Dejan Simić
- 1
-
(0)Od : Dejan Simić
Sad je opet sve ok
1.000 rsdDok je svet išao napred na svim poljima, ja sam ubrzano učio o njemu iz maminih dečjih pesmica, knjiga, kao i kroz filmove i raznovrsne televizijske programe. Dečji program toga doba je obilovao edukativnim emisijama sa raznovrsnim temama. S obzirom na to da je televizija doživljavala revoluciju, postajala je neminovno neodvojivi deo dečjeg obrazovnog procesa. Apetiti su mi zbilja bili nezasiti. Ljubav ka knjizi, filmovima i kasnije teatru su me obeležili i ostavili neizbrisiv pečat na moju ličnost, nudeći uvek zanimljiv izlet u drugu realnost.
„Kad u školu pođu đaci, dosadno je maloj maci. Ko bi rekô, ko bi rekô, čuje maca peva neko“, recitovala je mama uporno.
Iskreno me je brinula i sudbina male Anke iz dečje pesmice:
„Svoju macu mezimicu grdila je mala Anka, Ti si maco nevaljala, jedna prava gotovanka! Noćas mi je miš progrizô, čarapicu novu, belu, a ti ni repom nisi makla, prespavala si noć celu. A sada si dotrčala, hoćeš tanjir toplog mleka, e da znadeš nećeš dobit, ne voli te više seka.“
Ovako je moja mama pokušavala bezuspešno da uspava svoje čedo, međutim ja sam imao bezbroj novih pitanja koja su se nizala i drugačiju agendu. Ispitivački i radoznali um nije davao mira ni meni, a ni njoj, dok je baraž pitanja neprestano prekidao njeno recitovanje. Bio sam uporan u nastojanju da upijem što je više moguće. Apetiti su mi bili ogromni, posebno zato što sam naučio daleko pre polaska u školu da čitam i pišem. To mojim roditeljima nije olakšavalo posao. Već tada sam imao intenzivan unutarnji svet i potrebu za dijalogom sa samim sobom. Moje su misli jurile velikom brzinom napred. Stalno sam zurio nekud, čak i kao dete, nezasito upijajući svet oko sebe. Spavanje je delovalo kao neverovatan gubitak vremena, koje se moglo utrošiti za upoznavanje okolnog sveta i postavljanje mnogih pitanja, koja su istinski obremenjivala moj mali um. Već tada je strpljivoj mami koja je pokušavala da me uveri da je sve u redu sa macom, bilo više nego jasno da je moja radoznalost šira od okeana i da jednostavni odgovori neće zadovoljiti moju znatiželju. Borila se tako sa mojim apetitima uporno i dugo, nastojeći da svojom brižnošću, ali i kreativnošću smiri znatiželju svog sina, čija su interesovanja prevazilazila njegove godine. Brižnost i lepota njenog duha su obeležili moje odrastanje i učinili su da dom u kome sam odrastao bude ispunjen sigurnošću i toplinom. Uveren sam i danas da mi je taj najraniji osećaj voljenosti koji sam dobio istinskom ljubavlju majke, dao jak fundament na kome sam kasnije mogao da gradim, osećaj ispunjenosti koji me je pratio tokom celog budućeg življenja, kao i osećaj unutrašnjeg spokoja i sigurnosti. Ona mi je usadila i osećaj poštovanja prema samom sebi i osećaj sopstvene vrednosti, jer mi je redovno govorila koliko vredim i podsećala me da to nikada ne zaboravim. Od nje sam nasledio i osećaj samodovoljnosti jer ona nikada nije imala problem da ispuni vreme zanimajući se nečim ili stvarajući nešto. Uvek je puno i strastveno čitala, i lako se prebacivala u drugi svet putem literature, filma ili slikanjem. Inklinacije koje je uvek imala ka lepom i umetničkom je prenela na mene. Svoj bogat unutrašnji svet mašte je zadovoljavala time što je sebe uranjala u knjige. Uvek je čitala, obožavala filmove, muziku, bila izuzetna u kulinarstvu, i bila prava riznica informacija o umetnicima, piscima, političarima, glumcima, pa sve do najobičnijih ljudi sa interesantnim životnim pričama. Poput mini enciklopedije mogla je da kaže ponešto na svaku temu. Njeno pamćenje je i danas fascinantno. Jačina i snaga njenog duha su impresivni. Preživela je mnogo toga tokom svog burnog života, doživela strašne, rane i tragične gubitke, međutim stoički ih je sve podnela, pronalazeći uvek snagu da nastavi dalje. Iako u sebi sadrži krhkost i osetljivost, istovremeno joj je duh nesalomiv, a lice i dalje mladoliko. Teška iskušenja je nisu pokolebala a teret života joj nije slomio duh. Oprobala se u slikarstvu i doživela donekle satisfakciju i na tom polju. Tokom svog življenja nikada nije zavisila od prisustva drugih, mada su je svi rado viđali u svom društvu i ljudi su je u principu uvek voleli. Prisustvo ljudi joj nije uvek bilo neophodno, ali joj nikada nije bilo naporno. Zahvaljujući njoj, naš je dom uvek bio topao i otvoren za sve, a ljudi su iz njega odlazili sa osećajem zadovoljstva i sa željom da se brzo vrate. Moja mama i danas, u svojim poznim godinama, ima mnogo talenata koji su ostali neiskorišćeni do kraja, međutim, u životnom smislu kao osoba, ona je sebe ostvarila i gledajući iza sebe može biti više nego zadovoljna i sretna svojim životnim putem. Da joj je život pružio malo više šanse, nešto više podrške i razumevanja, kao i nešto manje tragičnih događaja, njoj ne bi ni nebo bilo granica. Moja uloga je uvek bila da joj pružim mogućnost da doživi i iskusi sve ono što joj je u prošlosti bilo uskraćivano. Nadam se da sam bar delimično u tome uspeo. Privilegija je imati kontinuiranu podršku i požrtvovanost svoje majke, kakvu sam ja dobio. Za tu nesebičnu žrtvu ne postoji mogućnost odužiti se, niti smisliti reči koje bi dovoljno opisale nivo zahvalnosti sa moje strane. Osećaji željenosti, voljenosti i sigurnosti su zasigurno najvažnija baza koju majka može pružiti svome detetu. Sa tom bazom u zrelijim godinama čovek će moći sve, dok će bez nje uvek tražiti svoje utemeljenje i mesto kome pripada.
