Dunja Kovač

Dunja Kovač

  • 1
  • (0)

    Muškarci

    810 rsd

    ČIKAGO

    Dobila sam pismo od alternativnog pozorišta u Čikagu. Pravo pismo, koje je stiglo poštom na adresu mojih roditelja. Madam Kovasch, stajalo je između ostalog, naše pozorište je prihvatilo Vašu dramu, bićemo počastvovani da budete gost na premijeri. I dalje, traže broj računa za uplatu honorara.

    Sa ovim pismom odjurila sam kod Zelenog.

    – Idemo u Čikago! – vikala sam. – Bićemo slavni, ti i ja, dušo!

    Ali Zeleni je našao je izdavača koji je samo jedno od njega očekivao: da završi roman i da mu rukopis dostavi u određenom roku. Zato je dao otkaz u „Bludnom sinu“, taj posao mu je oduzimao previše vremena.

    – Ne mogu – rekao je. – Ovaj roman mi je važan. – I dodao setno: – Ti i ja smo uvek u raskoraku. Nikada se nećemo sresti.

    Kakva jednostavna istina. Bila sam tužna danima. Protok vremena je nezgodna stvar na koju ne obraćamo pažnju, već ga se tek ponekad setimo, obično kada bude kasno i kada se događaji više ne mogu preokrenuti i vratiti unazad. Možda bih uradila drugačije da mogu vratiti vreme? Možda bi i Zeleni otišao drugačijim putem?

    Uglavnom, sada smo tu gde smo: on vreme cedi i računa od obroka do obroka, gledajući kako se zalihe novčanica tope baš u fioci u kojoj bi trebalo da rastu gomile tekstova koje piše. To je proces koji podseća na peščani sat, jer ako vreme troši na razmišljanje o poslu, uostalom i na sâm rad, za pisanje će mu ostati malo vremena. Sa druge strane, ako prilježno radi na stvranju zaliha novca rukopisi će ostati tamo gde su i bili, u njegovoj glavi, neotisnuti na papir, na kome treba da se nalaze ako želi da živi kao pisac. A ja se spremam da odem u Ameriku, ostavljajući ga siromašnog i samog.

    Nevolja je što ni pristojnog izvora zarade, niti bilo kakvog drugog posla za njega nije bilo. Zato je oberučke prihvatio ponudu da postane portir na dve noći nedeljno u fabrici nameštaja. Meni, budući zaposlenoj u gradskoj ustanovi kulture i sa dobrom platom, ovo nije izgledalo kao dobro rešenje. „Zarađujem dovoljno novca za oboje, ne moraš da radiš te glupe poslove ako ne želiš“, govorila je iz mene moja savest, nesvesna da time buši ionako mekani mehur njegovog samopouzdanja.

    Intenzivno sam se družila i sa Feđom, u čijem prisustvu me nisu hvatale seksualne bubice. Zeleni i Feđa se nisu poznavali. Pričala sam jednome o drugome i obratno ali se nisu sretali. U principu, žalila sam što nisu bili dva u jedan, odnosno jedan frajer sa dva lica. Zašto ne postoji tip Feđine otmenosti i manira, a da u sebi poseduje i ludilo Zelenog?

    Feđa je voleo da cuga a ni ja nisam bila bolja. Pijančili smo po kafanama oko Save i Dunava, od Zemuna pa do Ade. Reke su moja parohija, govorio je. Na njihovim obalama propovedao je čitajući mi poeziju Bukovskog i govoreći vatreno o Karveru i Fanteu, a ja sam slušala širom otvorenih usta, očiju i srca, gledajući ga zaljubljeno poput kokoši. Bilo je nečega u njemu što je odavalo muškarca starog kova, kakvih sve manje ima na zapadnoj hemisferi. Mogla sam da budem s njim i na pustom ostrvu, mogli smo da budemo poslednji ljudi na svetu, opet bi sve bilo isto.

    A tek Zeleni. Svoj najveći talenat, socijalnu inteligenciju kojoj bi lisice pozavidele, pretakao je u sopstvenu književnu poetiku, posmatrajući međuljudske odnose kao umetnost i nadahnuće. Delovao je, šireći oko sebe atmosferu na koju se kao muve za govna lepio polusvet iz Savamale. Na njegovim čitanjima poezije su uz pesnike i kritičare bili prisutni i ribolovci, čamdžije, portiri, policajci. I svi oni su ga obožavali.