Javorka Đorđević

Javorka Đorđević

  • 2
  • (0)

    Talog sećanja

    450 rsd

    NENAUČENA LEKCIJA

    Ne prođe dan da ne pomislim koliko je teško pronaći pravi put do istine i suštine nečeg bitnog i kao na optuženičkoj klupi čekam presudu koju će vreme da pokaže. Ako me novi dan obasja iz srećnijeg ugla, otkriću šta tražim u gomili nabacanih i zatrpanih stvari.

    Sve se odvijalo po principu vruće-hladno. Čas je gorelo nebo i nešto je treperilo u vazduhu iznad prostora kao da će buknuti plamenom čitav prostor iznad malog mesta u Posavini, bujnoj i raskošnoj do detalja. Čas su oblaci pretili da zagospodare i osvoje prostor silnom olujom, koja je nenajavljeno pretila da će ravnicu pretvoriti u more i potopiti sve nade i čežnje.

    Dve učenice, Dajana i Marina, pratile su vremensku prognozu kao da im čitav budući život zavisi od toga. Do škole su pešačile već osam godina i nije im bilo teško da još jednom otvore ogromna školska vrata i uđu u prostor za više svrha. Tu su nastavnici slavili i obeležavali značajne trenutke. Slušale su u dvorištu muziku jednog vremena koje više nije tu. Izgubilo se kao igračka i skliznulo iz ruku u pukotinu. Zamišljale su šta se dešava iza zatvorenih vrata i sanjale o danu kada će baš tu, njih dve, pokazati ono što znaju i što su naučile u školi i van nje.

    Dajana je imala sestru koja je sve ove trenutke prošla. Pričala je koliko su divne drugarske večeri, nezaboravne i trajno upamćene. Sve se zaboravi, potone, izgubi u moru dešavanja, samo lepo i beskrajno drago ostane u sećanju. Dajana je sa čuđenjem slušala sestru Tijanu i videla sebe u nekom budućem vremenu. Njene krupne crne oči bile su širom otvorene, a u grudima je srce kucalo snažnije i sva je gorela od očekivanja da bude onako kako sanja i priželjkuje.

    Od samog polugodišta, počela je pripreme za čarobno veče kada učenici osnovne škole slave dan svoje prve zrelosti i prvog važnijeg koraka u život. Njena drugarica Marina imala je iste želje i planove. Obe su bile brižne zbog uspeha. Iz svih predmeta bile su im zaključene petice. Jedino sam im ja dala za stepen nižu ocenu. Nisu uspeli da me nagovore na sednici da nagradim dve dobre drugarice boljom ocenom.

    – Ako nešto nisu naučile, naučiće. Može li petica? – molio me direktor.

    – Ni slučajno! Sasvim je solidna ocena vrlo dobar. – ponavljala sam.

    Sednice su bile duge i teške, naporne i zamorne. Činilo se da tako mora biti ili je takvo vreme da su na svakom polju strune zategnute i da će pući. Niklo je neko nezadovoljstvo i širilo se poput korova. Niko se nije veselio i kada je imao razloga. Osećala sam s vremena na vreme da me dotiče zrak nečije mržnje, a nisam imala pojma da me čekaju mnogo gore stvari i da to trenutno nije ništa. Jedna ocena više ili niže nije smak sveta. Najzad, ko je toliki stručnjak da precizno proceni znanje nekog drugog. Čovek često sam sebe ne poznaje i nekada se pita: “Ko sam ja?”.

    Pred sam kraj, te davne školske godine, dešavalo se da neko iz tašni i jakni nastavnika u nastavničkoj kancelariji ukrade novac. Počeli smo da sumnjamo jedni na druge. Problem je trebalo rešiti, ali nismo znali kako. Tog dana, uđosmo u kancelariju zajedno moja koleginica Mitra i ja. Ona poskoči od iznenađenja:

    – Moja tašna!

    – Otvori je brzo i pogledaj da li ti je sve u njoj.

    – Sve je tu, osim novčanika.

    Odmor se produžio zbog ovog šokantnog trenutka. Seoska sredina mi postade mračno i neispitano područje na kome ima svega na kome nijedan arheolog ne može ništa da otkrije. Mogu da prolaze vekovi i sve će ostati neistraženo. Pomalo sam zaboravljala Dajanu i Marinu i nastojala da uhvatim lopova. Iznenada mi dve devojčice postadoše upadljive. Često su bile ispred školskih stanova.

    Margarita i Magdalena su dolazile iz Orlova Polja. To je duga relacija kojom su svakodnevno pešačile. Srela sam ih uz stepenice. Išle su kod učiteljice Mariole koja ih je učila do četvrtog razreda. Družile su se sa njenim kćerima Emilijom i Ljiljanom. Ljutito im rekoh na hodniku da više ne dolaze. Ne znam kojom sam se logikom služila kad sam to izgovorila. One su bile kao princezice koje obožavaju da se druže sa decom prosvetnih radnika. Sve ovo mi je pomutilo razum.

    Jednom, niko nije znao da je nastavnik Fehim krenuo na čas i odmah se vratio. Iz kabineta za biologiju i hemiju, kroz odškrinuta vrata, pratio je svaki ulazak i izlazak. Osoba se pojavila. Polako, neprimetno, krenuo je za njom. Samo što je spustila ruku u tuđi džep, Fehim je stisnuo njen zglob šake i ona se otvorila. Pocrvenela je od stida i gledala u očišćeni pod od kancelarije.

    Nastavnica Mitra nije imala pojma da je potajno mrzim što je za vreme odmora uvek u društvu lepog profesora matematike. Emil je mlad i naočit. Imao je nešto u sebi čemu nisam mogla da odolim. To je isto što i strast da igraš fudbal, ideš na pecanje, lov, treniraš košarku, odlaziš na književne večeri i da u tvojoj blizini bude simpatično lice kao da se prenelo sa filmskog platna u stvarnost.

    Na drugarskoj večeri, najpre sretoh Fehima:

    – Molim te, reci mi sve što znaš o lopovu!

    – Ne mogu. Zaista, ne mogu!

    – Čuj! Srediću ti da se nađeš sa Milicom. Znaš da sam u kontaktu sa njom. Bila mi je učenica i sigurno će pristati.

    – U redu. – reče Fehim. – Bila je to Anđela, Mitrina starija kćerka.

    – Ne mogu da verujem. Mitra se toliko pravi važna i stalno priča o vaspitanju dece i o sebi.

    – Da, da! – potvrdi Fehim.

    Osetih bol u duši. Otpužila sam dve simpatične princezice i zabranila im ulazak u zgradu. Baš sam idiot. Sve se kotrlja kao da je na točkovima i školska godina se završava tako da neću moći da se iskupim.

    Dirnu me još jedna scena na drugarskoj večeri. Nastavnik Veljko Tomić je imao najmanje smisla za svoj predmet, ali je komotno mogao da bude di-džej. Odabrao je takvu muziku da se sve podizalo sa poda uvis. Spazih Mitru pored lepog Emila. Potom je on uzeo mikrofon i otpevao baladu koju prvi put čujem. Reči o rastanku su bolele. Stišavala sam buru u sebi uz čašu gorkog lista. Nakon uobičajene ceremonije i predaje poklona razrednim starešinama, otpoče ples. Spazih Dajanu, Marinu, Margaritu i Magdalenu. U životu nisam videla takve plesne pokrete, eleganciju i raskoš, uzvišenije nego što je opisan balet u Andrićevoj priči o ovčici Aski.

    I danas, nakon tolikih godina, kao da me ubode vrh noža, osetim jezu zbog svoje tvrdoglavosti da deci ne upišem čiste petice. Za neke stvari je kasno. Da li si nešto dobro ili loše uradio, vidiš tek sutra. I da bogovi stupe na scenu, ne bi vratili onu raskošnu lepotu i čari Bosne.

  • (0)

    Pogled sa periferije

    300 rsd

    Valjda (ni)sam maler

    Težim nekom savršenstvu, a do njega nema puta. Iz malog mesta na jugu Srbije krenula sam kod rođaka koji su bili odseljeni. Otac je želeo da žensko dete bude nadgledano. Rođaci su se snašli u novoj sredini. Tuga za rodnim krajem, njihova i moja, topila se na suncu kao pahuljica. Osećaj za jezike pomogao mi je da se uklopim i skoro niko nije primetio da sam sa juga. Na nastavi smo imali uniforme. Nasmejana lica srednjoškolaca upijala su svaku reč dragih profesora. Za vreme odmora bilo je malo slobode i nestašluka. Iz starijeg razreda pažnju mi je privukao mladić plavih očiju i plave kose, a na putu od škole do rođakove kuće, stalno je ispred kapije sedeo drugi mladić, koji je ličio na Džemsa Dina. Jednog sam gledala u školi, a drugog van nje.

    Grad je bio divan. Ne znam šta bih prvo opisala: glavnu ulicu, izlog fotografske radnje u kome je tada bila moja slika, izletište u okolini ili… Bio je to grad moje mladosti. Obrenovac.

    Kakvo je to vreme bilo! Samo sanjaš o nekom godinama; s njim si, a nisi, ljubiš ga, a on nije pored tebe.

    Na nekoj svadbi srela sam prvo mladića koji je ličio na glumca. Taman smo progovorili reč-dve kada se pojavila stroga rođaka:

    – Polazi! Došla si da završiš školu i fakultet, a ne da vodiš ljubav!

    Ovi stariji nemaju obzira. U stanju su da ti unište sve za sekundu, a godinama si gajio nadu da će biti kako želiš. Ljubav je ostala u duši, ali je prepreka do nje nepremostiva. Bol se ponekad taloži kao nasip pored reke. I dalje je moju pažnju privlačio mladić plavih očiju. Uvek je bio u mojoj blizini – u dvorištu, na izletu, na radnoj akciji… Da li postoji dan za susret? Želim da mu dodirnem ruke. Mislim da je najlepši na planeti. I to se desilo u bioskopu. Nakon odgledanog filma, otpratio me do rođakove kapije i za divno čudo poljubio. Neprestano sam mislila o njemu. To se proteglo kroz vreme koje je donosilo nešto novo. Završili smo srednju školu i svakog je čekao neki novi put. On je iz Obrenovca vodio pored Save i krivudao prema Beogradu, a odatle na četiri strane sveta. Ne znam kako sam otišla, niti gde je on – nekada najlepši mladić.

    Nakon nekoliko godina svratila sam u grad moje mladosti. Kod rođake je frizerka. Pitam kojim povodom se sprema i frizira. Ona se smeje i kaže:

    – Idemo na svadbu. Oženio se on – tvoja ljubav!

    Tada sam već radila u daljini, imala dom i decu i bolnu uspomenu. “Oženio se”, mislim. Tek sada. Videla sam ga u nekoj seriji. Čudi me što ne odigra nekada glavnu ulogu. Rođaci odlaze na svadbu, a ja ostajem u kući. Muzika trešti u komšiluku. Plačem kao da sam poremećene pameti. Svadbe postoje da se ljudi vesele. Još jednu kap bola nosim iz Obrenovca. Od tog dana do početka maja ove godine, potekla je reka suza iz mojih očiju. Potop suza. Prve suze bile su zbog ljubavi, zatim zbog rođakovog sina i unuka koji su tuđom nepažnjom poginuli nedaleko od Umke u saobraćaju. Za vreme poslednjeg rata, od ratnog sindroma pogrešno je lečen moj stariji sin. Niški lekari su mu dali kobni lek ne utvrdivši dijagnozu. Bolje da su uzeli indeks i upisali ponovo medicinu ili da upute mladića na VMA, gde se poštuje Hipokratova zakletva. Opet suze. Sve što mi je toliko drago, ispada iz ruke kao kristal. Ne mogu da odgonetnem o čemu se radi. Valjda nisam maler ili je to neko iz ove priče.

    Početkom maja palo mi je na pamet da ni jednu pesmu nisam posvetila izgubljenoj ljubavi u Obrenovcu. Napisala sam je tada pod nazivom Ti si odsanjan. Nakon stihova, stavila sam tačku na sve što je u vezi sa gradom iz mojih školskih dana. Stvarno sam mislila da je tako i da nema ništa više da se kaže. Sve je gotovo. Kraj.

    Odjednom. Prolomilo se nebo nad gradom. Obrenovac je potopljen, ljudi evakuisani, neki su nestali, imovina uništena, nešto se užasno zbivalo, neka sila je pretila, pretila, pretila… Pitam se zašto je kiša bila nemilosrdna i razljutila moje reke, zašto je neko želeo da izbriše sa geografske karte upravo grad koji sam volela? Valjda nisam maler!

    Gde su sada moji rođaci? Gde su prijatelji? Gde su dragi Obrenovčani? Gde je on?