Inna Moore
- 4
-
(0)Od : Inna Moore
Naša mala tajna
900 rsd„Moje je ime Donovan Grant i ja sam alkoholičar.”
Rečenica je to kojom je obilježen svaki moj četvrtak posljednjih pet mjeseci, samo što je subjekt na svakom sastanku netko drugi. Nova ruševina od čovjeka koja je došla u anonimne alkoholičare potražiti pomoć.
Dvadeset četvrtaka i nije puno vremena kako bih se skinuo s ovisnosti koja mi je ulazila u krv godinama. Ali i to je početak. I dobro mi je išlo.
Samo što ovaj četvrtak i nije krenuo nešto obećavajuće za mene.
Sastanak je uvijek bio u isto vrijeme, no danas mi ništa nije išlo kako treba. Moj ljubimac, mladunče vučjaka koje sam udomio prošli tjedan, lajao je čitavu noć iz meni neznanih razloga. Možda sam mu trebao dati ime, ali niti jedno koje sam dosad smislio, nije bilo pravo.
Iz istih razloga nisam čuo alarm pa sam trčao pod tuš, istuširao se hladnom vodom, polio vruću kavu po sebi. Kako je pred zoru padala kiša, napravila je lokve u mom dvorištu i prekasno sam uočio veliku baru te posve smočio čizme. Moja karirana košulja je nakon toga zapela u grm ruža i trnje ju je poderalo.
I kad sam mislio da mi dan ne može gore krenuti, moj kamionet nije htio upaliti.
„Idi k vragu.” Opsovao sam i zatvorio vrata dvorišta, a onda odlučio po još vlažnim ulicama hodati i trčati dio puta do ureda gdje se sastajemo.
Nešto dalje, tri kuće od mene, zatekao sam susjeda Cliffa kako viče na svog sina. Mrzio sam tog tipa, bio je nasilan, agresivan i posve zao. I da, bio je pravi kandidat za anonimne alkoholičare, samo da se htio suočiti sa svojim problemom. No muškarčine poput njega nikad ne bi priznale da imaju problem. Čim me uočio u prolazu, zaustavio se na dva metra do desetogodišnjeg Lucasa. E, tog malog sam volio. I on je na neki svoj bojažljiv način volio mene.
Znao sam da to dijete nije nikad osjetilo očevu ljubav, samo prijezir i psovke.
„’Jutro, Grant!” pozdravio me bezvoljno Cliff, ali je zato Lucas razdragano dotrčao do mene . Otac ga nikad nije udarao javno, ali bio sam siguran da je negdje iza zatvorenih vrata primao dobre batine.
Kad bih upitao Lucasa, on bi odmahnuo glavom i rekao da se „tata” samo dere na njega i to s razlogom. Malac je bio uvjeren da zaslužuje usran tretman kojim ga je njegov rođeni otac častio.
Smeđa kosa padala je Lucasu preko očiju i bilo je jasno da mu treba šišanje. Jednako kao i nova majica, jer ovoj sivoj koja je nekad bila bijela, rubovi su već bili uništeni.
„Dobio sam peticu iz biologije, Donovane!” pohvalio mi se, očiju sjajnih od ponosa.
„Bravo, mali.”
„Morali smo nabrojati kukce, a ja sam nabrojao više od svih!”
Lucas je bio pametan, iako bi ponekad zvučao kao da je tek krenuo u školu. Kad bi netko s njim predano radio, to bi dijete imalo izuzetne rezultate.
„Samo nastavi tako.” Nabacio sam mu peticu i pogledom ošinuo Cliffa, prije nego sam se sagnuo i šapnuo Lucasu.
„Kasnije ti donesem jednu knjigu o kukcima, može? Ali je moraš čuvati.” Lucas je kimnuo kroz smijeh i ostao gledati za mnom dok sam odlazio. Požurio sam iako je bilo jasno da ću debelo kasniti.
Kad me tri bloka dalje neoprezni vozač u srebrenom Audiju poprskao od glave do pete, shvatio sam što mi svemir govori.
„Vrati se doma, Grant, i odspavaj.” Ruke sam obrisao o leđa, onaj dio košulje koji nije bio mokar i posegnuo za mobitelom u trapericama. Ta je starudija ionako bila na izmaku života pa mi nije bilo žao smočiti je. Natipkao sam poruku voditelju udruge i ispričao se, potom se na peti okrenuo i vratio doma.
Već sam mogao osjetiti kako mali naleti vjetra hlade mokru odjeću i počeo sam se ježiti.
Cliffovo je dvorište bilo prazno, a dernjava se nije čula, tako da sam mirno prošao, no pogled mi je ukrao srebrni Audi parkiran pred kućom preko puta moje. Ta je kuća pripadala obitelji Joyce, no u njoj nitko nije živio otkako je umrla vlasnica, stara Bethany. Moji prijatelji, Ivy i njezin brat blizanac odselili su se u Seattle nakon srednje škole i nisam nikad više čuo za njih. Audi koji me poprskao sad je bio širom otvoren i niži, plavokosi muškarac s naočalama na nosu, iznosio je iz automobila stvari. Potom je iz kuće izašla žena, duge smeđe valovite kose, sa širokim osmijehom na licu.
I nakon toliko godina poznavao sam taj osmijeh. Ivy.
Noge su me nanijele u njihovo malo dvorište jer ako su oni moji novi susjedi, morao sam ih pozdraviti. Kucnuo sam po prozoru vozila koje me mimo moje volje okupalo i time privukao pozornost.
Oči koje sam godinama gledao u školskoj klupi do moje i tajno obožavao, sad su me pogledale s iznenađenjem.
„Nebesa! Donovan?” izustile su one usne, jednako slatke kao i uvijek, i taj glas, jednako milozvučan kao nekad.
„Bok, Ivy.” Naslonio sam se na auto, sjetivši se da izgledam kao klošar. Neobrijan, mokar i s poderanom košuljom. No nisam mario.
Ruke je povukla na usta i onda me odmjerila. Činilo se da ni ona ne mari za moj izgled jer mi je prišla te me poljubila u oba obraza. Morao sam se sagnuti da joj uzvratim. Ivy je bila curka od metar i žilet, i to me posebno oduševljavalo. Zašto? Valjda jer sam bio gotovo metar viši od nje i kroz srednju školu sam zamišljao da sam njezin zaštitnik, da je pored mene sigurna.
„Ako si ti vozila, znaj da si me pošpricala dolje na uglu kod Morissonovog dućana.”
„O nebesa, nisam ja vozila. Žao mi je. Vozio je Cole.” Uto se iza njezinih leđa pojavio cvikeraš i pružio mi ruku. Blagog osmijeha i s tim smiješnim naočalama, izgledao je kao šmokljan.
Da, Ivy je voljela štrebere. Valjda zato ja nisam imao izgleda.
I očito je voljela niske tipove. Plave i glatko obrijane.
Sve suprotno od mene.
„Ja sam Ivyn suprug. Drago mi je.”
„Ja sam Donovan Grant. Išao sam u školu s Ivy. Ako sve ovo znači da se useljavate, onda sam vam i susjed.” Pokazao sam mu palcem iza leđa na svoju kuću, a on je kimnuo. Bio je čak simpatičan.
„Da, useljavamo se. Otkupila sam od brata njegov dio kuće i sad je naša. Moramo je obnoviti, ali jako se veselimo ovome, zar ne, Cole?”
Piljio sam u njezine pjegice na nosu i mali ožiljak iznad obrve koji sam joj ja zadao jedne večeri kad smo vozili bicikl. Zagledao sam se u nju i nisam stigao izbjeći rasvjetni stup, naglo sam skrenuo i zabio se u njezin bicikl. Iz te male rupice krvarila je minutama. Sjećam se da sam skinuo sa sebe najdražu majicu i prislonio je na njezino čelo.
Ivy sam rijetko kad vidio ljutu, ali tu noć bila je bijesna.
Možda mi ni danas nije oprostila što sam uništio besprijekornost njezine kože, ali činilo mi se da ju je taj ožiljak učinio više posebnom.
„Onda vam želim dobrodošlicu.” Ivy je stajala ispred mene i izvijala svoj vrat kako bi me mogla gledati u oči. Nadao sam se da ne radi ono što smo često radili, zurili jedno u drugo i borili se tko će zadnji trepnuti. Ovaj put trepnuo sam ja, a ona se nasmijala.
„Hvala ti, Donovane. Kao što vidiš, posla je puno, trebat ćemo radnike, stoga očekuj da ćemo sigurno doći žicati savjet. Ja sam gotovo sve zaboravila. Nisam tu bila…”
„Trinaest godina.” Dodao sam prije nje i zbunio je. Zaustila je da nešto kaže pa sam joj odmah objasnio.
„Došla si ono ljeto kad je baki bila sahrana.”
„Nebesa… da…” otegnula je. Ona i njezina nebesa. Uvijek je spominjala nebesa. Zvučala je tako arhaično i presmiješno. Neke navike se očito ne gube, kao ni moja navika da zurim u nju.
Ostalo je štošta isto u njoj, ali sad je preda mnom stajala zrela žena. Udana, da ne zaboravim.
„Ivy, kamion dolazi za pola sata.” Cole se oglasio i prekinuo naše promatranje, jer vraški je čudno bilo vidjeti moju najbolju prijateljicu nakon toliko godina ispred sebe.
„Neću vam smetati. Znate gdje sam ako nešto zatrebate.”
Namignuo sam joj i okrenuo se, u nadi da je ostala gledati za mnom. Požurio sam u kuću, presvukao se i onda, iz čiste dosade probao pokrenuti kamionet koji je ovaj put odmah upalio. Požurio sam do knjižare kupiti Lucasu knjigu, a onda i napuniti hladnjak jer uskoro je trebala doći moja nećakinja Ava.
Po povratku, kad sam parkirao u svoje dvorište, ugledao sam Ivy na drugoj strani ulice. Mahala mi je.
Mahat će mi možda svaki dan ovako, shvatio sam.
I samo tako, četvrtak je upravo postao bolji.
-
(0)Od : Inna Moore
Zelenooka
900 rsdKat
Dovraga, zašto ne?
Millerov prijedlog i nije tako loš. Lova mi treba. Nije prvi put da prodajem sebe za lovu. Neka ide dovraga, živo me zanima koliko ću izdržati. Biti ljubazna, pristojna, suzdržati poriv da ga provociram.
Pravo pitanje je zašto pristajem na to. Idemo saznati.
Prošlo je par dana od našeg dogovora. Dobila sam lovu, dobila sam čak i stimulaciju, a sve što trebam raditi jest da ne provociram Millera. Trudim se čak i u sebi da ga ne zovem raznim nadimcima.
Pokušava li me preodgojiti, dobro mu ide. Ovaj radni tjedan mi prođe ipak odlično. Miller me ujutro dočeka na samim vratima i odmah ode na posao kao da smo dogovorili i minimalni kontakt. Jednako radim i ja, čim on stupi popodne u kuću, izlazim u žurbi.
Nakon toga jurim u čistionicu raditi, pokrivati Harperinu smjenu jer želim da se nakon mamine smrti odmori i provede u miru doma. Tako da sad nemam više vremena za svoje standardne poslove, što ne znači da me moji ljudi ne zovu i ne traže. Dapače… osjećam kao da žale za mnom. Baš se iz toga razloga ne mogu posvetiti ostvarenju Adamove želje. Ali ono što činim je dobro.
„Što se događa s tobom, Kat?” Sjedim za stolom za vrijeme ručka s Adamom.
„Molim?”
„Kat, jesi li bolesna ili imaš nekih problema? Jer previše si ovih dana… mirna.”
„Ne. Zdrava sam.” Odložim vilicu i nalijem u čašu soka.
„Ali nisi dobro. Nisi niti komentirala Millera već danima. Nisi pitala ni jesam li našao ključ.”
„Trudim se biti pitomija.”
„Molim? To je Miller naredio?” Adam me pogleda mrko i nezadovoljno.
„Ne može on meni ništa narediti. Pristala sam jer… ne znam ni sama zapravo. Trudim se, jako se trudim Adame, da mu nešto ne dobacim kad izlazim iz kuće ili ujutro kad sav namirisan prođe pored mene.”
„Malo sam… razočaran, Kat. Ne daj da te itko mijenja.” Nijema sam na ove riječi.
„Ne brini se Adame, samo glumim.” Podragam njegovu ruku i onda ga natjeram da nastavi ručak. Mali pogađa, ali ja testiram svoje granice, testiram sebe i nije tako loše. Ali bojim se… negdje ću puknuti… kad mi se skupi, nastupit će eksplozija koja će sve uništiti do temelja. Raula izbjegavam nazvati, to bi bilo previše sebično. Usredotočim se na Adama, ali i na promjenu koju s danima uočim na Milleru. Nakon točno tjedan dana glume i tišine među nama, koju prekinemo uz jedno dobro jutro ili doviđenja, Miller me dočeka na vratima, a onda krene u kuhinju za mnom. Malo me zbune njegovi koraci pa se okrenem i pogledam ga. „Zar ti ne moraš ići na posao?”
„Ne danas. Ostajem doma. Radim odavde. Želim malo biti s Adamom. I čuti od tebe kako on napreduje.”
„Od mene?”
„Da.”
„OK.” Požurim ispred njega i dohvatim prvo šalicu kave. Pomalo ulijevam sebi kavu iz aparata, kad začujem kako stolica struže po podu. OK. Pitoma Kat. Suradnja. Ljubaznost. Mogu ja to, pa nisam iz prašume, zar ne? Stoga dohvatim drugu šalicu i nalijem i Milleru kavu. S kap hladnog mlijeka i jednim Natreenom. Okrenem se da mu dodam kavu, a dočeka me njegov pogled put intrige. „Za mene?”
„Za koga drugoga”, odgovorim mu na čuđenje povodom mog postupka.
„Hm… Hvala?” Neobično je sjediti ovako blizu njega u ovoj napetosti i vagati svaku riječ. No pristala sam, podsjetim se.
„Onda, Ava, kako ti se čini Adam?” Idućih desetak minuta, dok nas Adam ne prekine, ispričam mu kako Adamu prolaze dani, kako vježba, a prije svega kako je zaista dobrog raspoloženja uvijek. Pričam mu kako igramo društvene igre i sve u svemu, uživamo. Sve to vrijeme Miller me gleda bez osmijeha, glave tek malo pognute. Prstima dira svoju čeljust, a usne drži potpuno stisnutima. Drukčiji je.
-
(0)Od : Inna Moore
Dvojnica
900 rsdHarper
„I onda je rekao da želi šansu.” Pričam mojim curama priču, od početka do kraja na dvosatnoj kavi i kolačima, a Georgina i Maisy me gledaju kao da sam prikaza iz horora.
„Šansu za što točno? Jasno se očitovao ili te opet navukao?” Maisy upita.
„Njegovim riječima, šansu da me upozna. Da mi pokaže sebe. Želi da se počnemo viđati.” Georgina i Maisy odahnu zaneseno, no Kat nije raspoložena.
„Želiš li ti to?”
„Ne znam. Pitala sam ga što time dobivam. Rekao je da dobivam njega u potpunosti.”
„Opa. To zvuči prilično ozbiljno.”
„Znam.” Povučem prstom ostatak čokoladne kreme i posišem je. Osjećam se nedvojbeno lakše otkako sam s curama podijelila ovo što mi se događa.
„I što ste dogovorili na kraju?” Georgina zagrize prste kao da gleda uzbudljivu sapunicu, iako bih ja sve ovo prije nazvala dramom.
„Zapravo, ništa. Na kraju sam ga pogledala u oči i rekla ovo: Ja ne mogu imati tebe. Ti pripadaš drugoj ženi. I dok je tako, nema svrhe da inzistira na nečemu što neće opstati.”
„Tebi zaista nije dosadno u životu, Harper.” Maisy mi se nasmije, a ja pogledam u Kat.
„A ti mačko, nisi od volje danas? Frkćeš, no ne govoriš ništa.”
„Brusim kandže. Prilično sam raspoložena da se s nekim posvađam. A za sve je kriv onaj kreten od jučer.”
„Beckford?” Pogledam je zbunjeno.
„Ne on, onaj drugi u Ralph Lauren odijelu. Onaj čiju sam kosu htjela počupati, a one biserne zube razbiti tako slatko… No vrag me držao tako čvrsto da imam modrice. Zamisli! Imam modrice od njega.”
„Znam da si mene branila, žao mi je.”
„Meni nije žao. Žao mi je jer ga nisam uspjela raspaliti po gubici. Rekao mi je da sam neodgojena, da prestanem koristiti droge, da odem na odvikavanje ili terapiju suzbijanja bijesa. Seronja ulickani. Što?” Drekne na kraju na nas kad shvati da joj se cerekamo. Ljuta je kao sam vrag kad prstima prolazi na potiljku kroz svoju kratku kosu. Prelijepa je, prava mačka. Crna pixie frizura, crna olovka na očima i najljepše zelene oči na svijetu.
Opaka i drska, žena koja ne da ni na mene ni na sebe.
„Ništa”, prva podignem ruke u zrak i pogledam u Maisy.
„No dosta o meni, što ima kod tebe?”
I onda nastavimo konačno o njihovim novostima, dok se ja trudim ne misliti na onu večer kad me Beckford vratio doma. Nisam mu dala konačan odgovor. Ne mogu zaboraviti njegov razočarani pogled kad sam odlazila i rekla mu da trebam razmisliti o njegovoj molbi, ali da prije svega on mora razmisliti o tome koliko je sposoban pustiti prošlost i duhove, koliko je spreman živjeti sadašnjost.
Treći dan od našeg razgovora, Beckford se pojavi u mojoj čistionici. Danas smo zbog obima posla i Bruce i ja tu.
„Dobar dan. Došao sam preuzeti odjeću na prezime Law.” Pogleda u mene, a ono što vidim u njegovim očima nije mi ugodno. On je jebeno… tužan.
Kao da je rastrojen i slomljen.
„Dajte meni potvrdu, potražit ću iza.” Bruce mu pruži ruku, a Beckford mu preda papirić ne skidajući pogled s mene.
„Jeste li dobro?” Bruce ima naviku svim mušterijama pristupati tako prisno i obzirno pa se ne čudim što ovo pita Beckforda. Očigledno je da mu se nešto događa.
„Ne baš.”
„Želite li vode? Doktora?” Bruce ga pita, a Beckford položi oba dlana na pult i, gledajući i dalje u mene, odgovori:
„Za ovu bol ne pomaže ništa što doktor propiše. Ovo može samo žena zaliječiti. Ista koja mi je zadala ranu, može je obrisati.” Dovraga, diraju me njegove riječi, dira me i ta žalost u njegovim lijepim plavim očima.
„Jeste li razgovarali s njom?” Bruce se zainteresira za priču, nalakti se na pult i gleda Beckforda. On se okrene prema Bruceu i odgovori.
„Jesam, ali me odbija. Ne znam što mi je činiti.”
„Hm…” Bruce se zagleda u strop kao da razmišlja. „Cvijeće? Nakit? Pokloni? Putovanje?” predlaže redom, a Beckfordov odgovor me dojmi.
„Njoj to nije bitno. Nije kao sve žene. Njoj trebaju djela. Ne pokloni i prazne riječi.”
„Pa onda djeluj, prijatelju.”
Bruce mu se nasmije i potom ode iza po odjeću. Čim nestane iz vidjela, Beckford se pokrene, dohvati me preko pulta i privuče me na svoje usne. Grabi me bliže sebi iako nas odvaja pult, naginje se preko da me drži u strastvenom poljupcu.
Zvono na vratima označi dolazak mušterije pa se hitro odmaknemo jedno od drugog, no stignem staviti prste na usta i upitati.
„Što to radiš?”
„Djelujem.” Sve što činim jest da sjednem nazad u stolac i promatram Beckforda kako se smiješka, kako njegove oči nose trag zadovoljstva. Krene preko vrata, a Bruce mu dovikne: „Sretno, prijatelju!”
„Hvala ti, trebat će mi sreća. Možda mi se smiluje.”
Uspije me nasmijati jer odlazi daleko bolje volje nego kad je došao. Jagodicama prstiju prijeđem po usnama. Osjećaj njegove arome još je tu i stvara mi potrebu. Kad bi sve bilo tako jednostavno, da mu samo kažem da pristajem. Na sve, baš sve.
Nikad nećemo moći promijeniti način na koji smo se upoznali.
„Šefice?” Bruce me trgne iz razmišljanja.
„Molim?”
„Čuješ li da ti zvoni mobitel?” Zbilja, čim naćulim uši, shvatim da se čuje zvono iz ureda iza.
„Oh!” Požurim iza i ugledam mamin broj.
„Mama? Je li se nešto dogodilo?” pitam zabrinuto. Nikad me ne zove dok joj traju predavanja.
„Ništa, dušo, što se brineš? Htjela sam te pokupiti ako si gotova s poslom uskoro?” Pogledam na sat.
„Ja jesam, ali ne radiš li ti do osam?”
„Danas sam dobila zamjenu pa bih da odemo nekamo zajedno, ako nemaš drugih planova.”
„Nemam, rado bih provela dan s tobom.” Poklopim vesela jer ćemo konačno, nakon toliko vremena, prošetati kao nekad uz obalu, otići u akvarij ili sjediti na klupi i gledati kako trajekti uplovljavaju i potom odlaze s pristaništa.
More je umiruje i vuče sebi jer moja mama je porijeklom s malenog Hat Islanda nedaleko Seattlea, a do udaje za mog oca živjela je s bakom u blizini mornaričke baze, gdje je moj djed radio. Svako ljeto odlazile smo tamo, znam da joj to nedostaje.
„Mama? Jesi li usamljena?” Sjedimo na klupici jedna do druge i držimo se za ruke.
„Nisam, Harper. Tvoj otac je umro, ali ja drugog muškarca ne želim. Imam posao i tebe. Ako me pitaš nedostaje li mi nešto, moj odgovor je ne.”
„Ali premlada si da ostaneš sama do kraja života.” Ona se podsmjehne.
„Tko zna što Bog sprema za moj put, ali zasad mi je dobro. Nije lako bez tate, ali lijepih sjećanja je toliko da je on i dalje s nama. Tu, dušo. I toliko dobroga samo proživjeli da se lošeg ni ne sjećam.” Zagrlim je jako i pustim da tišina govori za nas. Drago mi je vidjeti je ovako staloženu i spokojnu.
To je ono što meni nedostaje. Nemirna sam otkako je Beckford ušao u moj život i ne znam vratiti svoj mir.
Bojim se da to neću moći nikada, jer mi misli protiv volje bježe na njega, vrte film unatrag i namjerno mi bacaju bljeskove onih lijepih trenutaka. Ne znam usudim li se pokušati.
Bojim se da ne bih vjerovala ni njemu, a još manje sebi.
Dolazi mi potreba da nakon toliko vremena izvučem svoj stari rokovnik i skinem s njega prašinu. Nisam već dugo pisala ništa što mi se događa. Iako mislim da Beckford zaslužuje jedan novi, potpuno neispisan. Ne jedan pun cvjetića i djevojačkih mušica.
Koliko je ovo s njim drukčije i teže nego je bilo s Francisom i Mathiasom? Zašto je teže?
Na povratku doma svratimo u knjižaru, mama kupi knjigu, a ja novi rokovnik. Tek što uđem u stan i pohrlim u svoju sobu da smislim što pisati i odakle krenuti, dođe mi poruka.
Usne mi se odmah podignu u osmijeh kad vidim da je od Beckforda.
– Želiš li s poznanikom otići na kavu? Obećavam da ću biti jako dobar. 😉
Taj smajlić na kraju rečenice toliko me nasmije, kao i cijela ta poruka jer on… On ne odustaje.
To je osjećaj koji mi jako imponira.
Samo mu moram povjerovati.
Pročitam još koji put njegovu poruku i smišljam odgovor, a potom stigne još jedna poruka.
– Samo te želim bolje upoznati, dan po dan, korak po korak. Ti mene i ja tebe. Želim upoznati Harper. Milina mi se razlije prsima i prije nego se pokolebam, odgovorim.
– U redu, može kava.
-
(0)Od : Inna Moore
Voajer
900 rsdRyan
Danas je trideset i treći dan otkako nijemo blejim kroz prozor. Trideset i treći dan otkako sam došao u ovo mjestašce, Bogu iza nogu, samo da pobjegnem od svijeta i ljudi. Svaki dan mi je isti: buđenje u osam sati, toalet, doručak, vježbe, tablete, televizija, ručak i onda sve iznova do spavanja. Brojim svaki taj dan, poznajem ga u minutu, svaki me guši i vuče u tamu, svakom priželjkujem kraj, ali onaj vječni.
Biti sam, osamljen, opet je bolje nego među svim onim ljudima jer ovako poznajem svaku svoju misao, svaki kutak svoje duše. Opet, ne poznajem se dovoljno jer se svaki taj prokleti dan pitam iznova.
Ne znam uopće zašto sam živ, zašto sam preživio ako ne mogu biti čovjek kakav sam bio. Da mogu vratiti samo jedan dan moga staroga života, uživao bih više, ljubio bih iskrenije, grlio snažnije i trošio lovu luđe. Danas nemam s kim uživati, koga ljubiti ni grliti, a nemam ni s kim trošiti lovu.
Kucanje na vratima trzne me iz razmišljanja, iako nema biti tko drugi osim Oscara, pa bezvoljno viknem.
„Naprijed.” Njegova ćelava glava proviri, pa se natjeram podignuti glavu s jastuka. Pogledam ga dok mi se obraća.
„Donio sam Vam doručak pa bih otišao do dućana po namirnice i u ljekarnu po lijekove.” Samo kimnem i posegnem za daljinskim upravljačem da upalim TV.
„Da Vam pomognem iz kreveta?” Ponudi se ljubazno kao i svaki put.
„Ne treba.” Mrzim ovo pitanje iz dna duše, kao da ništa ne mogu sam.
Posegnem za mobitelom te konačno upalim zvuk. Dvanaest poziva od sinoć i nekoliko poruka. Znam tko zove. Moja majka.
Prije nego sam doselio ovdje u Odessu, objasnio sam joj zašto napuštam Toronto. Roditeljska me kuća gušila, smetali su mi svi ti ljudi koji su svaki dan dolazili i na čijim sam licima gledao sažaljenje. Mislim da nitko ne razumije da me to peklo do boli. Trpio sam mjesecima nadajući se potajno da će me ta bol dokrajčiti. Kad sam shvatio da neće, jer život ne igra tako, pokušao sam samom sebi presuditi i okončati ovaj život. Ovo nije život. Ipak, u jednom lucidnom trenu, na samome rubu, odustao sam i ispljunuo sve tablete van. Nisam to mogao napraviti majci i sestrama, one su jedini razlog zašto sam živ, iako daleko od njih.
Kako je Lilly sve rjeđe dolazila i kako su me prijatelji, s kojima sam prije svaki dan provodio, sve rjeđe zvali, shvatio sam da se moram maknuti. Probudio sam se, izabrao ovo malo mjesto i kupio kuću na osami. Dao sam preurediti ovu najveću sobu na katu, ugradio dizalo i sobu opremio vrhunskom opremom za vježbanje, LCD TV-om i stereo uređajem.
Jedini lijek koji me za sada drži da ne poludim je glazba. Kad potonem i shvatim da se nemam čemu nadati u svom jadnom životu, uzimam gitaru i sviram. Jedino se tad osjećam živim, jedino tad kad moji prsti ljube žice i proizvode umjetnost, znam da sam možda ostavljen na životu zbog svoga talenta. Iako me svaka pjesma koja je istekla iz moje duše podsjeća na ono što sam imao, a sad više nemam; život na kojem su mi zavidjeli, život za koji bi se sa mnom svi redom mijenjali, a sada… Sada za one koji su mi bili bitni, ja više ne postojim.
Živ sam dok sviram i u ovim trenucima dok gledam van, u predivan vrt pun šarenoga cvijeća, kojega jedan stariji gospodin svaki dan dolazi zalijevati i brinuti se o njemu. Vrt nije moj, pripada kući koja se nalazi na samom kraju sela, udaljenoj od moje kuće svega pedeset metara. Tu nikada nisam nikoga vidio, samo vrtlara. Svako jutro promatram kako zalijeva, plijevi, presađuje biljke i kako se pažljivo i nježno odnosi prema svakom cvijetu. Predan mu je kao da njeguje najkrhkiju ženu.
Šarenilo boja draži moje oči dok gledam dolje kroz zavjese, božanstveni mirisi donose dah proljeća, koje postoji jedino u ovom trenu kad sjedim pred balkonom iza zavjesa i gledam van. Iz nekog razloga ova scena na mene djeluje umirujuće, daje mi osjećaj da sam dio svijeta koji živi u rapsodiji živopisnih boja i slatkih mirisa. Pogledam u plavetnilo pa opet u cvjetnu raskoš i potom moju monotoniju razbije neočekivana pojava.
Moje se oči šire jer prema vrtlaru korača smeđokosa djevojka, čijim se licem širi prelijepi osmijeh. Ušla je kroz dvorište i krenula prema čovjeku, potom sve stvari od nestrpljenja i izrazite sreće bacila na pod te prisno zagrlila vrtlara. Nije se snašao, izgleda, a ona ga i dalje grli srdačno. Stišće oči dok joj osmijeh i dalje postojano uljepšava lice te drži svoje ruke oko vrata ovog sretnog čovjeka. Potom se odmakne od njega te se zagleda u njegovo lice, zadržavajući pogled na njemu sve vrijeme dok pričaju.
Njen osmijeh me fascinira. Izgleda toliko iskren i nježan. Dugo me nijedna žena nije tako pogledala; nakon toliko vremena čežnja da osjetim ono što taj čovjek sad osjeća preplavi moju dušu, dok mu se ona osmjehuje. Čežnja za toplim ženskim dodirom i možda zavodničkim pogledom. Tog mi prije nikada nije manjkalo. Žene su mi se bacale pred noge, a ja, budala, nisam to koristio jer sam bio vjeran Lilly. Ženi koja me na kraju iznevjerila. Ženi kojoj sam htio dati sve, čak sam i prsten kupio.
Buljim i dalje dolje, stvarajući rukom tek mali razmak između zavjesa, u djevojku koja i dalje priča s vrtlarom, pa posvetim punu pažnju skeniranju njezinoga lica. Njezine su usne pune i sočne, kosa joj je smeđa i valovita, na njoj je šarena haljinica koja joj seže do koljena. Zgodna je. Nije baš moj tip, ali što da sad glumim, ja nemam više svoj tip žene, kad niti jednoj ne mogu pružiti ono što sam mogao prije.
Ne mogu skloniti pogled s nje jer se sve vrijeme smješka pa dira čovjeka po ruci odajući koliko su bliski. Okreće se oko sebe i čujem kako hvali njegovu brigu o vrtu. Prilazi cvijeću i divi se pa korača sve bliže mom balkonu. Podigne pogled prema gore, ali mislim da me ne može vidjeti iza zavjesa.
Minute prolaze u njihovom razgovoru, čujem polovično što pričaju, a potom vrtlar pokupi u torbu svoj alat i odlazi, ali ona… Ostaje? Pratim njezine pokrete po vrtu, a ona se i dalje smješka i miriše svaki cvijet. On je već spremio stvari u svoj kombi i ona još jednom mahne prije nego vrtlarev kombi napusti susjedno dvorište. U tom trenu pogled mi padne na plavi auto koji stoji parkiran do mjesta gdje je bio kombi.
Zar je ovo moja susjeda? Misao je koja bombardira moj mozak i uštrcava u moje vene dozu neke neopisive znatiželje.
Kuća ne izgleda kao da itko živi u njoj. Jedini znak brige upravo je vrt. Nikada nitko u kuću nije ni ušao ni iz nje izašao. Znam jer sate provodim na balkonu. I dalje pratim njezine pokrete dok se saginje da uzme svoje stvari s poda te potom uđe u kuću. Dalje ne vidim više ništa, a htio bih, pa me znatiželja natjera da posegnem za mobitelom i nazovem Oscara.
„Oscare, molim te, kupi mi dalekozor”, izdiktiram mu nakon što se javi i poklopim gledajući van, iako se više ništa ne zbiva.



