Branislav Banković

Branislav Banković

  • 1
  • (0)

    Ničija budala

    500 rsd

    U GRADU

    I

    Toga jutra se probudio sa željom da otputuje u Italiju i da poseti na par dana Veneciju u kojoj nikada ranije nije bio. To se nimalo nije činilo nemogućim s obzirom da je uskoro trebalo da ide na godišnji odmor, a i leto je bilo na pragu. Ta misao ga je držala ceo dan u dobrom raspoloženju. Saopštio ju je uz jutarnju kafu i svojoj ženi, kojoj se takođe dopala kao, kako je rekla, interesantna letnja destinacija. Ispijali su kafu, koju je Marko skuvao za oboje, za kuhinjskim stolom u tišini koju je remetio samo spiker sa radija izveštajem o vremenu. Nasuprot Marku, zalepljen na frižideru, visio je izgužvan crtež njihovog sedmogodišnjeg sina koji je bio malo nakrivo zalepljen. Taj crtež, urađen u školi drvenim bojicama na kome je bila nacrtana ‘moja porodica’ viđena očima prvaka, bio je povod za malu porodičnu svađu sinoć.

    Sve je počelo naizgled bezazleno, kao što svi veliki ratovi počinju, kada je sin pokazao svom ocu, Marku, crtež. Otac je pohvalio trud i rad, pomilovao svog sina po kratkoj plavoj kosi, poljubio ga u obraz i, više u šali, upitao zašto on izgleda kao da se umazao eurokremom. Sin je odgovorio da su to očevi brkovi, ali pošto su bojice bile debele ispalo je tako kao da je musav. Tada se upadicom umešala i majka koja je peglala na drugom kraju kuhinje.

    – Što mu nisi ti kao otac zarezao bojice?

    Marko se pravdao da jeste, i sin je potvrdio da mu je otac zarezao bojice pred školu ali je dodao da su one krte, nekvalitetne i da se brzo lome. Mali dečak se ražalostio i počeo da plače.

    – Glupe kineske bojice, stalno se lome – ponavljao je kroz suze.

    Otac ga je uzeo sebi u krilo pokušavajući da ga uteši. Dečak je gužvao papir rukama i bio spreman da pocepa svoj crtež kad je plačući procedio kroz zube kako David ima super bojice iz Italije, donela mu majka, uopšte se ne lome, a mogu i da se zarežu.

    – Koji David? – upitao je Marko.

    – Moj drugar, što sedi sa mnom.

    – A ko mu je majka, gde radi? – upita ga otac dok mu je brisao suze svojim dlanom.

    – To je ona napumpana silikonima što dolazi na roditeljski kao u kafanu – umeša se majka iz kuhinje, paleći cigaretu.

    – Samanta, sekretarica predsednika opštine, raspuštaljka, ona mala što se j… ko štuka – uspeo je Marko da se seti. – Pa ta putuje sa drugom predsednikom na sastanke po gradovima širom Evrope, šta je za nju da donese jedne bojice sa puta.

    Dečak je sišao iz očevog krila i otišao u svoju sobu da obuče pidžamu, razočaran neuspehom misije ‘kupovina novih bojica’, koja se pretvorila u svađu odraslih.

    – A tebi krivo što ne putuje sa tobom? – upita ga žena.

    – Šta ću kad nisam predsednik opštine – pravdao se Marko.

    – Ne možeš ni da budeš kad po ceo dan sediš u kafani – zaključi mudro žena.

    – Ma sedi i on u kafani, nije u tome problem, problem je u tome što meni otac nije bio predsednik opštine.

    Svađa bi trajala još duže, da se Marko ne diže i ode u dečiju sobu. Klinac je već bio u krevetu kada mu otac reče da ne brine za bojice jer će mu ih on kupiti.

    – Je l’ ima neka posebna marka bojica? – upita ga otac.

    – Nije važno koja marka, samo da piše ‘made in Italy’.

    – Dogovoreno, laku noć – reče otac i ugasi svetlo.

    – Laku noć – reče sin i zagrli svog plišanog medu još jače.