Dušanka Ilić
- 1
-
(0)Od : Dušanka Ilić
Moj prozor u svet
400 rsd* * *
Samo na trenutak zažmuri,
u pticu pretvori se
i oseti kako je
u nebo vinuti se.Samo na trenutak zažmuri,
u ribu pretvori se
i oseti kakav na dnu mora
život vodi se.Samo na trenutak zažmuri,
u svica pretvori se
i oseti u mraku kako
celo telo sija ti se.Samo na trenutak zažmuri,
u detinjstvo vrati se,
probudi to dete u sebi, jer i ono
samo na trenutak zaspalo je.* * *
Jedan list sa grane
pade mi na rame,
kap rose sa njega
usnu mi takne nežno,
slučajno baš tu.Jedna ptica
slete mi na put,
iz krila jedno perce
dotače mi prst,
slučajno baš tu.Jedan oblačak
nad mojom glavom
pusti kišu
i okupa me svu,
slučajno baš tu.Jedno kuče malo
u stopu prati me svud,
repićem svojim
radosno maše,
slučajno baš tu.Ostadoh da sama lutam
niz poznati prašnjav put.
Tumačim znake,
uspomene skupljam,
slučajno baš tu.* * *
U parku na drvenoj klupi
starica jedna sedi
na lice je stavila masku
koža nežna počela je da bledi.Sunčevi zraci
obasjavaju joj kosu sedu
u očima joj tugu vidim
ali i radost neku.Ruke je sklopila u krilu
dok u sebi pesmu peva lepu,
blagost na licu joj vidim
ali i odvažnost neku.Tako ona u tišini svojoj,
pod lipom na klupi ovoj
prošlosti se seća svoje,
u njenoj duši radosti još ostalo je.* * *
Sedim za stolom
olovku u ruci držim,
nešto mi ne da
misli na papir da pružim.Dok sedim tako
vreme polako teče,
pod slabom svetlošću lampe
u slike gledam neke.Sa crno-belih slika
dečija lica se smeše,
ono što na njima vidim
staviti na papir je teže.I dalje sedim za stolom
u nemoći svojoj
na tom papiru da napišem
još jedno veliko slovo.Stare slike su bolje
od svake priče moje,
zato će papir ostati
nestvarno bele boje.* * *
Na železničkoj stanici stojim
pogledom prugu pratim
u daljini čuju se sirene
to voz stiže na vreme.Nestrpljivo ljudi
na peronu stoje
hodaju gore-dole
i čekaju voljene svoje.Detinjstvo me zove
na ovom mestu da stojim,
ne čekam, ne ispraćam nikog
srce me ovde vodi.Pogledom pratim ljude
srećni se grle i ljube
sećanja naviru mi – nekada davno
živela sam pored pruge.Iz dvorišta gledam,
nedaleko od mene vozovi prolaze
sigurno će jedan
odvesti negde i mene.Ustajem rano
u školu spremam se,
moj otac zabrinuto vrti glavom:
„Prugu kad prelaziš, pazi samo!“Bezbrižno, kako to dete može
pred spuštenom rampom stojim
čekajući da voz prođe,
mašinovođi mašem i vagone brojim.A noću, kad sneg zaveje,
pisak čujem, na vrata stanem,
žuta svetla na njemu što sjaje
u mrak polako odlaze dalje.Sada sam daleko,
nema pruge, dvorišta, ni kuće,
samo ponekad k’o sad
neka me seta ka njoj vuče.
