Marko Matičetov

Marko Matičetov

  • 2
  • (0)

    Unutra su pejzaži

    720 rsd

    UNUTRA SU MI PEJZAŽI

    Unutra su mi pejzaži
    koje samo ponekad posetim.
    Pampe po kojima bih mogao da šetam,
    a ne šetam.
    Zidovi na koje bih morao da se popnem
    da bih stigao do vrha sebe.
    (Jesam li već stigao do svog vrha?)
    Kakva šteta bi bila zaboraviti doživljeno.
    Kakva šteta bi bila ne dozvoliti sebi da stignem do sebe.
    Do pejzaža koje sam udahnuo.
    Teško je sabrati se i misliti na njih.
    (Kad zatvorim oči, vidim boje.)
    Boje pejzaža
    koje namerno nisam uslikao.
    Da bih ih zapamtio.
    Da bih o njima pisao.

    U BIBLIOTECI NA PLAŽI

    U biblioteci na plaži
    u Praja da Pipa na severoistoku Brazila
    čitam knjige za koje ne znam čije su i otkada tamo stoje.
    Ko je postavio ormar sa knjigama na pesak,
    ko sve ih je već čitao pre mene?
    Jesam li prvi koji ovde čita Makunaimu?
    Jesam li poslednji koji otkriva Ameriku?
    Godine 1500, nekoliko stotina kilometara odavde,
    uplovio je Kabral sa svojom posadom.
    Nisu doneli knjige, već svoj jezik,
    koji su posadili u tu zemlju.
    Iz nje su potom izrasle ove knjige
    koje čitam 519 godina nakon njihovog dolaska.
    Ako su oni otkrili Ameriku, ili, ako hoćete, Brazil,
    ja sam otkrio civilizaciju na divljoj plaži,
    ja sam otkrio literaturu usred ničega.

    SVAKIH SEDAM GODINA

    Svakih sedam godina,
    kada se ćelije u telu obnove,
    odlazim u isti grad.
    U Itakaré godine 2007, godine 2014. i sa blagim
    kašnjenjem zbog kovida, godine 2023.
    Samo more, izgleda, posle sedam godina ostaje isto.
    Ljude na ulici ne prepoznajem.
    Zgrada se ne sećam.
    Nekadašnjeg sebe – jedva.
    Prvi put sam bio tamo sa prijateljima.
    Drugi put – sam.
    Treći put sa tobom.
    Dva puta su se moje ćelije morale obnoviti,
    da budem ovde prvi put sa tobom.
    A tvoje, Nina, koliko puta, da budeš sa mnom?

    PESMA MOJIH ZUBA O IZGUBLJENOM ZUBU

    Nama, zubima koji smo ostali, teško je ostati bez zuba.
    Neko mora da popuni prazninu između nas.
    Teško se smejemo kad nekog od nas nema.
    Sve ove godine bili smo bliski.
    Na vrata je pokucao implantat.
    Moraćemo da ga prihvatimo kao bilo koji zub.
    I njega ćemo četkati i čistiti koncem.
    Neće biti nikakve razlike između njega i nas.
    Ispod njega će živeti sećanje na stari zub,
    koji će – po novoj metodi – biti samleven u prah
    i ugraviran u viličnu kost
    odmaraće se ispod novog.
    Ništa ne odlazi u ništa.
    Čak ni izgubljeni zub.

    RAT

    Svaki rat je svetski.
    Nema drugih ratova.
    Svaki rat na ovom svetu
    trebalo bi zabraniti.
    Zabraniti?
    Ova je dobra.
    Sigurno je to reklo neko dete.
    Ili pesnik.
    Rat traje dok ne umre poslednji
    rođen u vreme rata.
    Dok ne umre poslednji
    koji ga se seća,
    rat je među nama.
    Hoće li se ikada roditi neko,
    a da ne bude rata.
    Niti jednog jedinog.
    Oni koji ga započinju, rađaju se bez srca.
    Rode se bez srca?
    Niko se ne rađa bez srca.
    Ali ipak je rat.

  • (0)

    Srce u pesku Kopakabane

    400 rsd

    * * *

    Govore da je ova reka
    lepša od druge,
    iako su iste.
    Ali ipak nisu:
    po koritu ove reke teče priča,
    po koritu druge reke teče reka.

    I mi vidimo ono što čujemo.

    PROZOR

    Prozor se otvara samo spolja
    i zatvara samo iznutra.
    Samo ga bog može otvoriti.
    Samo ga razlog može zatvoriti.
    Ali nema boga koji bi ga otvorio.
    I nema razloga da bi ga ti zatvorio.
    Jer već jesi.

    * * *

    Moje srce je zakopano u pesku
    na plaži Kopakabane.
    Moje srce nije pokopano.
    Moje srce ne može se sahraniti!
    Za trenutak može da se da – od srca.
    Da se ne raspukne od srčanih radosti.
    Od bolova srca.

    Moje srce je vruć pesak.
    Hlade ga talasi Atlantika.

    * * *

    Kad letim iznad Amazona, setim se,
    da sam bio dečak koji gleda u atlas sveta.
    U vijuge te ogromne reke na zelenoj površini.
    Jesam li i dalje taj koji gleda u atlas sveta,
    ili sam zaista tu, iznad te zelene površine?

    Kad letim nad Amazonom, ne znam više,
    letim li nad njim ili nad svojim prividom.

    * * *

    Moj svet je na drugom kraju sveta.
    Moja ljubav je na drugom kraju sveta.
    Moja sreća je na drugom kraju sveta.
    Moja žalost je na drugom kraju sveta.

    Moja pesma je sa drugog kraja sveta
    došla na ovaj svet.