M. M. Mica
- 1
-
(0)Od : M. M. Mica
Ukleti princ
800 rsdVLAD
Tihi zvuci Betovenove Moonlight Sonate razbijaju tišinu mračne sobe. Teške zavese pomera blagi povetarac. Leluja ih i rasteže, kao da horda duhova planira da nagrne kroz njih. Noć se već lagano uvukla u svaku poru moje kože. Mrak je izgrizao i ono malo svetlosti koju ju okrugla lopta ubacivala spolja. Mesečina je bila jarka za ovo doba noći. Sat je otkucao za ponoć.
Veštičji čas. Čas demona, duhova, prošlosti. Moje vreme. Puštam prste da lagano klize po dirkama klavira prateći melodiju koja dolazi negde iz moje glave. Dopire u pravilnim razmacima prateći ruke. Zatvaram oči i prepuštam se muzici. Odavno znam svaku notu napamet. Poznat mi je zvuk koji odjekuje o prazne zidove. Poznat mi je odjsaj mesečine na crnom lakiranom drvetu. Poznati su mi podovi koji ne prigušuju korake. Svetlo obasjava negde iza kapaka dok njene riđe kovrdže izranjaju. Gleda me ušuškana u izmaglici vremena. Zarobljena u tom kratkom trenu gde je još postojala tačno nadomak moje ruke. Smeje se poput razdraganog deteta, skoro ne trepuće. Gleda me opijeno, sa toliko ljubavi da mi se čini da su mi njene oči zarobile oba plućna krila.
Gušim se grabeći dah. Ruke nam se prepliću dok sviramo, kolena nam se dodiruju. Svetli muslin naginje se na platno oprljeno bojom neba. Njene usne se miču, izvrću dečiju pesmu tako da zvuči kao poruga, ne smeta mi, skoro da je i ne čujem. Sve što želim je da spustim svoje usne na njene i da je poljubim. Tako da ostane bez daha. Tako da mi se pridruži u hvatanju vazduha. Kažem joj to, i ako zvuči blesavo.
Želim da te ljubim, Emili.
Ona se jače smeje dok joj to govorim. A onda zadržavam dah. Skupljam malo hrabrosti. Komad baršuna se otire u mom džepu. Stežem ga prstima koji bi se znojili da nisu tako hladni. Izgovaram zapetljano želiš li, i hoćeš sklapajući ih u istu rečenicu kojoj se ne zna ni početak ni kraj.
Gledam kako joj oči sjaje poput dijamanta. Poput onoga koji svetluca na njenoj ruci. A zatim skupljam još malo hrabrosti da joj otkrijem svoju tajnu. Tajnu koji joj još nisam rekao. Tajnu koju sam toliko dugo krio da nas je umalo oboje spalila i odvukla sa sobom. Biram reči i počinjem pažljivo. Govorim polako da bi me razumela, dok gledam kako joj se oči mrače. Tiha melodija prestaje. Njeni prsti su ukočeni, stežu suknju gužvajući je, njene usne su neme.
Ne veruje mi, ne razume. Pokazujem joj. Pokazujem joj da bi najzad shvatila. Najednom visak dopire negde iz dubine njenih grudi, možda iz dubine njene duše. Prsten klizi sa njene ruke i pada na pod odzvanjajući. Vrti se u krug, pleše po mermeru. Okreće se onako kako se i ona okreće udaljavajući profil svog lika što dalje od mene.
Njen glas vrišti i odjekuje mojim umom. Čujem ga tako živo. Puštam da mi njen lik klizi iz misli, gledam sobu koja se ponovo utapa u mrak. Zavese koje se sve jače kreću. Osluškujem oluju koja napolju besni, unoseći lišće kroz otvorene prozore. Nevreme koje dolazi nije ništa u poređenju na ono koje već dugo, predugo besni u meni.
Trepatava svetlost sveće na klaviru se uvija. Prati je tanki oblak dima dok nestaje. Užareni ostatak fitilja svetluca pokušavajući da me vrati još jednom u prošlost. Tamo gde se miris voska mešao sa ugrejanim telima. Tamo gde se ispijalo vino koje je žarilo obraze. Tamo gde me je ostavila.
Tamo gde je nema.
Samo na još koju sekundu, samo nakratko. Samo da je još jednom vidim. Samo da joj još jednom dotaknem jagodicama obraz. Shvatam da su moji prsti nekako prešli na A melody of Tears.
Nema suza koje bi prokleti isplakali. Neću je nikad više dotaći. Neću je ponovo videti.. Zapravo, neću je videti nikad više. Prekidam melodiju i spuštam poklopac. Odgurujem ga tako da treskom padne na dirke skoro ih polomivši.
Čitava večnost je kratko trajala.
