Dušanka Ilić

Dušanka Ilić

  • 1
  • (0)

    Moj prozor u svet

    400 rsd

    * * *

    Samo na trenutak zažmuri,
    u pticu pretvori se
    i oseti kako je
    u nebo vinuti se.

    Samo na trenutak zažmuri,
    u ribu pretvori se
    i oseti kakav na dnu mora
    život vodi se.

    Samo na trenutak zažmuri,
    u svica pretvori se
    i oseti u mraku kako
    celo telo sija ti se.

    Samo na trenutak zažmuri,
    u detinjstvo vrati se,
    probudi to dete u sebi, jer i ono
    samo na trenutak zaspalo je.

    * * *

    Jedan list sa grane
    pade mi na rame,
    kap rose sa njega
    usnu mi takne nežno,
    slučajno baš tu.

    Jedna ptica
    slete mi na put,
    iz krila jedno perce
    dotače mi prst,
    slučajno baš tu.

    Jedan oblačak
    nad mojom glavom
    pusti kišu
    i okupa me svu,
    slučajno baš tu.

    Jedno kuče malo
    u stopu prati me svud,
    repićem svojim
    radosno maše,
    slučajno baš tu.

    Ostadoh da sama lutam
    niz poznati prašnjav put.
    Tumačim znake,
    uspomene skupljam,
    slučajno baš tu.

    * * *

    U parku na drvenoj klupi
    starica jedna sedi
    na lice je stavila masku
    koža nežna počela je da bledi.

    Sunčevi zraci
    obasjavaju joj kosu sedu
    u očima joj tugu vidim
    ali i radost neku.

    Ruke je sklopila u krilu
    dok u sebi pesmu peva lepu,
    blagost na licu joj vidim
    ali i odvažnost neku.

    Tako ona u tišini svojoj,
    pod lipom na klupi ovoj
    prošlosti se seća svoje,
    u njenoj duši radosti još ostalo je.

    * * *

    Sedim za stolom
    olovku u ruci držim,
    nešto mi ne da
    misli na papir da pružim.

    Dok sedim tako
    vreme polako teče,
    pod slabom svetlošću lampe
    u slike gledam neke.

    Sa crno-belih slika
    dečija lica se smeše,
    ono što na njima vidim
    staviti na papir je teže.

    I dalje sedim za stolom
    u nemoći svojoj
    na tom papiru da napišem
    još jedno veliko slovo.

    Stare slike su bolje
    od svake priče moje,
    zato će papir ostati
    nestvarno bele boje.

    * * *

    Na železničkoj stanici stojim
    pogledom prugu pratim
    u daljini čuju se sirene
    to voz stiže na vreme.

    Nestrpljivo ljudi
    na peronu stoje
    hodaju gore-dole
    i čekaju voljene svoje.

    Detinjstvo me zove
    na ovom mestu da stojim,
    ne čekam, ne ispraćam nikog
    srce me ovde vodi.

    Pogledom pratim ljude
    srećni se grle i ljube
    sećanja naviru mi – nekada davno
    živela sam pored pruge.

    Iz dvorišta gledam,
    nedaleko od mene vozovi prolaze
    sigurno će jedan
    odvesti negde i mene.

    Ustajem rano
    u školu spremam se,
    moj otac zabrinuto vrti glavom:
    „Prugu kad prelaziš, pazi samo!“

    Bezbrižno, kako to dete može
    pred spuštenom rampom stojim
    čekajući da voz prođe,
    mašinovođi mašem i vagone brojim.

    A noću, kad sneg zaveje,
    pisak čujem, na vrata stanem,
    žuta svetla na njemu što sjaje
    u mrak polako odlaze dalje.

    Sada sam daleko,
    nema pruge, dvorišta, ni kuće,
    samo ponekad k’o sad
    neka me seta ka njoj vuče.