Branka Zeković
- 1
-
(0)Od : Branka Zeković
Aleksija
500 rsdVolim Beograd, njegove široke ulice prepune života i ljudi, automobila i živopisnih kafića, lebdeće disharmonije svega što nam znači u svakodnevnici, isprepletano izvesnom setom koja se može sresti samo ovde, na njegovom asfaltu.
Posmatram lica ljudi u prevozu, na ulici, njihova brigom osenčena lica. Retko čete uloviti neki osmeh, briga za svakodnevnicu potisnula ga je u drugi plan, a moja sećanja iz detinjstva pamte neka druga vremena.
Uličice u mom kraju u kojem sam odrasla, za mene imaju posebnu draž, iskrsnu iznenadno sa boka, tu se još uvek može osetiti miris lipa i dok hodate uskim trotoarima, zamišljate neko nepovratno iščezlo vreme, dok iz daljine dopiru zvuci velikog grada.
U jednoj od takvih ulica živeli su i moji roditelji.
Blizu Kapetan Mišinog zdanja, tokom burnih junskih dešavanja 1968. srelo se dvoje ljudi čija je različitost bila neizmerna, a spojila ih je slučajnost majka svih srećnih i isto tako nesrećnih ljubavi i odigrala sudbonosnu ulogu koja im je promenila živote.
Ili kako bi moj otac rekao, citirajući Šopenhauera:
«Ono što ljudi zovu sudbinom, najčešće su njihovi glupi potezi».
Tog toplog junskog dana, bila je subota, moja majka i njena prijateljica obe svršene maturantkinje Učiteljske škole, u iščekivanju posla koji im je bio obećan na jesen, krenule su u grad da kupe konac za Vilerov goblen. Prvo su svratile do Jugoslovenske knjige gde su na brzinu prelistale „Wiehler gobelins catalog“ i uzdisale gledajući slike. Moja majka, sa već zavidnom iskustvom vezilje goblena, odlučila se za goblen „Letnji dan“ i „Devojka sa knjigomi“, dok se njena drugarica Dragana opredelila za „Ljubičice“ i „Ifigeniju“. Za svaki goblen su im trebali i konci u boji, u proseku oko tridesetak, novac su dobile od roditelja, a izračunale su da će im ostati možda i za sladoled.
Odlučile su da odu do prodavnice na Terazijama da ih kupe, i da istovremeno to iskoriste i trknu do Kapetan Mišinog zdanja i vide dešavanja o kojima se pričalo u njihovoj kući, gde se uglavnom negativno ocenjivao studentski bunt.
– Sve bih ja te razbojnike u zatvor! Ne treba Tito da im toliko popušta! – negodovao je Stanko, mamin otac. On je još kao mladi perspektivni radnik i budući šef odelenja za nabavku u Šećerani na Čukarici, bio primljen u Partiju, i za njega su studenti bili samo razmaženi lezilebovići, koji su sedeli na grbači svojih roditelja.
Njih dve, nedovoljno upućene, bile su zatečene atmosferom u centru grada, i kako su dalje odmicale ka Filozofskom fakultetu, rastuća tenzija koja se bukvalno osećala u vazduhu oko njih, buka i gomile mladih ljudi sa transparentima, doprinelo je da u njima preovlada strah za sopstvenu bezbednost. Brže-bolje su potražile prvu poslastičarnicu blizu Narodnog pozorišta, utračale u nju, i sele u dve slobodne stolice.
Ubrzo su shvatile da su tu oko njih svi ti mladi ljudi koji su bučno i žustro diskutovali, upravo oni zbog kojih su se sklonili i na koje su ih upozoravali njihovi roditelji.
Za moju majku to ionako više nije bilo važno.
Preko puta nje sedeo je najlepši čovek koga je srela u svom životu, oličenje svih njenih nedostižnih snova i maštanja.
Iako su kriterijumi moje majke što se lepote tiče bili i njoj samoj nejasni, mahom rukovođeni junacima iz filmova i časopisa, ovaj mladić bio je lepši i od samog Ašli Vilksa iz njenog omiljenog filma «Prohujalo sa vihorom»…
Njegova kovrdžava plavo-riđa kosa bila je nešto duža, ali do granice koja je bila prihvatljiva za njen ukus, bela košulja i pulover sa plavim romboidima delovali su uredno, otmeno i otskakalo je nekako od svega pogotovo odeće društva oko njih. Moja majka mu je krišom odmerila i obuću koja je bila njen fetiš kao i uredne nokte što je bilo odlučujuće u njenom izboru muškarca.
Dok su ostali mladići uglavnom nosili patike »šangajke», čovek njenih snova nosio je kožne sandale koje do tada nije imala prilike da vidi, čiste i besprekorne.
Drugarica je gurkala ispod stola i zatim uzbuđeno šapnula na uvo:
– Vidiš da su to «oni», pogledaj transparente, idemo na drugo mesto!
Pored njihovog stola naslonjeni na zid, stajali su transparenti ispisani krupnim crvenim slovima:
«Mi smo sinovi radnog naroda», a na drugom: »Nemci su u ovoj zemlji postavili jednog dana rekord u ubijanju đaka. Ako je nekome stalo da taj rekord premaši, večeras mu je prilika, jer ovde ima više od 5.000 đaka!»
Moja majka i njena prijateljica počele su da se vrpolje unezvereno gledajući prema vratima. Čekale su pogodan momenat da skoče i pobegnu i na vreme sebe spasu od nevolje. Pri samoj pomisli šta bi joj rekao otac da zna u kakvom je društvu moja majka je počera da se preznojava. Istovremeno je osećala želju da ostane još malo pored tog divnog mladića, ali strah je nadvladao, i ona se podigla sa stolice da krene.
– Ne brinite drugarice, bezbedne ste – obratio im se iznenadno lepi neznanac kojem je odmah sve bilo jasno pri pogledu na njihova lica.
Tako je moja majka imala priliku da čuje i njegov glas, i da im se pogledi sretnu… zbunila se i pocrvenela do ušiju kao neka klinka i samo prošaputala:
– Da, znam, sve je u redu, hvala druže!
To je bilo kao udar groma, moj otac svršeni student filologije, potomak ruskih Jevreja sa majčine strane od koje je nasledio plavo-riđu kovrdžavu kosu i ljubav prema ruskom i francuskom jeziku, kao i ljubav prema ruskoj i francuskoj književnosti, u očekivanju radnog mesta profesora u Ekonomskoj školi, došao je da podrži svoje kolege. Igrom slučaja, iznenadno i krajnje neočekivano sreo je tu sićušnu devojku plave kose upletene u kikice, a ta dva rumena kruga na njenim obrazima zadali su mu konačni udarac ili kako bi rekli Francuzi: „ Coupe de foudre!“.
Pomislio je u sebi da je to devojka u koju bi mogao da se ozbiljno zaljubi.
