Jaroslav Kiš

Jaroslav Kiš

  • 1
  • (0)

    U prolazu

    450 rsd

    MI

    Nismo svesni koliko
    su nam putevi kratki.
    Za jedan dan nebo će dobiti
    hiljade i hiljade zvezda.

    Obožavamo sve ono
    što nas kvari,
    zaljubljujemo se u poroke
    i veličamo ih.

    Blatnjavim stazama koračamo
    i opet se radujemo.
    Kameniti putevi nažulje stopala
    stalno padamo.

    Zagrizli smo svi jabuku
    otrov nam grize utrobu
    od bolova posustajemo.
    To su naše slasti.

    Putevi nam se završavaju
    tamo gde bi trebalo da počnu.
    Suze nam iz očiju naviru,
    dok zvezde s neba pevaju.

    NE ŽELIM

    Ne želim da pričam
    kad ne mogu da mislim,
    ne želim da šapućem
    kad ne mogu da pevam.

    Ne želim biti tvoj
    kad ne mogu biti njen,
    želim biti sam,
    ne želim biti ostavljen.

    Dikcija tvoga govora,
    jezik tvog šaputanja
    ostavlja me nemog
    iza tvojih shvatanja.

    Ne želim da bude noć
    kada je beo dan,
    ne želim da budem sa tobom,
    a ne želim da ostanem sam.

    Ne želim da razumem ceo svet,
    dovoljan mi je jedan krug.
    Nemam hiljadu puteva.
    Imam samo jedan put.

    BIĆU ZEMLJA

    Biću zemlja
    u koju ćeš moći
    da zasadiš
    svoje oči
    i posmatraš ptice
    kako grabe
    plodove iz mojih ruku.
    Prosuću mora
    po mojim dlanovima,
    pustiću sunce
    da ih isuši,
    da nam pregršt života da.
    Mi smo rođeni za lepe
    stvari
    ne za život pun spoticanja.
    Mi smo rođeni
    otvorenih očiju
    ne da slepi tumaramo
    i gradimo svet ispred
    zatvorenih vrata.

    ČEKAĆU TE

    I kada oni što čekaju
    ne budu imali snage da čekaju,
    ja ću i tada čekati.
    Čekaću i kada mi čekanje dosadi.
    Čekaću tvoj glas,
    čekaću da saznam istinu
    o tebi i sebi, čekaću u ime moje ljubavi
    prema tebi.
    Čekaću cele zime, i kad snegovi
    okopne, i kada se proleće probudi,
    i kada lišće na drveću pozeleni
    i požuti, i kada mora proključaju,
    i kada počnu bašte da se presvlače,
    ja ću i tada čekati.
    Čekaću i kad ptice iz mojih grudi
    polete i ispišu tvoje ime na plavom oblaku.
    Čekaću i kada moje oči naprave
    malo jezero na dlanu. Čekaću da ti poklonim suze.
    Čekaću i kad postaneš drugome senka,
    kad budem ništa od čoveka.
    I kada ti inje zaveje kosu,
    i kada ti lice naboraju godine,
    ja ću i tada negde u polumraku,
    naslonjen na štaku,
    čekati samo tebe.

    NOSTALGIJA

    Meni nije dosta sunca
    i rane jutarnje rose,
    nije mi dosta ni cveća
    iz bašte ispred kuće.

    Željan sam još neba
    iznad moga grada,
    pesme ptice
    i prve prolećne kiše.

    Meni nije dosta osmeha
    tvoga lica,
    ni očiju koje punim
    i one žarom gore.

    Osećam u grudima
    ponos i ljubav se bore.
    Vraćam se…
    Nije mi dosta naše slobode.