Đurđa Lili
- 1
-
(0)Od : Đurđa Lili
Cvrčkova bajkovita pozornica
500 rsdVendi u Nedođiji
Čin 1
U dečijoj sobi; Vendi, Majkl, Džon, kasnije Petar i Zvončica
VENDI: Dečaci, hajde brzo na spavanje!
MAJKL: Ali Vendi, hoćemo da gledamo tv.
DŽON: Da, sad će početi onaj horor film koji smo čekali.
VENDI: Ma kakav tv, kakav horor film, pa da posle ne smete da spavate bez svetla. Nema ništa od toga. Obojica u krevet.
DŽON: Reći ćemo te mami!
VENDI: Da, baš mislim da će mama biti na vašoj strani.
MAJKL: Da Džone, baš si beba. Naravno da ne možemo reći mami da nam Vendi nije dala da gledamo horor. Ali možemo…
DŽON: Šta?
MAJKL: Možemo da joj kažemo da je Vendi bila na instagramu do ponoći.
VENDI: Ne biste valjda lagali mamu? I optužili me da sam uradila nešto što nisam?
MAJKL: Paaa, možda. To zavisi od toga šta bi ti uradila za nas…
Čuje se lavež psa
VENDI: Ma zašto opet laje taj pas… (gleda kroz prozor, za to vreme Majkl i Džon pokušavaju da sakriju telefone ispod jastuka) Vidim šta radite. Ostavite te telefone. Vreme je za spavanje.
DŽON: Kako si znala kad ne gledaš u nas?
VENDI: Ja imam oči i na leđima. (opet se čuje pas)
MAJKL: Vendi, da li to neko pokušava da provali?
DŽON: Možda hoće da nas kidnapuju?
MAJKL: Plašim se!
DŽON: I ja!
VENDI: Ne budite bebe… neće nas niko… (u tom trenutku lavež psa postaje jako glasan a na scenu utrčava Petar Pan)
PETAR: Jaoooo, upooomoooć, ovaj pas hoće da me pojede!
Džon i Majkl se sakrivaju iza Vendi.
VENDI: Hej, ko si ti, i zašto upadaš u našu sobu u sred noći? Sad ću da zovem policiju.
PETAR: Ne, ne, ne policiju! Pa ja sam samo jedan mali izgubljeni dečak. Zar mislite da bih mogao i hteo da vas povredim?
MAJKL: Pa ne znam… svašta se dešava ovih dana.
PETAR: Samo sam pobegao od onog ogromnog psa napolju.
DŽON: To je naša Nana.
PETAR: Nana? Ko još psu daje ime Nana?
MAJKL: Ja sam joj dao to ime! Pa šta?
PETAR: Ništa, samo mislim da bilo bolje da se zove pas „ubica malih dečaka“ ili pas „pojeo bih te da sam te stigao“ ili pas…
MAJKL: Prvo i prvo, to je ženka. I ona je najumiljatija životinja na svetu.
DŽON: Da, ona baš voli malu decu!
PETAR: U to ne sumnjam. Samo se pitam da li ih više voli za doručak, ručak ili večeru!
VENDI: Hej! Šta ste raspričali sa njim. Ne znamo ni ko je, ni odakle je, ni zašto je došao, ni da li je opasan, a vi raspravljate o imenu za glupog psa.
DŽON: Naša Nana nije glupi pas.
VENDI: Dosta, ne pominjite više psa. Ko kaže reč pas biće izbačen da spava u hodniku.
PETAR (Majklu šapatom): Ko je ova opasna?
DŽON: Ha, rekao si pas!
PETAR: Ne, nisam.
MAJKL: Da, jesi. Rekao si “opasna”!
PETAR: Pa?
DŽON: O-pas-na! Kontaš?
PETAR: (češka se po glavi) Ne.
VENDI: Dosta rasprave!
MAJKL: To je naša sestra, Vendi.
PETAR: Da li je uvek ovako stroga?
MAJKL: Ma ne, uglavnom je fina. Sad se uplašila. Kad se uplaši glumi strogoću, da mi ne primetimo.
VENDI: Šta se to vas dvojica domunđavate?
PETAR: Ništa, ništa. Samo sam rekao dečaku da mislim da si jako … jako … fina! (smeška se i premešta s noge na nogu)
VENDI: I dalje ne znamo ko si ti!
PETAR: Petar Pan, izgubljeni dečak, vama na usluzi. (teatralno se poklanja)
DŽON: I zašto si došao, Petre?
PETAR: Čuo sam da ovde žive dva dečaka koja neće da spavaju, koja bi da gledaju horor filmove do kasno u noć, pa sam hteo da se pridružim.
VENDI: E to će biti malo sutra!
MAJKL: Ne sutra, večeras.
VENDI: Ne pravi se pametan, ti mali, znaš…
U tom se opet čuje lavež psa i ulazi Zvončica.
ZVONČICA: Jao što imate slatku malu umiljatu kucu tamo napolju…
PETAR: Slatku? Malu? Umiljatu? Da li si ti normalna? Pa to čudovište je htelo da me pojede.
ZVONČICA: Ma niiijeee, ti samo ne znaš sa njom. Nego, jesi li već rekao Majklu i Džonu naš predlog?
PETAR: Baš sam pokušavao, kad si me prekinula.
VENDI: Hej! Šta je ovo? Kakav je ovo upad u našu sobu? Šta hoćete vas dvoje i kako znate naša imena?
ZVONČICA: Mi smo Petar Pan i Zvončica, iz Nedođije. Došli smo po vas.
MAJKL: Kako to mislite – po nas?
PETAR: Upravo sam hteo da vam objasnim…
DŽON: Ja pristajem!
VENDI: Ma šta ti pristaješ, mali. Ne lupetaj. Nigde mi ne idemo.
ZVONČICA: Ti i nisi pozvana. Samo dečaci.
VENDI: Ma jel, e pa ako idu oni, idem i ja.
PETAR: Mislim da si ih nagovorila.
ZVONČICA: Nije bilo teško, zar ne?
VENDI: Hej, čekaj malo, stani, ne možeš…
Zvončica skakuće oko njih, posipa ih „vilinskim prahom“ i oni odlaze sa scene.
