Kristina Točaković Kostrešević

Kristina Točaković Kostrešević

  • 1
  • Zavetrina
    (0)

    Zavetrina

    Zavetina

    Igramo da ne bi uginuli,
    na putu
    do bagremovih šuma
    polažu se venci za stado,
    za mladunčad šaka zobi
    obolele kopita
    i
    ogrlica od lastavičijih zuba.
    Grebemo po zori da ne bi urlikala

    Dogled

    Pod mesečevim srpom,
    Adamovom jabučicom,
    moj narod spava.
    Žmuri na jedno oko.
    Baca novčić.
    Po jedna glava za svaki strah koji poznaje.
    Jer
    Ispod glave ne pada
    ništa
    i
    ne raste
    ništa
    samo
    ponekad
    razmišlja
    kiša

    Sveta

    U zemlji divlje jaradi
    i pitomih soli
    iznikao je moj
    sveže izbrijani otac.
    Tog dana smo
    zamesili četrdeset ptica
    i pritisli ih kamenom
    da ne bi nadošle.

    Na dan kada je umrla kraljica
    ova kuća je opasno počela da liči na mene
    U dnu vrata
    gde
    svako
    miriše na sebe.

    Senka

    Moja senka je umetnik.
    Pucam joj u koleno
    i ona mi mazi stopala
    noću.
    U naletima belih godina
    I rasnih pasa
    kalemim joj na koleno
    srnu.
    Polivam je hladnom vodom
    Nežno
    I ne po listovima
    Jer ona tada spava
    i u njoj besni majčino mleko.

    Legacy

    Baba je bezubim ustima žvakala pesmu
    i kostima podupirala nebo.
    Uspavljivala se na senu
    među smukovima
    i
    slušala tupi zveket svog drvenog pribora za jelo.
    Kada je umrla,
    te trice su pošle u brdo,
    vešale nam se oko vrata
    i
    terale šumu iz kuće.
    Kada je umrla za njom je ostao pas koji sanja lubenice

    720 rsd