
u dolini Sacre coeur
po nesavladivoj tačnosti puta.SAMO TRAJANJE TEČE PO ĐUBRIŠTU
O voljo avgusta
o meka voljo vode
pod senkom od granja
tiho je vreme leta
i trepernog lišća
žubornog vazduha pod
kućnom strehom ima
još ako kiša topla padne
i tlo se pokrije baricama
vode u kojoj se ogledaju
beli oblaci posle nepogode
sav ruj blažen na mê padne
i duša mi se prožme ametistom.
Gledam tad sa setom povrh
sveg tog čara kako trajanje
teče ispod srca podložno
za obesnost laži i za ljubav
života duž senki po đubrištu.

